Boris Beck – Paradoksi kulture

Kultura prati svaku zajednicu, a kad zajednica počne nestajati, može ostaviti za sobom svjedočanstvo upravo o svojoj kulturi. Dvama sam takvim primjerima svjedočio ovih dana pa su mi se zbog slučajnosti vremenske blizine javile paralele koje inače ne bih uočio.

U Osijeku je 23. i 24. studenoga održan 26. međunarodni znanstveni skup Nijemci i Austrijanci u hrvatskom kulturnom krugu. Skup svake godine okuplja znanstvenike, a napose povjesničare, koji proučavaju doprinose Nijemaca i Austrijanca hrvatskom društvu. U sklopu konferencije predstavljen je i 25. godišnjak njemačke zajednice DG Jahr­buch, urednice Renate Trischler, koji je zapravo znanstveni zbornik, opsega od čak 500 stranica, s raspravama s prošlogodišnjeg susreta. Skup organizira Njemačka zajednica – Zemaljska udruga podunavskih Švaba u Hrvatskoj (Deutsche Gemeinschaft – Landsmannschaft der Donauschwaben in Kroatien, Essegg), koja ima sjedište u Osijeku i ogranke u Zagrebu, Splitu, Đakovu, Valpovu, Slavonskom Brodu, Požegi te brojnim baranjskim mjestima. Riječ je o udruzi građana što okuplja pripadnike njemačke i austrijske nacionalne manjine te njihove potomke, zajednice koja je nekad bila vrlo brojna, a danas još jedva postoji. Naime, nakon oslobađanja Slavonije, Baranje i Srijema od Turaka u 18. stoljeću ti su prostori bili gotovo pusti, a među doseljenicima bili su brojni Nijemci, mahom iz švapskog i badenskog područja. Uoči Drugoga svjetskog rata bilo ih je oko 150.000 tisuća, ali 1944. većina je njih evakuirana u Njemačku i Austriju. Onima koji su ostali bili su oduzeti i građanska prava i imovina, a njih 20.000 zatvoreno je u logore, gdje ih je umrlo više od trećine. Podsjećanje na postojanje tih ljudi održava upravo Njemačka zajednica, utemeljena 1992, i to ponajprije kulturnom djelatnošću: osim znanstvenog skupa, objavljuje se dvojezični časopis Njemačka riječ / Deutsches Wort, tiskaju se knjige od dokumentarne važnosti te se održava međunarodni kazališni festival na njemačkom jeziku.

Prijevod: A. Blazović, Š. Geošić i B. Kornfeind;
gl. ur. D. Berković, Biblijski institut, Zagreb, 2018.

25. godišnjak njemačke zajednice DG Jahrbuch, glavna urednica Renata Trischler, Osijek, 2018.

Jedna druga manjina, koja također nastanak duguje burnom razdoblju ratova s Osmanlijama, predstavila je u Zagrebu 27. studenoga prijevod Psalama na svoj jezik. Riječ je o gradišćanskim Hrvatima, kojih je u 16. stoljeću na četveromeđu Austrije, Ugarske, Češke i Slovačke bilo naseljeno 60.000. Otada su razvili kulturnu i jezičnu samobitnost, kojoj je jedan od većih uspjeha i prijevod Biblije. U Matici hrvatskoj bio je predstavljen prijevod Psaltira objavljen 2018. u Zagrebu u izdanju Biblijskog instituta – Centra za biblijska istraživanja, a knjiga je priređena prema izdanju iz Klimpuha iz 2014. Gostovao je gradišćanski farnik, tj. župnik, Branko Kornfeind, suradnik na prijevodu s Augustinom Blazovićem i Štefanom Geošićem. „Ja sam zadnji koji se time još bavi“, rekao je Kornfeind, oslikavajući sliku nestajanja Hrvata u Gradišću. „Ako sjedi nas petero za stolom, a jedan je Nimac, pričamo nimški. Ako u hrvatskom folklornom društvu ima nekoliko Nimaca, opet pričamo nimški“, kaže Kornfeind i nastavlja: „Hrvati su se održali samo tamo gdje je bilo hrvatskog svećenika. Tamo gdje nije bilo svećenika, nema Hrvata.“ Asimilacija se tako pokazuje kao neumitan proces modernog doba. Naime, dok su Hrvati u Gradišću živjeli u zatvorenim seoskim zajednicama, uspjeli su očuvati svoj identitet. Otkad se, pak, stanovništvo počelo seliti u gradove, ili tamo odlaziti raditi kao putujući djelači i djelačice – otkad je, dakle, došlo do seljenja i miješanja – hrvatski je počeo nestajati. Danas u Gradišću živi 40.000 Hrvata i u Beču još 15.000, ali samo je još polovici hrvatski govorni jezik.

Njemačka manjina u Hrvatskoj i hrvatska u Austriji imaju vrlo različitu povijest, ali kraj te povijesti je jednak: raspadanje seoskih zajednica, seljenje u gradove i moderan život doveli su do nestanka jezika i nacionalnog osjećaja. Uravnilovka globalizacije čini da svi budu što sličniji. Lijepo je bilo u Osijeku i Zagrebu osvjedočiti se da različitosti još postoje – pa ako više i nema drugog identiteta, barem postoji sjećanje na nj. Kultura je tako zadnji svjedok da se moglo i da se može biti i živjeti drukčije.