Međimurska popevka na listi UNESCO-a

Međimurska popevka, tradicijski napjev Međimurja, kao samostalna nominacija, i umijeće suhozidne gradnje kao višenacionalna nominacija, upisani su 28. studenog na UNESCO-ov Reprezentativni popis nematerijalne baštine čovječanstva na sjednici UNESCO-ova Međuvladina odbora za nematerijalnu kulturnu baštinu koja se održava u Port Louisu, u Republici Mauricijusu.  Međimurska popevka već je 14. lipnja 2013. Upisana na Listu zaštićenih nematerijalnih dobara RH, a zaslugom Ministarstva kulture, Instituta za etnologiju i folkloristiku, Pozitiv filma te ustanova, folklornih udruga i pojedinaca u Međimurskoj županiji, sada je i na listi svjetske baštine. Po čemu je međimurska popevka posebna?

Međimurska popevka stoljetna je baština hrvatskoga sjevera  / Arhiva Zajednice HKUU Međimurske županije, snimio Ljudevit Bošćak

O kontinuitetu života na hrvatskom sjeveru još od prapovijesti svjedoče arheološka nalazišta. Kada su se Hrvatska i Ugarska nakon pogibije posljednjega hrvatskog kralja u 12. stoljeću povezale u personalnu uniju, Međimurjem je zagospodarilo europsko plemstvo. U 16. i 17. stoljeću stekla ga je plemićka obitelj Zrinski slavnih hrvatskih banova, mecena i protuosmanskih vojskovođa. Unatoč višestoljetnoj ugarskoj svjetovnoj vlasti, kao ranosrednjovjekovni hrvatski teritorij, Međimurje je u 11. stoljeću uključeno u Zagrebačku biskupiju, zbog čega se međimurska popevka u Međimurju slobodno izvodila isključivo u crkvi. To je pridonijelo očuvanju međimurskoga hrvatskog identiteta, opjevana u tradicijskim pjesmama, a uz političko-diplomatske aktivnosti odcjepljenju od Austro-Ugarske Monarhije i konačnom pripojenju Međimurja matici zemlji.

Sastavni su dijelovi međimurske popevke stihovi pesem i melodija viža arhaičnoga prizvuka crkvenih modusa srednjovjekovnoga gregorijanskog korala – jednoglasne liturgijske pjesme, u kojima je ispjevana. Osjećajno se pjevala uglavnom a capella i otegnutim parlandom halgate. Kad je izvodi skupina pjevača, upjevava je najbolji ženski ili muški pjevač, a drugi prihvate i nastave pjevati u srednjem registru glasa, opuštenim sklizanjem s tona na ton, do tiše otpjevana završnog sloga. Starije napjeve obilježava uži melodijski opseg, jedinstveni ritam i izostanak prave pjevne strofe. Noviji su napjevi razgranatije melodije, promjenjivoga ritma polimetričnih oblika. Strani glazbeni elementi svjedoče o susretanju Međimurki i Međimuraca s drugim etničkim zajednicama: elementi keltske glazbe o romaniziranome keltskome življu uoči doseljenja Hrvata; slavenski elementi o zajedničkim korijenima praslavenske zajednice i o Slavenima prognanima ili izbjeglima pred Osmanlijama; elementi napjeva drugih hrvatskih krajeva o ranosrednjovjekovnim povijesnim prilikama te o povijesnim i suvremenim migracijama hrvatskog stanovništva; romanski elementi o srednjovjekovnim putujućim trubadurima i žonglerima na međimurskim plemićkim posjedima; njemački, mađarski i slovenski elementi o mecenatskom odnosu duhovnih i svjetovnih vlasti prema profesionalnim glazbenicima; ornamentirani melodijski tonovi o orijentalnim utjecajima putujućih romskih glazbenika.

Vrijedna Žganecova knjiga

Pojedinac se tješi i ohrabruje intimnom izvedbom međimurske popevke, njezinom kolektivnom izvedbom povezuje se lokalna zajednica. Donedavni ophodno-plesni i svadbeno-plesni napjevi, koje zahvaljujući objavljenim terenskim istraživanjima etnokoreologa Ivana Ivančana i u svjetlu novijih mitoloških istraživanja Radoslava Katičića i Vitomira Belaja možemo razmatrati kao desakralizirani i reinterpretirani pretkršćanski relikt novogodišnjega kulta rodnosti i plodnosti, te stariji svjetovni napjev čiji su stihovi nakon Tridentinskog koncila kontrafakturom zamijenjeni duhovnim stihovima zbog duhovne obnove Katoličke crkve u 16. stoljeću – potvrđuju prožimanje svjetovnih i duhovnih napjeva.

U suvremeno doba svjetovni su napjevi neizostavni dio rođendana, svadbi, pogreba i javnih manifestacija, a duhovni liturgijske, procesijske i hodočasničke crkvene godine. Lirski napjevi obuhvaćaju uspavanke, rugalice te dječje, šaljive, radne, socijalne, zavičajno-domoljubne, duhovne, refleksivne i ljubavne pjesme. Obilježava ih nagovještaj, sažeta radnja u prvom licu jednine i poentirani svršetak. Dulja radnja malobrojnijih epskih napjeva ispjevana je u trećem licu jednine, na dramatičnim mjestima obilježena ponavljanjem, gradacijom, promjenjivošću brzine i jačine izvođenja. Zaogrnuti apokrifnom, nabožnom i povijesnom reinterpretacijom, slavenski su im mitski motivi Sunce, Mjesec i Danica, sokol na svjetskom stablu, iscjeljujući izvor ili rosa, bijeli grad, vila-djevojka, zmija mladoženja, incestni blizanački par, utopljeni svatovi, ljubomorna svekrva, pastirski mučenik, vojnikinja, čudesna košulja, mrtva dojilja, grešne duše. Iako su nakon Drugoga svjetskog rata međimurski pučki koreografi, prema vlastitim sjećanjima i na poticaj Josipa Štolcera Slavenskog i Vinka Žganca, na međimurske napjeve (re)konstruirali poluzaboravljenu plesnu tradiciju, najstariji ples – pjevano kolo opstalo je uključeno u godišnje ophode i svadbe. Povijesno su utemeljeni pjesnički motivi o Zrinskima, osmanskim osvajanjima i Prvome svjetskom ratu. U oproštajnim hvalospjevnim naricanjima i spričavanjima strukturirano se prepleću biblijske parafraze i uopćeni podaci o slavljeniku.

Vinko Žganec s kazivačicom, Donja Dubrava, 1967.

Međimurskoj popevki postupno se pridružila instrumentalna pratnja na vlastoručno izrađenim, a u novije doba i na kupovnim glazbalima. To su zvečke, čegrtaljke, bičevi, stočna zvona; češalj, okarine, jedinke, dude, harmonika, usna harmonika; lončani bas i doboš; citra, cimbal, tambure. Crkveni orguljaši kantori/školnici pratili su od 17. stoljeća crkvene pjevačke zborove na orguljama. Po uzoru na kapele cigočof, vrsnih romskih svirača cimbala, violine, berde ili bajsa i defa na organiziranim međimurskim plemićkim i građanskim okupljanja, od 19. stoljeća zabilježena je i svirka samoukih pojedinaca, mužikašof, na cimbalu ili na harmonici, odnosno svirka skupine glazbenika, šipošof, na klarinetu, violini i bajsu. Pod okriljem vatrogasnih društava uključenih u austrougarsko javno glazbovanje, bandisti/limena glazba/pleh mužikaši/trumbentaši dragovoljno su svirali u ophodima i procesijama, na cehovskim zabavama i porodičnim svečanostima, a danas sviraju na sprovodima, folklornim smotrama, uz mjesne i županijske obljetnice, blagdane i praznike. U prvoj polovici 20. stoljeća međimurskim tamburašima štrunjkačima katkad bi se pridružio violinist hegeduš, trubač šipoš, harmonikaš armunikaš ili cimbalist cimbulaš.

Usmena predaja

Osnovni način prenošenja međimurske popevke izravnom je porodičnom usmenom predajom, do sredine 20. stoljeća uz godišnje zajedničke poslove, životne običaje, blagdane i župne svece. Opismenjavanje, obrazovanje i buđenje nacionalne svijesti u 19. st. doprinijelo je njezinom prikupljanju i zapisivanju u rukopisne pesmarice. Njezini najstariji poznati notografirani zapisi iz Pavlinskog zbornika i Drnjanske pjesmarice (17. stoljeća) djelomice su prokrčili put do osmodijelnog zbornika Cithara octochorda, kajkavskih i latinskih duhovnih napjeva (18. stoljeća), također i do Varaždinske pjesmarice I. Dvadesetak međimurskih napjeva zabilježio je prvi hrvatski etnomuzikolog Franjo Ksaver Kuhač u drugoj polovici 19. stoljeća. Zahvaljujući sustavnim terenskim istraživanjima, međimurski akademik Vinko Žganec u Međimurju je od 1908. do 1973. zabilježio oko 6000 napjeva, koje mu je pjevalo 475 pjevača. Dio svjetovnih napjeva objavio je 1916. i 1920. u vlastitoj nakladi, dio 1924, a dio crkvenih 1925. u nakladi JAZU-a. Žganec je utemeljio Institut za etnologiju i folkloristiku, koji ove godine slavi 70. obljetnicu i koji je dio Žgančeva rukopisa, pohranjena u svojoj Dokumentaciji, objavio 1990, 1992. i 2002. Kao gostujući glazbeni urednik, Žganec je međimursku popevku popularizirao i medijski – od prvih programskih emitiranja Hrvatskog radija (1926) i Hrvatske televizije (1956) nadalje.

Po uzoru na bečki i berlinski Phonogramm-Archiv za istraživanja jezika i govora naroda Austro-Ugarske Monarhije s kraja 19. stoljeća, Vinko Žganec i etnolog Milovan Gavazzi 1924. za Odsjek pučke muzike Narodnog muzeja (današnji Etnografski muzej) u Zagrebu tonski su zabilježili 120 međimurska napjeva. Od 1999. te se snimke objavljuju u Beču. Druga novija objavljena i/ili neobjavljena građa o međimurskoj popevki čuva se u Zagrebu u IEF-u, na Odsjeku za etnologiju HAZU, Filozofskom fakultetu i Muzičkoj akademiji, u NSK-u, HRT-u, MDC-u, HGZ-u i HSK-a; u varaždinskoj Biskupijskoj i Gradskoj knjižnici; u Zavičajnoj zbirci čakovečke Gradske knjižnice, Muzeju Međimurja, CZK Čakovec, Zajednici HKUU-a Međimurske županije te u međimurskim župnim i školskim arhivama. Važnu ulogu u očuvanju međimurske popevke ima i Ogranak MH Čakovec – izdavač pretisaka pjesmarica Vinka Žganca te brojnih znanstvenih, stručnih i umjetničkih publikacija o međimurskoj glazbi i običajima.

Braća Radić i Seljačka sloga

Javna praksa jednoglasnih i višeglasnih crkvenih pjevačkih zborova prvi put je zabilježena u drugoj polovici 19. stoljeća. Nastojeći u prvoj polovici 20. stoljeća osigurati dignitet obezvrijeđenoj seljačkoj kulturi, braća Radić utemeljila su Hrvatsku seljačku stranku 1904. i pod njezinim okriljem Seljačku slogu 1925. Ta je kulturno-prosvjetna organizacija uspostavila mrežu ogranaka, prosvjećujući i potičući osnivanje seljačkih folklornih društava i smotri, organizirano prenošenje znanja i iskustva na mlađe članove. Nakon Drugoga svjetskog rata ponovno su pokrenuta preimenovana prijeratna folklorna društva i osnivana su nova. Nakon Domovinskog rata utemeljen je veći broj udrugā pjevača umirovljenika. Ta kulturna društva obrađenu i stiliziranu međimursku popevku organizirano javno predstavljaju na brojnim na brojnim mjesnim, županijskim, nacionalnim i inozemnim folklornim smotrama.

Žganec je svojim radom izravno utjecao na međimurske suvremenike: na pučkog pjesnika Florijana Andrašeca, na zborovođu i pučkog skladatelja Ivana Mustača, na glazbenog pedagoga i melografa Miroslava Vuka Croatu. Nakon Drugoga svjetskog rata dvadesetak godina djelujući kao sveučilišni profesor na zagrebačkoj Muzičkoj akademiji, javnim je izvođenjem međimurske popevke također utjecao na hrvatske skladatelje, glazbene pedagoge i etnomuzikologe. Prema pjevanju međimurskih napjeva Florijana Andrašeca i na libreto Đure Vilovića, Krsto Odak je 1933. skladao međimursku operu Dorica pleše. Od 70-ih godina 20. stoljeća do danas međimurska popevka također je izvođena u zabavnoj, a od 80-ih i u rock-glazbi. Školovani glazbenici istodobno su utrli put jazz-obradama. Zahvaljujući poosobljavanju i iščitavanju, umjetnički je interpolirana u hrvatske igrane i animirane filmove, u kazališne predstave i u plesne koreografije.

Suvremeni pluralizam mišljenja, koncepcija i pristupa u privatnoj obiteljskoj i javnoj sferi djelovanja sedamdesetak aktivnih mjesnih kulturnih društava koja premrežuju stotinjak međimurskih naselja te aktivnost obrazovno-odgojnih i kulturnih institucija, ogleda se u međugenaracijskom prenošenju opjevane poruke o ljepoti života, skromnosti, nježnosti, nenasilju, poštovanju i uzajamnosti svijeta i čovjeka. Zabilježena u izvornom okruženju i na sceni te sačuvana u publikacijama, muzikalijama, bazama podataka i repozitorijima, međimurska popevka zasluženo je proglašena nematerijalnom kulturnom baštinom čovječanstva.