Nottingham na Stradunu

Zaboravite sve što znate o Robinu Hoodu, legendarnom junaku srednjovjekovnih engleskih balada, vi koji kanite gledati novu filmsku interpretaciju lika i djela junaka tih balada. Ništa u filmu koji kao kinodebitant potpisuje Otto Bathurst (serije Crno zrcalo, Peaky Blinders) nije i ne može biti u skladu s ma i najsmjelijim gledateljskim očekivanjima, onima koja s obzirom na aktualna popkulturna križanja i pastiširanja svega i svačega očekuju svjež, izvoran i inovativan pristup koji će klasičnu priču oblikovati kao multipleks-atrakciju za bombardiranje svih osjetila, ali uz šarm, humor, romansu i generalnu zabavu kao obvezne sastojke bez kojih je priča o junaku iz Sherwoodske šume jednostavno nezamisliva. Tako je barem bilo do sada, pa čak i u slabijim ekranizacijama pustolovina borca za društvenu pravdu koji krade bogatima i daje siromašnima, kakve su primjerice one Ridleyja Scotta iz 2010. i Kevina Reynoldsa iz 1990. godine. U novom filmu kreiran je svakako originalan i inovativan pristup glasovitom liku, no u tom pristupu praktički ništa nije na zadovoljavajućoj razini. Štoviše, umjesto priželjkivana šarma dobili smo agresivnost, buku i bijes, umjesto humora gomilu kaotično režirane i često nesuvislo nabacane akcije garnirane CGI-efektima s mnogo pirotehnike i slow motiona, te sa sporadičnim natruhama buddy-buddy zadirkivanja između Robina (solidni Taron Egerton) i svećenika Tucka te također Robina i Arapina koji će dobiti nadimak Mali John (Jamie Foxx), a umjesto romanse sasvim shematični ljubavni podzaplet u kojem i Robin i Marian (Eve Hewson iz Mosta špijuna) djeluju posve nezainteresirano i na autopilotu.

Taron Egerton solidan kao Robin Hood

Marian je ovdje s Robinom u vezi od sama početka, dok on kao bogati plemić uživa u ugodnom životu Robina od Loxleyja, a prije no što će ga dijabolični Šerif od Nottinghama (Ben Mendelsohn) unovačiti u križare i poslati u Arabiju, u sveti rat protiv muslimana. Dakako, svaka sličnost sa suvremenim kontekstom sasvim je namjerna, jer križari u borbi izgledaju i bore se poput NATO-ovih vojnika, a i čitav je film anakrono dizajniran s asocijacijama više na današnje vrijeme nego na ono u kojem se priča formalno odigrava. Samostreli su konstruirani i rasklapaju se poput automatskih pušaka, odjeća je skrojena po najnovijoj modi koja tradiciju križa sa suvremenošću (vunene kape, mantili, kaputi, haljine...), a odore vojnika Šerifa od Nottinghama križanac su oklopa koji asociraju na Ratove zvijezda i nacističkih odora, pa nije ni čudno što izvrsni Ben Mendelsohn u ulozi Šerifa izgleda kao da je upravo stigao sa seta filma Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda. Mendelsohnu izvrsno leže uloge negativaca, iako se počinje ponavljati i igrati na maniru (Igrač broj jedan), a uz poneku atraktivnu akcijsku sekvencu praktički je jedini razlog za gledanje filma.

Dakako, ako možete „progutati” bizaran dizajn i političke implikacije prema kojima se Robin, kako je sugerirano već u uvodnoj špici, promiče u svojevrsnu inačicu Guyja Fawkesa, junaka sjajnoga stripa V for Vendetta Alana Moorea i Davida Lloyda te simbola anarhističkoga pokreta Occupy. I da, filmski eksterijeri većim su dijelom snimani u Dubrovniku i okolici, a računalnim efektima nadograđen „grod“ izgleda kao savršena pozornica za priču o Robinu Hoodu. Kad bi ta priča bila zanimljivija, smislenija i suvislija.