Koloplet strasti u Osijeku

Jedna opera te jedan mjuzikl ili opereta sastojak su samo dviju mogućih glazbenih premijernih produkcija Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku posljednjih godina, što, dakako, određuju raspoloživa i očito nedostatna programska financijska sredstva. Zato za pomake izvan željeznoga repertoara nema mnogo prostora, a publika svake godine dobiva neku od omiljenih opera. Ovosezonski izbor Bizetova je Carmen, premijerno izvedena 23. studenoga.

Posebno zanimanje pobudilo je sudjelovanje dvoje inozemnih umjetnika kojih referencije uključuju nastupe u Metropolitanu. Nastup južnoafričkog redatelja i scenografa (i tenora), koji stalno djeluje u Njemačkoj Kobieja van Rensburga dvostruki je dobitak: zbog promišljeno i atraktivno ostvarene predstave te uvođenja suvremene projekcijske tehnologije koja vizualno obogaćuje praznu pozornicu. Nova projekcijska oprema idealna je za male kazališne pozornice poput osječke i zasigurno će olakšati postavljanje i drugih predstava. Ta tzv. treća dimenzija zapravo zatvara pozornicu s četvrte tj. prednje strane, s prozirnim zastorom na rampi na koji se projiciraju videoprizori što oslikavaju cijelu scenu.

Berislav Puškarić, Irena Parlov, Domagoj Dorotić i scenografija Kobieja van Rensburga / Snimio Kristijan Cimer

Kobie van Rensburg, kao pjevač koji je postao redatelj, nema potrebu od opere činiti nešto što ona nije. On pušta operu Carmen da bude ono što jest, koloplet strasti, ljubavi i ljubomore, koji gradi prvenstveno vodeći računa o cjelini – cjelini glazbene drame i cjelini svih elemenata predstave. Zato plesu daje taman toliko prostora koliko Plesna skupina HNK-a svojim plesnim intervencijama može iznijeti (koreograf Vuk Ognjenović). Kostimi Nevena Mihića stilizirano slijede ikonografiju Carmen, ponegdje s decentnom notom glamura, uz jednu iznimku. Van Rensburg iskazuje lakoću baratanja velikim ansamblom, koji uključuje dječji zbor Osječki zumbići i vokalni ansambl Brevis, u velikim skupnim prizorima što protječu glatko i bez zastoja. Simpatičan je bio dolazak dječjeg zbora u prvom činu, na projekciji, u stilu Mary Poppins, a fulminantan uvodni prizor četvrtog čina, španjolskog temperamenta, s dijelom zbora raspoređenim na objema stranama gledališta. Pjevanje zbora u gledalištu, u više navrata, daje poseban zvukovni ugođaj i stavlja publiku u središte glazbenog izvora.

Živa scenska igra ansambla prepletala se ili je izvirala iz žive glazbene izvedbe, ostvarene pod ravnanjem maestra Filipa Pavišića. Partitura Carmen očito mu dobro leži, i u prevladavajućem temperamentu većine njezinih stranica, ali i u lirizmu te dramatici preostalih. Orkestar je svirao nadahnuto, zbor je zdušno sudjelovao i glazbeno i scenski (zborovođa Ante Sladoljev). Istaknuo se pjevački odličan Moralès baritona Roberta Adamčeka. Uz njega su bili bas Berislav Puškarić kao Zuniga, sopranistica Katarina Toplek kao Frasquita, mezzosopranistica Mirna Vidović kao Mercédès, tenor Zvonimir Ivanović kao Dancairo i tenor Ladislav Vrgoč kao Remendado.

Sudjelovanje, pak, druge inozemne gošće, u ulozi Micaële, korejske sopranistice Haeran Hong, koja je u Metu pjevala nekoliko manjih uloga, dalo je predstavi i dozu raffinementa autentičnoga francuskog opernog stila, makar kroz njezinu ariju i duet s Don Joséom. Tako besprijekorno pjevanje, zvonkoga, nježnog i divnog glasa, nosivog i zvučnog tona, s astralnim visinama, nije se dugo čulo. Ne samo u Osijeku.

Iz predstave je razvidno kako je redatelj dao prostor protagonistima da se nametnu vlastitim viđenjem uloga i možda ih je u tome smislu trebao više usmjeravati. Jer mlada mezzosopranistica Irena Parlov, kao Carmen, prepustila se tek jednoj od brojnih mogućnosti što ih taj lik sadržava, a to je eksplicitni seksepil kojim zaluđuje muškarce oko sebe. Ima u Carmen i drugih, dubljih emocija koje treba osluhnuti u dionicama njezine glazbe pa ih pretopiti u izraz. I Don José uglavnom je bio jednoznačno očajan od početka do kraja. Ljubav s Carmen nije mu donijela nikakav užitak, pa zašto se onda upuštao u nju?

Drugi čin bio je najslabiji dio predstave. Dramatski je pao zbog pjevačkih razloga jer su nastupna arija Escamilla i arija Don Joséa o cvijetu bile prevelik kamen kušnje za baritona Dalibora Hanzaleka i tenora Domagoja Dorotića, dok je, u tome činu, najviša tesitura uloge Carmen umarala pa i iscrpljivala Irenu Parlov, sklonu samozavodljivosti širine baršunastih dubljih laga njezina glasa. Dorotić je u predstavi iskazivao ljepotu glasa, u dramatici završnog dueta nije imao nikakvih problema ni potrebe za forsiranjem pa mu to, uz prisjećanje na mekoću s kojom je nekoć pjevao Nemorina, može biti putokaz kako da izbrusi ariju Don Joséa. Dalibor Hanzalek bio je, jedini u predstavi, dodatno hendikepiran lošim kostimom i neprimjerenim izgledom za fatalnoga toreadora.