O Trumbiću u Matici

Matica hrvatska priredila je 22. studenoga u Zagrebu svečanu akademiju u povodu 80. godišnjice smrti dr. Ante Trumbića. Događaj su zajedno organizirali Društvo prijatelja kulturne baštine iz Splita, HAZU – Zavod za znanstveni i umjetnički rad u Splitu, Književni krug Split, Muzej grada Splita, Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Splitu te splitska Sveučilišna knjižnica. U Matičnoj velikoj Dvorani Jure Petričevića nastupilo je troje predavača, a učenici Glazbene škole Pavla Markovca oplemenili su svečanu akademiju izvedbama klasičnih glazbenih djela.

Skupu se najprije obratio Ivica Poljičak, izaslanik Vlade RH, istaknuvši da je Ante Trumbić znameniti Hrvat čiji život svjedoči „kako se kroz pojedinca i njegovu ulogu prelama cijelo jedno vrijeme i cijela jedna teškoća“. Trumbić je u svoj punini ostao Hrvatom koji nam i danas ima biti primjer koji pokazuje kako nema nemogućih situacija i da se uvijek može nešto napraviti za Hrvatsku, zaključio je Ivica Poljičak.

Prvo predavanje, naslovljeno Ante Trumbić na dalmatinskoj političkoj sceni do početka Prvog svjetskog rata, održao je arheolog i povjesničar Ante Rendić-Miočević. Uvodno rekavši da je neriješeno hrvatsko pitanje posebno zaokupljalo Trumbića i odražavalo se na njegovu političku misao i djelovanje, prisjetio se Miroslava Krleže, koji je, ukazujući na složenost političkih prilika u kojima je Trumbić djelovao, konstatirao da je „to bio i razlog što nije završio ni jedan svoj posao s uspjehom“, ali je Krleža k tome napisao: „… kad se bude netko primio da piše hrvatsku političku historiju, neka ne zaboravi da u galeriji naših političara od Četrdesetosme pa do Šestog januara Trumbićev lik predstavlja kapetana našeg političkog broda koji nije izgubio dostojanstvo ni pošto je potonuo“. Ante Rendić-Miočević zatim je istaknuo da je unatoč Trumbićevim razmjerno čestim promjenama političkih promišljanja, što su mu neki politički suparnici zamjerali, „konstanta njegovih političkih uvjerenja bila privrženost Hrvatskoj i borba za njezine vitalne interese“.

Arhivska ostavština Ante Trumbića u Arhivu HAZU naslov je predavanja kojim je nastupio arhivist Marinko Vuković. Objasnio je da se Trumbićeva arhivska ostavština nalazi u dva arhivska fonda: u fondu Jugoslavenskoga odbora pohranjeno je 313 arhivskih jedinica i oko 360 tehničkih jedinica odnosno kutija i registratora, dok se u osobnome Trumbićevu fondu čuvaju dvije arhivske kutije. „Arhivska ostavština doktora Ante Trumbića i Jugoslavenskoga odbora“, zaključio je Marinko Vuković, „prvorazredno je svjedočanstvo o ključnim povijesnim zbivanjima bitnima za hrvatski narod i njegovu daljnju sudbinu u zajedničkoj južnoslavenskoj državi. Ante Trumbić jedna je od najvažnijih osoba hrvatske politike, koja je smatrala da je najbolji način za očuvanje cjelovitosti hrvatskih zemalja i opstanak hrvatskog naroda u stvaranju zajedničke južnoslavenske države – ako imamo u vidu burno vrijeme nestajanja starih i nastajanja novih država u ondašnjoj Europi.“

Na kraju je povjesničarka Zdravka Jelaska Marijan govorila o dugom, i drugom, zagrebačkom razdoblju Trumbićeva života i djelovanja. Podsjetila je na prvo, razmjerno kratkotrajno Trumbićevo zagrebačko razdoblje kada je mladi Trumbić kao izrazito nadaren učenik po završetku gimnazije dobio stipendiju splitske općine koja mu je uvjetovala „da studira u Zagrebu kako bi se bolje povezali hrvatski krajevi“. Dugo zagrebačko razdoblje odnosi se na Trumbićevu zrelu i stariju dob, kada je u glavnome gradu i središtu političkoga života Hrvatske vodio odvjetnički ured i bio aktivno uključen u politička zbivanja i previranja. Surađivao je i razilazio se s brojnim političarima koji su obilježili hrvatsku povijest prve polovice 20. stoljeća: Stjepanom Radićem, Antom Pavelićem, Vladkom Mačekom. „Cijelo se vrijeme vodio mišlju hrvatskoga opstanka i ujedinjenja jer je u Austro-Ugarskoj Dalmacija bila odijeljena od Hrvatske“, istaknula je Zdravka Jelaska Marijan te u zaključnoj besjedi rekla da velik i dostojanstven posmrtni ispraćaj Trumbića u Zagrebu, zatim brojne skupine ljudi koji su uzduž pruge, u gotovo svim gradovima i selima, dočekivali i zaustavljali vlak s njegovim tijelom na putu prema Splitu te naposljetku nepregledno žalobno mnoštvo na sprovodu u Trumbićevu rodnom Splitu „govore koliko su ga suvremenici poštovali, a koliko smo ga danas možda donekle i zaboravili“.