Obiteljska patologija

Lik izrazito povučene i asocijalne, ali i iznimno sposobne hakerice Lisbeth Salander, neosporno je zanimljiv, primarno u prozi, ali i na filmu, u zasad pet naslova u kojima je ekranizirana glasovita megabestseler trilogija Milenij pokojnoga Stiega Larssona te prvi od dosad dva romana koja je napisao David Lagercrantz, švedski novinar i pisac koji je „po zadatku” nastavio Larssonov rad te izvornu trilogiju pretvorio u komercijalno unosnu, ali kvalitativno osrednju franšizu. Formalno peti nastavak sad serijala Milenij te Lagercrantzov drugi roman iz franšize naslova Čovjek koji je lovio vlastitu sjenu književna kritika načelno drži uspjelijim od njegova prvog suočavanja s Larssonovim osebujnim likovima i tjeskobnim, mizantropskim i mračnim svijetom u kojem se ti likovi kreću. Istodobno se opetovano provlače stavovi o piščevu generalnom nesnalaženju u tom svijetu i s likovima, o pojednostavnjivanju, banaliziranju i trivijaliziranju Larssonove ostavštine i na karakternoj i na idejnoj i na značenjskoj razini, u skladu s tim i o naglašenoj komercijalizaciji praćenoj odustajanjem od izvorne vizije autora koji je planirao napisati serijal od deset romana te, osobito u drugom Lagercrantzovu romanu, odmicanju u nerealno i fantastično. Sasvim očekivano i razumljivo, nastavljač Larssonova djela fokusirao se na najzanimljiviji i najintrigantniji lik iz njegove proze, neuništivu i nepobjedivu hakericu Lisbeth Salander, elaborirajući njezinu prošlost i kako će se pokazati traumatične događaje iz djetinjstva i mladosti koji će definirati njezin karakter te je pretvoriti u ono što jest. U nadnaravno sposobnu, ali i uvijek tužnu tragičnu osvetnicu, a njezine su mete devijantni i patologijom obilježeni muškarci, redom dobrostojeći obiteljski zlostavljači i ubojice skriveni iza fasada elegantnih manira, skupe odjeće, estetski dizajniranih interijera stanova i ureda te visokih poslovnih i(li) političkih krugova.

Claire Foy kao treća i najuvjerljivija Lisbeth Salander

Unatoč izmjenama izvornog koncepta, koje ljubitelji Larssonove trilogije drže itekako problematičnima, opisani pristup načelno može biti zanimljiv i intrigantan, i u prozi takav u određenoj mjeri i jest. Na filmu, međutim, on je uglavnom neuspio sa tek ponekim zanimljivim i intrigantnim detaljima. Svojevrsna psihološka triler-drama (odrednicu „psihološka” valja shvatiti uvjetno i rudimentarno) koju kao suscenarist i redatelj potpisuje urugvajski filmaš Fede Alvarez, autor inferiornoga prepravka Zle smrti Sama Raimija iz 2013. te hvaljenoga horor-trilera Ne diši, čiji bi nastavak također trebao režirati, lako se gleda, dinamična je i atraktivna, ponajviše zahvaljujući vizualnim, ali i redateljskim stilizacijama te sigurnoj i sugestivnoj interpretaciji Claire Foy. Nakon Noomi Rapace, koja je Lisbeth utjelovila u trima izuzetno uspjelim švedskim TV-filmovima, točnije u TV-seriji snimljenoj prema Larssonovim romanima, te Rooney Mare, koja je neobičnu junakinju glumila u vrlo dobrim Muškarcima koji mrze žene Davida Finchera, Claire Foy (Prvi čovjek, serija Kruna) treća je i najuvjerljivija Lisbeth. Iako je zbog obzira prema prethodnicama dvojila glede prihvaćanja uloge inicijalno kompleksne junakinje koju je Larsson zamislio kao odraslu inačicu Pipi Duge Čarape, Claire Foy angažman je prihvatila doznavši da će njezin lik biti u središtu priče. Čak u tolikoj mjeri da je novinar magazina Milenij Mikael Blomkvist posve u drugom pa i trećem planu, upadljivo blijed i bezličan slabić, zapravo „lijevo smetalo”. Ni to ne bi bio problem da je lik Lisbeth Salander slojevitiji i razrađeniji, da se ona ne svodi na stroj za neopisivo precizno planiranje akcija i preživljavanje i u nemogućim okolnostima te da radi išta drugo osim beskrajne jurnjave i iznimnih hakerskih podviga često i s pomoću običnoga pametnog telefona. Claire Foy izvrsna je glumica, pa je i u tako ograničen lik sposobna unijeti dovoljno uvjerljivosti i intrigantnosti, no ipak nije sposobna film pretvoriti u išta više od jednokratne večernje zabave. Ona nije ni Jason Bourne ni Ethan Hunt, iako ju autori takvom pokušavaju predstaviti i premda posjeduje gotovo supermoći, a kopanje po njezinoj prošlosti svodi se na djelomično elaboriranje obiteljske patologije naznačavanjem lika incestuoznog oca sadista kao glavnog tvorca njezine osobnosti, te sestre Camille, koja u djetinjstvu nije željela s njom pobjeći iz obiteljskog užasa, da bi sad iskrsnula kao iznimno hladan i nemilosrdan nemezis.

Priča? Stanoviti softverski čarobnjak kreirao je program za nadzor nuklearnih projektila na čitavom svijetu, šifre za aktiviranje kojeg zna samo njegov autistični sin, a kad shvati kakva se katastrofa time može izazvati, u pomoć pozove Lisbeth, koja ubrzo otkrije da se programa osim američkih špijuna želi domoći i zločinačka organizacija. I onda kreće stilizirana adrenalinska akcija u još stiliziranijim interijerima i eksterijerima, koja ne prestaje do odjavne špice.