Glazba i film – zvuk u slici

Čak i površni poznavatelj globalne glazbene scene lako će zamijetiti činjenicu da je godinu na izmaku – uz ostalo – obilježila i filmska glazba. Ne samo zbog recentnog, obnovljenog zanimanja za ostavštinu grupe Queen (posredovanjem Boemske rapsodije i Ramija Maleka kao utjelovljenja Freddyja Mercuryja) nego, još i više, zahvaljujući Bradleyju Cooperu, redatelju, zvijezdi i nedvojbenom spiritus movens nove verzije filmskoga hita Zvijezda je rođena. Publika je oduševljena; vizualno, čak se i transformacija Lady Gage iz ekstravagantne, artificijelne glam/dance-superzvijezde u „običnu“ ali darovitu pop/rock-pjevačicu iz filma može činiti fascinantnom, no bez glazbene dimenzije ništa od toga ne bi bilo osobito pamtljivo.

Naslovnica albuma A Star Is Born Soundtrack

Glazba se po tko zna koji put uvukla u tkivo filmske umjetnosti, zaokruživši jedinstveni audiovizualni paket. Kombinirajući hipersenzibilne balade, country-rock i pop, A Star Is Born Soundtrack mnogo je više od odraza emotivne filmske priče – otisnut u CD plastiku (ili u digitalnom obliku, svejedno), on funkcionira poput zasebnog entiteta nadrastajući izvorni filmski kontekst.

Na drugom kraju spektra, manje prohodnom, ova godina nudi sablasni ugođaj albuma Suspiria Thoma Yorkea – riječ je o glazbi skladanoj za istoimeni film Luce Guadagnina, remake talijanskog horora iz 1977.

Formula nije nova, ali je očito bila predodređena na vječni uspjeh: povijest nas poučava da ništa nije tako prirodno kao srastanje zvuka i slike. Poznato je da su se odvijanje filmske radnje, njezin ambijent i emotivna dinamika zvučno podcrtavali još u vrijeme nijemog filma – dakako, to se najčešće događalo uživo, uz klavirsku pratnju tijekom predstave.

Od polovice prošlog stoljeća naovamo glazba je posebno srasla s filmskom slikom, a nastanak i razvoj popularne glazbe pridonijeli su ubrzanom procesu jačanja važnosti tog kompleksnog odnosa na umjetničkoj i komercijalnoj razini.

Rezultat? Glazba se, prema jednoj definiciji „posve usklađuje i sjedinjuje s filmskom radnjom postavši ne samo svrhovitim komentarom prizora nego i dramaturškim čimbenikom koji može pojačati učinak pojedinih scena, pa i osvijetliti dublji smisao kadra. Stihovi pjesama komentiraju akciju na ekranu, ali imaju i dodatnu ulogu: oni pružaju uvid u osjećaje likova, a katkada i artikuliraju ono što likovi ne mogu izreći.“

Ukratko, glazba je moćan i neizostavan alat, a u kontekstu takvih promjena u razdoblju sredine 20. stoljeća, a s nastankom i razvojem rocka i popularne glazbe općenito, zvučna dimenzija pojedinog filma dodatno dobiva na značenju. O tome svjedoči ne samo mnoštvo glazbenih filmova i specijalističkih dokumentaraca (od Woodstocka naovamo) koji pokrivaju specifične teme nego i činjenica da se uspjeh nekog igranog filma može mjeriti i popularnošću njegova soundtracka. Odnosno, o albumu s glazbom iz filma koji u kolektivnoj podsvijesti masovne publike počinje živjeti vlastitim životom, odvojenim od početnog filmskog okvira.

Gledajući u širem kontekstu albumski soundtrack gotovo je ravnopravna izražajna poluga u ukupnosti zamašnjaka glazbene industrije u posljednjih pola stoljeća. Njegovo značenje pritom nije samo u populariziranju neke novije skladbe ili reafirmiranju stare, dotad zanemarene. Albumi s filmskom glazbom ostavili su i još ostavljaju i dublji trag u kulturnom krajoliku. Teško je, primjerice, šezdesete zamisliti bez albuma Beatlesa Help!, Diplomca ili Golih u sedlu sedamdesete bez Shafta ili Groznice subotnje večeri, osamdesete bez Purpurne kiše, devedesete bez Trainspottinga...a glazba iz Tarantinova Pulp Fictiona posebna je priča.

Do sredine 1960-ih rock je već prodro u svjetsku kinematografiju, premda je to, prema tvrdnji jednog britanskog kritičara, većinom podrazumijevalo isječak s kakva koncerta ili ne osobito preporučljive filmske nastupe Elvisa Presleyja. Film Mikea Nicholsa The Graduate (Diplomac) iz temelja je promijenio takvu koncepciju. Iako je zahvaljujući Dustinu Hoffmanu ta srednjoklasna komedija postigla zamjetan komercijalni uspjeh, dodatnu vrijednost osigurala mu je suptilna, naglašeno melodiozna kombinacija folka i popa dua Simon & Garfunkel.

Ponajviše zahvaljujući besmrtnoj Mrs Robinson glazba iz filma Diplomac postala je bitna i u sociološko-glazbenom smislu – ponajviše zato jer se oslanjala i na otprije poznate pjesme (The Sound of Silence), a ne samo na originalne „namjenske“ skladbe. Stihovi Paula Simona nisu samo komentirali akciju na ekranu nego su funkcionirali i kao zvučna pozadina u odvijanju života generacije koja se potkraj 1960-ih suočava s korjenitim društvenim promjenama. Prihvatiti estetiku rock-glazbe u to vrijeme nije samo podrazumijevalo puku zabavu, nego je bio odraz specifičnog stava u odnosu na prevladavajuće društvene norme. Ukratko, Diplomac je uveo praksu snažnijega korištenja pjesama koje nisu skladane za film, ali su se upravo zahvaljujući filmskom kontekstu urezale duboko u podsvijest publike i u novim okolnostima dobile značenje drukčije od izvornog.

Izvedba teme The First Time Ever I Saw Your Face (koju je Roberta Flack uvrstila na album First Take) ostala bi zaboravljena da je Clint Eastwood 1972. nije uključio u romantičnu scenu svog redateljskog debija Play Misty For Me. Folk-pop klasik Everybody’s Talkin’ u izvedbi Harryja Nilsona proslavio se tek nakon što ga je redatelj John Schlessinger uvrstio u film Ponoćni kauboj. Trainspotting Dannyja Boylea arhivsku je protopunk-budnicu Iggyja Popa Lust For Life (1977) utisnuo u svijest masovnije publike devedesetih.

Nekonvencionalni postupci Quentina Tarantina usporedivi su s radom dovitljivih DJ-a koji metodom cut & paste iz brazdi vinilnih long play ploča grade novu i prepoznatljivu estetiku. I njegov dar također se ogleda u vještini korištenja ikonografije popularne kulture 20. stoljeća u drukčijoj okolini. Opskurne pjesme iz povijesti popa, rocka, soula i countryja, opća mjesta pop-kulture, pa čak i stara filmska glazba, u Tarantinovim djelima poprimaju drukčija značenja: od razmjerno opskurnog benda Urge Overkill (u verziji starog pop-bisera Neila Diamonda Girl, You’ll Be A Woman Soon iz Paklenog šunda), do skupine Stealers Wheel (Stuck In The Middle With You, iz filma Psi iz rezervoara i Legendove Who Did That To You iz Odbjeglog Djanga), Tarantino je izmijenio, pomaknuo i „izmiješao“ perspektive korištenja glazbe na velikom ekranu.

Neposredan i tijesan odnos između popularne glazbe i filma – uspostavljen prije pola stoljeća – rezultat je unikatnih kulturnih okolnosti onoga doba. U današnjim, temeljito izmijenjenim uvjetima, taj je odnos teško ili čak nemoguće re-kreirati, no svi, pa i noviji primjeri, samo dokazuju kontinuitet toga čvrstog umjetničko-komercijalnog zagrljaja.