Dobro zamišljeno, ali...

Božićna bajka Orašar, koju je 1816. napisao Ernst Theodor Amadeus Hoffmann, njemački romantičarski pisac, bila je nadahnuće za vrsni i možda najizvođeniji ruski balet Ščelkunčik, za koji je glazbu skladao P. I. Čajkovski. Uz balet, po originalnoj verziji bajke nastale su brojne filmske i književne adaptacije, kojima se eto priključila i hrvatska, Lade Kaštelan, premijerno pokazana 30. studenog na pozornici Kazališta Trešnja, u režiji mladoga redatelja Paola Tišljarića. Time se još jednom ne samo očitovala svevremenost Hoffmannova teksta nego se publika, bez šokantnih tekstovnih inovacija, mogla uvjeriti kako se i suvremene interpretacije mogu promišljeno uraditi. Kako se original može osuvremeniti, a da ne izgubi od originalnosti.

Predstava je vizualno dojmljiva  / Snimio Damil Kalogjera

Naime, Kaštelanova se na dramaturški intrigantan način poigrala zapletom; promijenila je neka imena Hoffmannovih glavnih likova, neka njihova zanimanja, i sve smjestila u naše doba – prezentirala nam je odljuđenost našega doba te nas „pozvala“ da se vratimo u snove, u obiteljsko ozračje i budućnost humanijeg i ljepšega života, barem u vrijeme Božića. Majka je Ernestina Stahlbaum, primabalerina, a pametna, znatiželjna, mlađa djevojčica je Marie, brat je Fritz, starija je kći Luisa....

Marie i Fritz neočekivano upoznaju njima fantastične likove i svjetove. To im omogući voljeni kum i izumitelj Drosselmeier, Drossi. On im na Badnji dan kao božićni dar – dok se u ozračju blagdana Luisa sprema na baletnu predstavu Orašara, a svi skupa iščekuju da im videolinkom otac s novom ženom čestita Božić – donese čovjekoliki stroj za čišćenje oraha i svih orašastih plodova, neživi Orašar, koji je sam napravio.

Međutim, u predstavi Orašar nije naizgled neživ, nego je osoba s dobrotom, ljubavi i pameti. Osim što zna čistiti sve orašaste plodove, taj čovjekoliki dječak s rijetkom bradom ima mnogo toga, kako piše u afiši predstave, reći „o prijateljstvu, ljubavi, praštanju, slobodi mašte, ružnoći osvete, o veličanstvenom ljudskom umu i imaginaciji za koje ne postoje prepreke ni granice“.

Slijedeći adaptaciju redatelj je zamislio predstavu koja je i manifestacijom suvremenih tehničkih dostignuća, ponajviše videa, spektakularnošću iz sadržaja nastojala ekstrahirati i naglasiti slojevitost fabule, čime je želio sugerirati sjaj i moć tehnike, ali i pokazati nemoć čovjeka, poglavito suvremenoga, koju taj čovjek može nadvladati jedino maštovitošću, dobrotom, ljubavlju, praštanjem... Dakle, svime onim što jest i što zagovara Orašar.

Književna naglašenost poučnih poruka u Tišljarićevoj redateljskoj realizaciji i glumačkoj izvedbi nažalost nije teatarski dostatno zaživjela potrebnim dramskim odnosima, karakterizacijom likova i dinamikom suigre. Osobito se to očitovalo u početnim prizorima predstave, u obiteljskim scenama koje su trebale dati zamah i ritam predstavi. Zbog spomenutog, a naročito manjka glumačkog intenziteta, to se odrazilo na cjelokupnu izvedbu sve do baletnog dijela, kada predstava doseže pristojnu razinu redateljske kreativnosti i glumačke uvjerljivosti. Ono što je u prošlogodišnjoj predstavi u Trešnji, u Snježnoj kraljici, krasilo Tišljarićevo umijeće komponiranja prizora i najavljivalo talent u Orašaru se nije ostvarilo. Šteta.

No zbog toga Orašara ne treba otpisati. I ta predstava, jer je redateljski precizno organizirana, uz veći angažman glumaca može ispraviti većinu nedostataka. Pogotovo jer je vizualno itekako dojmljiva. Za tu dojmljivost treba zahvaliti scenografkinji Ireni Kraljić i kostimografkinji Tei Bašić Erceg. One su najtočnije, najbolje i najdosljednije prezentirale ono što bajka može biti i ono Orašar potencijalno nudi. Maštovita scenografija Irene Kraljić i ovaj put je itekako odskočila od hrvatskog prosjeka i uobičajene manire. Njezine scenografije, što je rijetkost u suvremenom takozvanom inovativnom i prepotentnom hrvatskom teatru, predstavama ne smetaju; ona jednako vodi brigu ne samo o scenskom prostoru predstave nego i o sveukupnom dojmu predstava. Tako je i u Trešnjinu Orašaru. I kostimi su pridonijeli sveukupnom izvanjskom dojmu predstave.

Od glumaca bilo bi zločesto ne spomenuti Dubravku Lelas (Marie), koja je glumačkim htijenjem pokazala koliko bi angažman sličan njezinu bio rješenje za spomenute probleme predstave.