Hrvatskoj sam korisniji ako je kritiziram

Trideseta obljetnica od kultnog filma Sokol ga nije volio s Fabijanom Šovagovićem i posljednji film Agape povod su razgovoru s hrvatskim redateljem Brankom Schmidtom.

Branko Schmidt / Snimio Tomislav Šovagović

Kako vam je zdravlje, otežava li planove za snimanje novih filmskih djela?

Liječnici koje sam zakačio u Ljudožderu vegetarijancu spasili su mi glavu. Oporavljam se. Sljedeće jeseni planiram snimanje filma koji je prošao na HAVC-u prošle godine. Radit ću ga s dugogodišnjim producentom i prijateljem Stankom Babićem, a bavi se pitanjem savjesti hrvatskih branitelja. Bit će provokativan i uzbudit će duhove, ali to je tema koju treba obraditi.

Uzburkao je duhove i vaš posljednji film Agape. Što je njegova poruka?

Mediji su napuhali da je tema filma Agape svećenik pedofil. A uopće nije. Tema je lakoća kojom naše društvo etiketira osobe različite od većine. Ljudi koji to čine ne razmišljaju koje posljedice to ima na živote žigosanih. Danas je najveći grijeh biti drukčiji. Od medija do političara svi nas pokušavaju pretvoriti u amorfnu, melankoličnu masu koju se poput tijesta najlakše mijesi i oblikuje prema dnevnopolitičkim potrebama. Pogledajte samo na primjeru izbjeglica. Koji je njihov grijeh? Samo taj da su drukčiji od nas. Zar oni koji im zabranjuju dolazak ne znaju da je i Isus bio izbjeglica? Što bi bilo da mu netko nije dao ruku? Bismo li bili katolici?

Stoji vaša posljednja tvrdnja, no danas je teže raditi afirmativne priče. Dobar svećenik je i u umjetnosti i u medijima – iznimka.

Koliko pratim situaciju u medijima, nama je jako dobro. Postoji filter koji jako dobro pročišćava informacije. Upalim televizor jer pojedini događaji u Hrvatskoj „mirišu“ na tihi državni udar, a u udarnim terminima je situacija u Hajduku. Ponekad se pitam živim li u istoj državi o kojoj izvještavaju mediji. Na djelu je sveopće friziranje stvarnosti. Mediji raznim „kozmetičkim preparatima“ pokušavaju situaciju u društvu prikazali boljom nego što jest, a ljudi se sustavno zaglupljuju zatrpani sadržajima koji bi i neandertalcu bili blesavi. Na svojoj sam koži osjetio da neke teme koje sam želio raditi nisu prošle – jer se traži ono „pozitivno“.

Prije trideset godina snimili ste prvi cjelovečernji film Sokol ga nije volio prema drami Fabijana Šovagovića. Tri desetljeća poslije napravili ste Agape, film za koji će se prije dobiti novac nego za film o dobrom svećeniku.

Kada spominjete Sokola, u meni se budi gomila emocija. Taj film definitivno je odredio moj život i rad. Šovagović je na vrlo inteligentan način stavio znak jednakosti između partizana i ustaša. Ima rečenica u Sokolu: „Dragovoljci uvijek ubijaju…“ Šovina mudrost promicala je mačekovštinu, duh tolerancije, razgovora, pokušavanja zbližavanja i shvaćanja suprotnosti. Sve to Šovo je prenio na mene. Ne treba zaboraviti da je u Mačekovo vrijeme Banovina Hrvatska bila po površini veća od današnje Hrvatske, a ekonomski je snažno grabila naprijed.

Plakat filma Sokol ga nije volio iz 1988.

Iskreno, u Agapeu ne vidim to „protiv struje“ kao u svim drugim vašim filmovima, već je priča naslonjena na dominantnu medijsku liniju koja pljuje po Crkvi, obitelji, braniteljima.

Ne slažem se. Agape ne pljuje ni po čemu. To je film koji brani pravo na različitost. Otkud vam da je dominantna struja u medijima pljuvanje po braniteljima? Nije. Ali da neke stvari treba osuditi – treba. Zašto bi ljudi danas bili protiv branitelja? Samo protiv pojedinaca koji si daju prava kao da su u savezu boraca, kao da su pedesete godine prošlog stoljeća. Po komunističkom obrascu ti nekompetentni pojedinci i ulica počinju suditi koji je film dobar, a koji nije, što se u Hrvatskoj treba snimati, a što ne… tko bi trebao ići u zatvor, a tko ne… – normalno da sam protiv takvih koji manipuliraju javnošću i daju iskrivljenu sliku o braniteljima. Hrvatski branitelji velikom su većinom časni ljudi kojima treba skinuti kapu. Uostalom, član sam ratnih dopisnika HRT-a, u nekim segmentima imamo jednaka prava.

Da, ali nekada je bio centralni dnevnik na dva programa s „velikim vođom maršalom“. Danas je sila programa i mreža, no neće se na Golom otoku završiti, kako ističete, „subnorovskim“ ponašanjem. Je li demokracija puka zaglušna buka?

Pogrešno shvaćamo demokraciju. Nemamo mi desetljeća i stoljeća iskustva demokracije. Kada je naš čovjek shvatio da mu je prvi susjed policajac, drugi susjed sudac, a kum ministar, sve je krenulo nizbrdo. Tko može opravdati da lopov koji ukrade pedeset milijardi kuna dobije dvije godine zatvora, kao i neki nesretnik koji uzgaja marihuanu zbog maligne bolesti. Ili da pijanac s 3,6 promila alkohola u krvi bude oslobođen nakon prometne nesreće. Čini se da je demokracija pogubna za sve zemlje koje su nastale raspadom Otomanskog Carstva. Jedino diktatura, ili u najboljem slučaju prosvijećeni apsolutizam, mogao nas je držati pod kontrolom. Izvozom demokracije na ta područja Zapad nas je pustio da se prvo sami pokoljemo i pokrademo, a onda za sitniš kupio ono što još vrijedi, a nas pretvorio u sluge. U države kuhara i konobara.

Što se svih ovih godina promijenilo u vašem stvaralaštvu i pogledu na Hrvatsku? Ranije ste snimali afirmativne filmove po motivima slavonskih pisaca, u Domovinskom ratu Vukovar se vraća kući i dokumentarce, zatim Božić u Beču, nostalgičnu osječku Kraljicu noći i druge. Tada kao da je došao neki novi Branko Schmidt.

Godine 1991. bio sam šest mjeseci na fronti kao dopisnik HRT-a u Slavoniji. Znam što je Domovinski rat, osobito u istočnoj Slavoniji. Prošao sam užase, dijelom i sa Šovom, nažalost, on se tamo razbolio. Duboko sam vjerovao u projekt hrvatske države, vjerovao sam da će ovo biti Švicarska. I devedesetih godina snimao sam, kako tvrdite, dobre filmske primjere, jer sam smatrao da je to u ono vrijeme potrebno. Da mladoj državi treba vjetar u krmu. Vjerovao sam, borio se da Hrvatska postane neovisna. Trošio sam mnogo energije i dobivao dosta negativnih reakcija od strane kolega. U jednom trenutku vidio sam da stvari ne idu kako sam zamislio. Vjerujem da sam mnogo korisniji Hrvatskoj ako je kritiziram, ukazujem na stvari koje ne valjaju, nego da biram „dobre primjere“ i za to uzimam novac. Četvrt stoljeća nakon Domovinskoga rata, kada je i vrapcima na grani jasno da stvari ne idu dobro, ustrajavati na „dobrim primjerima“ sumanuto je. Nakon Sokola bio sam ustaša, a sada sam, jer kritiziram stvari u Hrvatskoj, komunjara ili jugonostalgičar. O toj lakoći etiketiranja govorim u Agapeu.

To dobro bi se umjetnički moglo još bolje pripovijedati i većim brojem filmskih djela o Domovinskom ratu, zar ne?

Na moju je inicijativu HRT i pokrenuo serijal filmova o Domovinskom ratu. Napisano je šest scenarija, no snimljen je tek jedan pravi ratni film, Broj 55. Osvojio je osam Arena na Filmskom festivalu u Puli, publika je bila oduševljena. Iz nekog se razloga stalo. Sljedeći je trebao biti na redu Nuštar. Nuštar kao naša prva velika ratna pobjeda. Bitka za Nuštar jest tema koja zaslužuje film. Zašto se to ne snima, zašto se nije nastavilo sa serijalom – ne znam.

Što je sve nestalo sa smrću Fabijana Šovagovića? Jeste li, trideset godina poslije, svjesni da više nema ni Slavonije koja je bila za vrijeme snimanja filma Sokol ga nije volio?

Nakon diplome 1982. sa Šovom i studentskim kolegom Ivom Gregurevićem krenuo sam u snimanje svoga prvog profesionalnog televizijskog igranog filma Hildegard. S vremenom, Šovo mi je postao najbolji prijatelj. Trebalo mi je vremena dok sam uspio ući u Šovin kod. Oni koji nisu poznavali njega i njegovu rečenicu nisu ni mogli slijediti što govori i misli. Nakon mnogih profesionalnih i privatnih godina s njim – sve je počelo imati smisla. I shvatio sam koliki je intelektualac, obrazovan, načitan, znalac. Na početku sam ga doživljavao površno, kao sjajna glumca, no kada sam u prijateljstvo ušao dublje, često me bilo sram vlastitoga neznanja. Slično iskustvo imao sam i s Pavlom Vujisićem. Snimao sam s njim televizijsku seriju i začudio se kada sam mu donio kofer, težak kao olovo, do hotelske sobe. Kofer je bio pun knjiga, ruskih klasika i ostalih djela. Mislio sam da su flaše. Pitao me: „Sine, čitaš li?“ Obojica su ostavila dubok trag na mene. Nitko ne bi rekao, čak ni na daskama, da su to ljudi koji mnogo čitaju i pišu, vrhunski intelektualci.

Sa Šovom ste prošli i danas nezamislive milicijske premijere, i to pored Bosuta.

Uhapšeni smo nakon premijere Sokola u Vinkovcima, valjda smo jedini režiser i glumac koji su privedeni u toj situaciji. Nakon ovacija u kinu odvukli su nas sa svečane večere. Do jutra su nas ispitivali koja je ustaška organizacija financirala Sokola. Tražili su poveznicu između našega filma i ustaša i emigracije.

Jeste li mogli pretpostaviti da će vas, ako ne hapsiti, barem napadati?

Film je dobio svega dvije dobre kritike, jednu u tjedniku Studio kritičara Zubčevića, a drugu, što mi je bilo silno zanimljivo, u beogradskoj Politici. Dobili smo panegirik od uglednog kritičara Vlajčića. U ostalim hrvatskim i jugoslavenskim medijima bili su orkestrirani napadi u stilu „snimljen je prvi ustaški film“.

Zar je to bilo neočekivano, s obzirom na cenzorski režim?

Za mene jest. Igrano je tristotinjak predstava Sokola u Gavelli. Na tom primjeru najbolje se vidjela razlika između kazališta i filma. Kazalište se odigra i – nema ga. Ali film je zabilježen na vrpci. Govori se i u predstavi o blajburškoj koloni, ali kada ju snimiš i kada se pojavi na platnu, čovjek pojmi moć filma. Obojica smo proživjela besanu noć, ispitivanje, i nedugo nakon toga Šovo je dobio prvi moždani udar. Njega su pogodili orkestrirani napadi i ignorancija na Filmskom festivalu u Puli, gdje film nije dobio ni jednu nagradu. Ja sam nakon saslušavanja završio na kardiologiji sa srčanim smetnjama, mislio sam da imam infarkt. Srećom, bila je riječ samo o aritmiji uzrokovanoj stresom. Bila je 1988. godina, a mi smo zakukurijekali malo prije zore. Zato mi danas smeta kada vidim koji se ljudi s desnicom na srcu kunu u hrvatstvo, a ja moram objašnjavati gdje sam bio 1991. nekomu tko mi soli pamet o nužnosti isticanja „dobrih primjera“ u društvu.

Jesu li Imena višnje zanemaren film, u odnosu na ostale filmove posljednjih godina?

Meni je to iznimno drag film. Umrla je u međuvremenu divna glumica i osoba Nada Đurevska. Evo, taj film je posljednji koji je proizvela Hrvatska radiotelevizija. Stajao je nešto više od milijun kuna. Dobio je mnoge domaće i međunarodne nagrade.

Može li se redatelj uljuljati u tim nagradama?

Stalo mi je do nagrada, ali kada vidim kako skupljaju prašinu na polici u mojoj sobi, zapitam se o svemu. Redatelj, osim ako nema narcisoidni poremećaj ličnosti (što nije rijetko), na koncu jako dobro zna je li napravio dobar film ili nije. Vraćam se na Agape. Film je na Puli prošao slično kao Sokol. Kod kritike, na sreću, ne. No ja sam miran i sretan. Za razliku od nekih drugih mojih radova, znam da je Agape dobar film. Kod filma postoji prokletstvo. Sve ostaje zabilježeno. Kada nakon dvadeset godina gledaš svoj loš film i misliš da će biti bolji, a ono film ne valja i dalje. Depresivno. Na filmu, kada nešto zabrljaš, zabrljao si zauvijek.

Što vam je kao rođenom Osječaninu najteže gledati u Slavoniji 2018?

Dovoljno je reći da je Osijek imao 120 tisuća stanovnika prije Domovinskog rata, a danas ih ima oko 55 tisuća. U Osijeku za iste novce kupiš kuću ili polovni Golf. Mogu samo zamisliti kako je po slavonskim selima. Ranije je po industrijskoj snazi Osijek bio uz Zagreb i Rijeku.

Je li na djelu hrvatska strategija ili hrvatsko neznanje?

U kadroviranju smo se vratili u doba tvrdoga komunizma pedesetih godina prošlog stoljeća. Tko danas ide naprijed? Podobni. Struka je devastirana na svim razinama. Oni koji nešto znaju raditi, prepoznati su u inozemstvu ali kod nas ne. Ovdje se prepoznaje podobnost. Ova zemlja smrdi po vazelinu, to je najprodavaniji artikl. Na djelu je vazelinizacija Hrvatske. Ako ovako nastavimo, bit će dobro ako se za sto godina u Hrvatskoj rodi jedno dijete godišnje.

Hoćete li vi za trideset godina, ako bude zdravlja, snimati filmove i do današnje dobi Clinta Eastwooda?

Dosta o zdravlju. Englezi kažu da gospoda ne pričaju o bolestima. Veselim se novim projektima. Od Puta lubenica u dobroj fazi sam, vjerujem da će tako biti i s novim filmom. Nadam se i da će i političari shvatiti da ovako dalje ne možemo. Što prije maknuti podobne, vazelin vratiti u ljekarne i bolnice, a u prvi plan postaviti sposobne stručne ljude. Tada ima nade za našu djecu.