Neizmjerni užitak muziciranja

Što više novo dati razmaženoj svjetskoj publici „pozlaćenih” koncertnih dvorana– osim kvalitete, vrhunskih zanimljivih programa i bravurozne interpretacije? U šumi raznovrsnosti glazbenih sadržaja koji nas preplavljuju s predznakom najboljega treba se istaknuti nekom dodanom vrijednošću, nečim što nas oplemenjuje, obogaćuje i čini nas boljim ljudima. Ono što Kraljevski orkestar Concertgebouw iz Amsterdama izdvaja iz skupine najboljih orkestara svijeta, u koju se još definitivno ubrajaju Bečka i Berlinska filharmonija, s kojima ih se povijesno odmjerava, uspoređuje i procjenjuje, srdačno je pružanje ruke zemljama u kojima gostuje. To je simbolički, ali i doslovno, izraženo u obliku projekta Bok uz bok (Side by Side) u sklopu njegove dvoipolgodišnje turneje po zemljama Europske unije (RCO Meets Europe), za koju je orkestar dobio pokroviteljstvo UNESCO-a i Europske komisije (koja je završila koncertom u Zagrebu).

Profinjena umjetnica Isabelle Faust u kreiranju svoje solističke uloge  / Snimio Tugomir Hrabrić

Nakon senzacionalnoga nastupa orkestra 2009. u Maloj dvorani Doma sportova pred 2500 posjetitelja došlo je vrijeme za novu senzaciju. Čini se usto da je u današnje vrijeme umjetnost, a u prvom redu ona neverbalna, glazbena, ono što najbolje povezuje i drži Europu zajedno. Koncert nazvan Kraljevski Concertgebouw orkestar susreće Zagreb (RCO Meets Zagreb), održan 24. studenoga u prestižnom ciklusu Lisinski subotom (ovaj put u Lisinskom obojenim slavljeničkim bojama 45. godišnjice Dvorane), dao je prigodu da uz bok orkestra nastupi i tridesetoro studenata Muzičke akademije u Zagrebu. Ponajbolje je studente gudačkih i puhačkih glazbala odabrao profesor violine Anđelko Krpan te uz kolege pripremio mlade glazbenike za nastup za pamćenje.

Pravom je čarolijom počela subotnja koncertna večer, gdje su se za notnim stalcima vrhunski profesionalci međunarodnog sastava amsterdamskog orkestra povezali s mladim Hrvatima na početku svojega profesionalnog puta ujedinjeni mekom i otmjenom dirigentskom gestom Belgijanca Philippea Herreweghea u svevremenskoj uvertiri Egmont, op. 84 Ludwiga van Beethovena. Nevjerojatno je koliko su mladi ljudi u trenutku na sceni Lisinskog bili pretvoreni u ravnopravne članove Concertgebouwa i svirali ujednačeno s ostatkom orkestra, tako da im je pruženi kontekst očigledno bio dobra motivacija i poticaj da daju svoj maksimum. Ako su to budući članovi naših orkestara, onda nas svakako čeka svijetla orkestralna budućnost. Nakon pljeska, mladi su istupili iz orkestralnog sastava i nastavili koncert pratiti iz publike, a na podiju se orkestar amsterdamskog Concertgebouwa, te slavne koncertne dvorane (koja jednako konkurira Bečkom Musikvereinu kao i berlinskoj Philharmonie) popunio svojim službenim članovima.

Program se nastavio Beethovenom, no, nakon bravurozno-bombastičnog početka, ovaj put uplovili smo u klasični kroj skladateljeva jedinog violinskog koncerta, koji ni sam nije tako izvorno zamišljen. Riječ je o njegovoj preradbi vlastitog koncerta za klavir, takoreći Šestog, koji se u toj izvornoj inačici gotovo uopće ne izvodi, koju je u Zagreb sada već drugi put u dvije sezone Lisinskog subotom stigla interpretirati njemačka violinistica Isabelle Faust. Svoju je Uspavanu ljepoticu (službeni nadimak njezina dragocjenog Stradivarija) probudila čistim, nježnim, nebeskim tonom, tankim, ali nosivim, gotovo bez tipično violinskih „guslačkih“ karakteristika, oduševivši profinjenim tkanjem solističke dionice i izvedbom raritetnih Beethovenovih autorskih inačica solističkih kadenci. U prvom je stavku koncerta (Allegro, ma non troppo) to bila prelijepa kadenca violine solo uz pratnju timpana u orkestru, takoreći plesna, na trenutke i folkloroidna, koja je bacila novo svjetlo na skladateljski stil stvaralaštva poznatoga bečkog klasika i glazbenog revolucionara. Isto je djelo Faustova izvela i prije dvije sezone u istom ciklusu, uz Tokijski simfonijski orkestar, a ovaj put je svoj doprinos koncertu upotpunila stavkom iz violinske suite Johanna Sebastiana Bacha.

U drugom dijelu programa, u raskošnoj Drugoj simfoniji u C-duru, op. 61 Roberta Schumanna, orkestar je došao u prvi plan, a dirigent Philippe Herreweghe na svoje. Kako je riječ o dirigentu koji je svjetsku slavu stekao kao interpret rane glazbe svjestan povijesnih datosti i najnovijih muzikoloških otkrića, u Schumannovoj se glazbi lako nadovezao na slojeve Bacha i Haydna, kojima obiluje ova simfonija. To je umjetnik koji se proslavio kao osnivač i voditelj zbora Collegium Vocale iz Ghenta i izvođač nepoznatih renesansnih partitura, a s vremenom je isti, autentični i profinjeni pristup izvorniku zadržao i u širenju repertoara na barok, klasiku i romantizam, zaključno s djelima Claudea Debussyja. Dirigira bez štapića na način zborskog dirigenta, što mu omogućuje izravniji kontakt s pojedincima u orkestru i živopisnije oblikovanje fraza i boja. Orkestar je oduševio stopostotnim angažmanom i maksimalnom koncentracijom svakoga glazbenika u zajedničkom disanju glazbe, u skladnom stapanju zvučnih boja (takoreći gudači su na trenutke poprimali puhačke karakteristike zvuka i obrnuto). Što je najvažnije, na razgaljenu publiku Lisinskog kroz komorni se pristup orkestralnoj izvedbi prenio taj zarazni neizmjerni užitak skupnog muziciranja. Koncertu za pamćenje, koji nam je donio i etičko i estetsko ispunjenje, nikakav dodatak nije bio potreban.