Kontroverzni velikan

Rođen u Parmi 1941. godine, glasoviti talijanski scenarist i redatelj Bernardo Bertolucci, sin pjesnika, povjesničara umjetnosti i filmskog kritičara, i sam je od mladih dana iskazivao snažne umjetničke sklonosti i ambicije. Najprije kao autor objavljivane i nagrađivane poezije, da bi se ubrzo, zahvaljujući očevu prijateljstvu s Pierom Paolom Pasolinijem, kojemu je Bertolucci stariji pomogao u objavljivanju prvog romana, u dobi od dvadeset godina okušao kao Pasolinijev asistent režije na realističnoj, nimalo sentimentalnoj, ali i neobično liričnoj urbanoj drami Accattone. Stoga je posve razumljiv naglašen Pasolinijev utjecaj razvidan u godinu poslije realiziranu Bertoluccijevu prvijencu, socijalnoj krimi-drami Smrt (La commare secca), filmu za koju je priču fokusiranu na ubojstvu prostitutke napisao upravo Pasolini, djelu dokumentarističkoga prosedea i lirskog ugođaja koje gledateljima nudi višestruku perspektivu istih događaja. U sljedećem ostvarenju, romantičnoj drami Prije revolucije iz 1964, Bertolucci kroz atmosferičnu storiju o ljubavi mladoga marksističkog idealista Fabrizija i buržujke Clelije sjajno dočarava mladenačku strast i predanost revolucionarnim idejama onog vremena, u djelo unoseći i autobiografske detalje, i literarne utjecaje, i posvete novom valu i neorealizmu. U svom probojnom filmu, politiziranoj drami Konformist, adaptaciji romana Alberta Moravije nagrađenoj u Berlinu, Bertolucci će uz impresivnu fotografiju Vittorija Storara i sjajnu ulogu Jeana-Louisa Trintignanta kroz prikaz fašizma u Italiji 1938. te poigravajući se vremenskim isječcima priče analizirati međuodnos seksa i politike. U iste godine realiziranoj i također politiziranoj krimi-drami Strategija pauka nadahnut Borgesom, ali i slikarstvom Magrittea i De Chirica, opet će zanimljivim tretmanom vremenskih razina i vremena općenito, ponuditi priču o protagonistovu suočavanju s grijesima oca, ljevičara i navodnog nesuđenog atentatora na Mussolinija.

Brenardo Bertolucci

Bertolucci je tijekom čitave karijere ostao dosljedan sebi, ostao je ekspresionist koji je u filmovima vješto nadilazio granice realizma te stvarao nadrealistična, odnosno metarealistična djela izvornih kompozicija i kutova kamere, u Konformistu primjerice evocirajući avangardni stil, a u Posljednjem tangu u Parizu vješto se koristeći svjetlom i svjetlosnim efektima. Njegov ep Dvadeseto stoljeće ostvarenje je iznimne širine i snage, istodobno priča o povijesti Italije u tom stoljeću te intimistički prikaz prijateljstva dvojice ljudi, obojice rođenih 1. siječnja 1901, jednog sina seljaka i socijalista, a drugog potomka zemljoposjednika i fašista, kroz odnos i konflikte kojih će se alegorijski oslikati i konflikti u talijanskom društvu. Bertoluccijev zasigurno najkontroverzniji film spomenuta je romantična drama Posljednji tango u Parizu. Film u kojem je Marlon Brando ostvario povratničku ulogu i koji je pomaknuo granice tretmana seksa na ekranu, melodramsko-tragična je storija o ukletim ljubavnicima i studija muško-ženskih odnosa koju je kritičarka Pauline Kael ipak precijenila uspoređujući njezin značaj s onim Buđenja proljeća Igora Stravinskog u suvremenoj glazbi s početka prošlog stoljeća.

Epski zamah i dojmljivu vizualnost zatječemo i u povijesnoj biografskoj drami Posljednji kineski car, s devet Oscara ovjenčanoj kronici života posljednjeg kineskog vladara Pu Yia, predočenoj 12-dijelnom epizodnom strukturom, opet s poigravanjem vremenskim razinama. Bertolucci zanimljivo poseže za frojdijanskim motivima, mladog Pu Yia u Zabranjenom gradu prikazujući sigurnim i zaštićenim kao u svojevrsnoj maternici, a buđenje njegovih nagona dočaravajući uporabom svjetla i sjene. Fascinantna vizualnost temeljno je obilježje i pustolovne drame Čaj u Sahari, kompleksna filma ceste temeljena na romanu Paula Bowlesa, o američkom paru koji na sjeveru Afrike traga za samima sobom i smislom svoje veze. Napokon, u kakvoćom ipak tek osrednjoj erotskoj romantičnoj drami Sanjari, njegovu pretposljednjem dugometražnom filmu, Bertolucci je pored nekadašnje provokativnosti još jednom demonstrirao afinitet prema studentskom buntu iz svibnja 1968, baš kao i prema neobuzdanoj mladosti, nevinosti i ljubavi.