Dobro otvaranje

Premijerom predstave Tulum u samostanu, prema drami suvremenoga engleskog autora Michaela Wynnea, u dobru prijevodu s engleskoga Ive Knezovića i Hrvoja Vranića, u režiji Aide Bukvić, otvorena je 23. studenoga, nakon nekoliko mjeseci radova, obnovljena zgrada GK Komedija u Zagrebu. Obnova je bila prijeko potrebna, a novi izgled na prvi pogled odaje svježinu i čistoću, koje su se bile zagubile negdje u ropotarnici prošlosti: nove sjedalice u novim plavim tonovima daju udobnost, a drveni dio naslona i okvira sjedalica mogli su biti tamnije, kazališne (a ne svijetlosmeđe) boje, kao i novi pod pozornice. Komedija je uz osvježene zidove kazališta dobila i nužan dio nove rasvjete, a i bolji zvuk zahvaljujući pomicanju tonskoga pulta red bliže gledalištu. Zanimljivost da je Komedija jedini komedijski teatar u Hrvatskoj (usto i jedini namijenjen i glazbenom komedijskom kazalištu) dobro je potencirana u prvom repertoarnom premijernom naslovu na velikoj pozornici ove godine, koji u sebi spaja i svojevrsnu zabavu i blizinu kaptolskoga okružja te pomisao na vlasnika kazališta.

Aida Bukvić ostvarila je vrsno dramaturško tkanje  / / Snimila Ines Novković

U kazalištu na Kaptolu nisu, međutim, išli na sigurno ili „na prvu loptu“, prihvativši prijedlog redateljice Aide Bukvić (koja je u tom kazalištu svojevremeno ostvarila hit svojom diplomskom uspješnicom, predstavom Klupko prema komediji Pere Budaka, ali i drugim predstavama): premda je Wynne za ovaj tekst 2009, kad je praizveden u prizemlju kazališta Royal Court Theatre u Londonu, dobio uglednu nagradu Olivier za najbolju novu komediju, riječ je o dramaturškom tkanju koje komedijske silnice isprepleće tugom, boli, melankolijom i groteskom, a nerijetko i tragedijskim nitima.

Na početku predstave otvara se gotovo savršena scenografija Ive Knezovića, arhitekta i scenografa: prostor unutarnjosti samostana koji služi za tulume i proslave izgrađen je u duhu luksuzne vile dominantno tamnije smeđe boje drvenih zidova, stuba i vrata s decentno riješenim dispozitivima unutarnjega i tek naznačenog vanjskoga prostora, s izvrsno pozicioniranom središnjom prostorijom, ulazom, gornjim katom, kuhinjom, sobama koje se tek naziru, uz dobro odabrano otmjeno pokućstvo i lampe, kojih je zagasitost u suglasju s Knezovićevim oblikovanjem svjetla, što podcrtava suvremenu nam čehovljansku atmosferu, npr. onu na ladanju u Višnjiku.

Svjetlo koje povremeno plamti i gasi se i u odnosima između dramskih osoba, četvero četrdesetogodišnjaka i dvoje dvadesetogodišnjaka, pojačano je ozračjem dočeka Nove godine, koje priređuje Kate, da bi se susrela sa svojim prijateljima.

Čini se na prvi pogled kao da je ovaj tekst paradigmatski primjer uspostavljanja komičnoga na tragu Bergsonove teorije smijeha, prema kojoj komedijski mehanizam proizlazi iz opozicije gipkosti, odsutnosti ponavljanja i fenomena života koji teče i ponavljanja, automatizma, krutosti, života koji stoji. S jedne strane, dakle, u dramu i predstavu ulaze protagonisti novogodišnjega tuluma. Autoricu kratkih priča Kate, u ulozi svojevrsne domaćice, decentno, slojevito i točno glumi Vanja Ćirić. Njezin prvi i posljednji gost Daniel arhitekt je koji navodno gradi najvišu zgradu u Londonu i koji izvrsno kuha, a Igor Mešin pažljivo gradi emociju topline. Bena, uspješnoga putopisca i ljubitelja žena, izvrsno prikazuje Ronald Žlabur, sa smislom za „englesku glumu“ i unutarnji humor. Njegovu lijepu i dobru zaručnicu koja voli novu odjeću, a ne voli ni drogu ni alkohol, angažirano i dinamično, kao Laura, konkretizira Dajana Čuljak. Carl, glumac iz televizijskih reklama, u ostvarenju Gorana Malusa s nizom komedijskih gegova, dolazi na doček s vlastitom ženom, koja na tulum nije pozvana, ali to ne smeta Rebecci, producentici u velikoj televizijskoj kući, čiji nerv stalne brige za djecu i mamu neumorno i pulsirajuće prikazuje Sanja Marin. Posljednji na tulum stiže Adam, internetski Danielov prijatelj: Ivan Čuić minimalnu ulogu dvadesetogodišnjaka u potrazi za ljubavnom avanturom maksimalno iskorištava, izgrađujući karakter u prepletu „napuhanosti“ i zapitanosti.

Bergsonova druga strana detekcije komičnoga, ona repetitivne mehaničnosti, donosi na Tulum u samostanu tijela kojima je nemoguće uzletjeti, opterećena nekim utegom: za Kate i Carla to je rastava i preljub, za Daniela i Adama neostvaren ljubavni odnos, za Lauru panika, strah i tuga, za Bena tegoba ranih srednjih godina. U takvu matricu komičnoga ulazi, međutim, vrtnja društvenoga impulsa i dinamiziranje slike Jednoga, pa upravo tako ovaj tekst strukturira Wynne i režira Aida Bukvić, uzimajući u obzir psihoanalitičko shvaćanje nagona, tj. i sam život kao životni elan. Ili, kako bi rekla slovenska teoretičarka Alenka Zupančič, „da Harpagon uporno ne ponavlja neke svoje poteze i riječi, ne bi se ukazao životni impuls njegove strastvene škrtosti“. Aida Bukvić postavlja ovu crnu komediju znajući da ponavljanje jest život, tj. da je inherentan jaz otvoren samim ponavljanjem. Čini to suptilno, u točnom tempu, pedantnom mizanscenom i unutarnjim vođenjem glumaca ostvarujući dobru predstavu, uz solidnu glazbu Christiana Kanazira. Jedina su slabija točka Komedijine premijere neki kostimi kostimografkinje Gabrijele Krešić neprilagođeni glumcima, usto više nalik privatnoj odjeći nego umjetničkom odmaku i strukturi kazališnoga kostima.

Sve skupa: minuciozan rad i inteligentna predstava na početku života obnovljene Komedijine zgrade sa suvišnom kič-scenom s maškaranim transvestitima na početku drugoga dijela Tuluma u samostanu.