Najveća pošast svih vremena

„Od kuge, glada, rata, oslobodi nas, Gospodine!“ vapijahu stoljećima vjerni na kršćanskom zapadu. I kad se moglo činiti da su ti vapaji uslišani jer se u Europi kasnog 19. stoljeća ratno rješavanje međunarodnih konflikata počelo smatrati civilizacijski neprihvatljivim, a znanstvenotehnološkim napretkom bile stvorene pretpostavke za iskorjenjivanje najsmrtonosnijih bolesti onoga doba – Europi se dogodio najveći rat u povijesti i najveća pošast svih vremena.

I dok se Prvi svjetski rat obilježava već četvrtu godinu, ove godine posebno svečano o stotoj obljetnici njegova završetka, stogodišnjica velike pandemije španjolske gripe, zaraze koja je u samo nekoliko mjeseci (od rujna 1918. do 1919) odnijela više života nego Veliki rat u sve četiri godine, ostala je u sjeni ratnog jubileja, kao što su uostalom i žrtve pandemije ostale u sjeni ratnih žrtava. Razlog je to više da se u ovo kasnojesensko vrijeme, točno sto godina od doba kada je pošast španjolske gripe bila na vrhuncu svoje smrtonosne žetve, prisjetimo jedne od najvećih pandemija u povijesti čovječanstva.

Potpuno zdravi i mladi ljudi umirali su ponekad u roku od dvanaest sati od nastupa španjolske gripe

Broj umrlih tijekom pandemije nikada nije i nikada neće biti točno utvrđen pa se procjene kreću u širokom rasponu između 50 i 100 milijuna, što uvelike nadmašuje broj poginulih u izravnim sukobima Prvoga svjetskog rata na svim zaraćenim stranama zajedno. Čudi stoga da španjolska gripa u kolektivnoj memoriji čovječanstva nije ostavila dubljega traga, čak ni među velikim umjetnicima i književnicima suvremenicima pandemije. Nećemo stoga pretjerati složimo li se s Alfredom W. Crosbyjem, možda najvažnijim istraživačem španjolske gripe, koji je jednom ustvrdio kako suvremeni čovjek više zna o pandemiji crne smrti iz sredine 14. stoljeća nego o pandemiji španjolske gripe iz prve četvrti 20. stoljeća.

Gripa atipičnog mortaliteta

Kada se u kasno ljeto i ranu jesen 1918. po Europi počela širiti izrazito virulentna nova varijanta A-virusa influence nepoznata podrijetla nitko još nije znao o kojoj je bolesti riječ i što je uzrokuje, a najmanje je sumnje bilo u pandemiju influence, redovito benignu bolest koja se sezonski redovito pojavljivala i koju su svi dobro poznavali. Sumnje na gripu nije moglo biti i zato što je pandemija iz 1918. bila izrazito virulentna i s najvišim stopama smrtnosti u populaciji mladih, u dobi između 20 i 40 godina, što je za gripu koje je mortalitet bio smješten na krajnjim rubovima dobnoga spektra – među djecom i starima – bilo atipično.

Osim toga, klinička slika španjolske gripe bila je neprispodobiva onoj sezonske gripe. Iako su zaraženi imali uobičajene simptome bolesti gornjega respiratornog trakta, intenzitet tih simptoma bio je ekstreman. Vrućica koja je dosezala 40 stupnjeva i trajala danima uzrokovala je često potpuno opadanje kose. Uobičajene toksemične simptome početka bolesti, poput mučnine, izostanka teka i povraćanja, pratila je kod španjolske gripe dijareja, neprispodobiva s kliničkim slikom influence kod koje je infekcija ograničena na respiratorne organe pa je pojava dijareje kod liječnika izazivala sumnju na dizenteriju. Najdojmljiviji učinak španjolske gripe, koji je izazivao užas jer ga kod uobičajenih slučajeva gripe nije bilo, očitovao se u epistaksi – izljevu žarko crvene krvi koja je curila iz nosa, usta i ušiju oboljelih. Sve je to rezultiralo strašnim izgledom bolesnika, uzrokovalo paniku i nesnalaženje čak i kod liječnika. U osobito teškim slučajevima pojavljivala se i cijanoza – modra obojenost kože i sluznice – koju je izazivala nedovoljna oksigenacija krvi u plućima i koja je značila sigurnu smrt.

Početak bolesti bio je iznenadan pa je zaraza obarala ljude u svim trenucima svakodnevnoga života, bez ikakvih naznaka da nadolazi. Napadala je toliko nenadano da su se mnoge žrtve mogle točno sjetiti trenutka kada su oboljele, a izvještaji o ljudima koji su se pokošeni bolešću jednostavno srušili na pločniku bili su uobičajeni. Potpuno zdravi ljudi umirali su ponekad u roku 12 sati od nastupa bolesti. Ako nije završavala smrću, gripa je prestajala otprilike za tjedan dana, kao i kod sezonskih epidemija.

Tri vala španjolske influence

Nenadanost početka bolesti i stupanj u kojem je zahvaćala bolesnika bili su ekstremni za bilo koju vrstu gripe pa je i to razlog što su isprva mnogi iskusni liječnici bolest pogrešno dijagnosticirali. Tek kad je veliki broj ljudi počeo obolijevati i kada se shvatilo da osobine bolesti sasvim ne odgovaraju nijednoj od pogrešno dijagnosticiranih bolesti, liječnici su počeli preispitivati svoje prvotne dijagnoze i prepoznavati obrise pandemije influence. To nije bilo jednostavno jer 1918. nisu bile poznate dijagnostičke metode poput analize krvi, koje suvremenim liječnicima omogućuju nedvojbeno dijagnosticiranje gripe, a nije bio poznat ni uzročnik bolesti. No iznenadna pojava bolesti, njezino širenje u valovima i njezina široka transkontinentalna rasprostranjenost odavale su upravo pandemiju gripe.

O širenju pandemije ne može se ništa pouzdano znati. Poznato je da se u tri susljedna vala (proljeće 1918, jesen 1918. i zima 1918/19) proširila svijetom, ali o pojavi i podrijetlu virusa ne zna se ništa pouzdano. Općenito je prihvaćeno da se bolest prvi put u blažoj varijanti pojavila na srednjem zapadu SAD-a u rano proljeće 1918. te da su je u Europu prenijeli američki vojnici upućivani na europsko bojište. Inicijalna žarišta zaraze u Europi bile su iskrcajne luke američkog ekspedicionog korpusa, osobito francuska luka Brest, glavna iskrcajna luka američkih postrojbi, u kojoj je u vrijeme pojave virulentnoga jesenskog soja virusa u kolovozu 1918. dnevno cirkuliralo do 45.000 vojnika. Općenito su uvjeti transatlantskoga prijevoza vojnika i uvjeti života u tranzitnim vojnim bazama pogodovali strahovito brzu širenju bolesti u vojsci, koja ga je potom prenijela civilnom stanovništvu. Veliki broj izbjeglica, iscrpljenost i pothranjenost civilnog stanovništva u završnici rata učinili su zarazu smrtonosnijom nego što bi bila u mirnodopsko doba.

Zaraćene strane cenzurirale su vijesti o širenju zaraze i broju oboljelih, pa su prve vijesti o pandemiji dolazile iz neutralne Španjolske – po kojoj će ta gripa i dobiti naziv.

Do kraja listopada pandemija španjolske gripe zahvatila je gotovo čitavu Europu. Premda su širenje gripe u srednju Europu donekle usporile ratne okolnosti, do kraja rujna, najdalje do sredine listopada, i taj je prostor bio zahvaćen. Na hrvatski teritorij gripa je prenijeta početkom listopada najvjerojatnije iz Mađarske, gdje je ranije cirkulirala. Prva pojava bolesti vezana je za pogranične kotare uz Mađarsku, odakle se pandemija dalje širila prema jugu i jugoistoku Hrvatske. Razvoj pandemije u Istri i Dalmaciji slabo je istražen pa se o unosu virusa na tom prostoru ništa pouzdano ne može pretpostaviti osim da je zacijelo bio prenesen kopnenim putem jer su morski bili zatvoreni. Za srednju i južnu Dalmaciju vjerojatno je širenje iz kontinentalnog zaleđa. Kako bi se spriječila panika među civilnim stanovništvom, informacije o širenju pandemije bile su cenzurirane, a javnozdravstvene mjere u kontroliranju pandemije potpuno neučinkovite zbog urušavanja upravnog i administrativnog sustava Monarhije. Ta okolnost glavna je zapreka sustavnijem istraživanju hrvatskog iskustva velike pandemije iz 1918.

Istodobnost svjetskoga rata i pandemije svjetskih razmjera podrazumijeva prožimanje i stanovitu međuuvjetovanost tih dviju katastrofa. Ratnim intenziviranjem transkontinentalne i interkontinentalne prometne komunikacije, psihofizičkim iscrpljivanjem vojske i civilnog stanovništva, a osobito vojnim monopoliziranjem zdravstvenih sustava zaraćenih zemalja, rat je pogodovao širenju pandemije. S druge strane, opće raširena zaraza neminovno je utjecala na popunu, raspoloživost i bojevu spremnost vojnih postrojba u kritičnom razdoblju rata izazivajući nagle promjene u odnosu snaga i borbenim planovima zaraćenih strana. Potkraj svibnja i početkom lipnja 1918, za vrijeme njemačke ofenzive na Soissons i Reims, francuska obrana svakodnevno je evakuirala od 1500 do 2000 vojnika zaraženih gripom, a njemački general Ludendorff okrivljavao je upravo gripu za neuspjeh svoje srpanjske ofenzive, koja je Njemačku zamalo dovela do pobjede u Prvom svjetskom ratu.

Plameno širenje gripe u Zagrebu

Posebno teška okolnost bila je da se španjolska gripa pojavila na samu kraju rata. Već nakon bitke kod Jutlanda u lipnju 1916. započela je britanska blokada Njemačke, čime je dokinuta njezina opskrba morskim putem. To je kod Centralnih sila, posebice kod slabije razvijenije Austro-Ugarske, izazvalo konstantnu prehrambenu krizu, a potkraj rata i pojavu gladi, podjednako među vojskom i među civilnim stanovništvom. Kraj rata u studenom 1918. dodatno je pridonio rasplamsavanju pandemije po Europi. Dokidanjem ograničenja u kretanju civilnog stanovništva i prelijevanjem rijeke vojnika povratnika s fronta među civilno stanovništvo, pandemija je dobila novo gorivo. Plamenom širenju pandemije u kasnu jesen i zimu 1918/19. svakako su pridonijele i masovne manifestacije kojima se posvuda slavio kraj rata i donošenje važnih političkih odluka ususret velikoj mirovnoj konferenciji. Tako se u Zagrebu prema svjedočenju Josipa Horvata, 22. listopada 1918, dan nakon Wilsonova odbijanja mirovnog prijedloga Austro-Ugarske, na Kazališnom trgu okupilo više od 30.000 građana, a rijeka ljudi slavila je 29. listopada raskidanje državnopravnih veza s Monarhijom u raspadu. O tome kakve je posljedice moglo imati tiskanje odasvud pristigle gomile ljudi u jeku izrazito virulentne pandemije, ne može biti velike dvojbe.

Iako se bez ikakve zadrške može reći kako je pandemija španjolske gripe iz 1918. jedna od najsmrtonosnijih pošasti u povijesti čovječanstva, svakako najsmrtonosnija pošast modernoga doba, konačan broj njezinih žrtava nemoguće je pouzdano utvrditi. Razlozi su tomu višestruki. Najvažniji je taj da za velike dijelove svijeta ne postoje nikakvi podaci o pomoru, a tamo gdje postoje svode se uglavnom na grube i slabo pouzdane procjene. Iznimka su razvijene zapadnoeuropske zemlje, također Sjeverna Amerika i Australija, gdje ratno stanje nije izazvalo posvemašnji kolaps administrativnoga i javnozdravstvenoga sustava i gdje je kretanje morbiditeta i mortaliteta više ili manje sustavno praćeno i evidentirano. U mnogim europskim zemljama, a osobito u zemljama srednje, istočne i jugoistočne Europe u kojima je kraj svjetskog rata donio posvemašnje rasulo, tragovi su španjolske gripe fragmentarni i redovito nedostatni za dublje uvide u tu veliku pandemiju. Jedino sustavno istraživanje pandemije španjolske gripe na hrvatskom prostoru provedeno je na teritoriju sjeverne Hrvatske, gdje je broj umrlih procijenjen na više od 5000. Pridoda li se tom broju broj izgubljenih rođenja samo u prvoj generaciji, on se penje na više od 17.000 izgubljenih života.

Unatoč tomu, promišljajući pomor iz 1918. u kontekstu kasnijega demografskog prirasta, španjolska gripa nigdje nije izazvala dugoročne demografske posljedice. Kao kod tipične demografske traume koja se stopila s traumom ratnih gubitaka, gubici španjolske gripe bili su nadoknađeni boo­mom rođenja u nekoliko poslijepandemijskih godina. Osim toga, veliki mortalitet od gripe mogao je imati i pozitivne učinke na razvoj stanovništva. Pomorom kliconoša raznih drugih bolesti, osobito tuberkuloze, koja je na širem europskom prostoru, a na hrvatskom osobito, bila bolest pandemijskih razmjera, otvorio se put uspješnijem prevladavanju teških zdravstvenih prilika u poslijeratnom vremenu.