Ares briše svet med zvezdami

Goran Gatalica poeziju na hrvatskom književnom jeziku i na kajkavskom dijalektu dosad je objavljivao u brojnim časopisima, zbornicima i antologijama. Autor je dviju knjiga pjesama: Krucijalni test (2014) i Kozmolom (2016). Za Krucijalni test autor je primio nagradu Dana hrvatske knjige Slavić, za najbolji prvijenac u 2014. Knjiga Kozmolom 2017. je godine nagrađena Kvirinom za najbolju knjigu pjesama autora do 35 godina.

Izd. DHK, Zagreb, 2018.

Knjiga Odesečeni od svetla pisana je na kajkavskom. Autor predgovora Božidar Brezinščak Bagola ističe kako Gatalica nije po rođenju kajkavac (rođen je u Daruvaru), već je svoj kajkavski usavršio sudjelovanjem na brojnim festivalima. No ono što se čini posebno zanimljivim je da autor sam stvara nove riječi, neki svoj posebni jezik, pa autor Bagola navodi neke riječi mu dosad njemu nisu bile poznate (npr. mermlica, samina, fantliv itd). Knjiga Odesečeni od svetla je podijeljena na tri ciklusa: Ares briše svet med zvezdami, Metafizika pravičnega svetla i Preštimani dnevi jene samine. Već sam naslov knjige naznačuje da autor uvodi manihejsku podjelu svijeta na svjetlo i tamu. Svijet je označen kao „kmičan“, ljudi su ostali „odsečeni od sonca“. Tama u antropološkom smislu predstavlja simbol rasapa civilizacije, dekadenciju. Svjetlost je pak ničeanski označena kao „vedrina duha“.Uvodi se i jasna opreka hladnoća (merzlina, ledvenost) – toplina. U knjizi ćemo naći niz izraza koji se odnose na osamljenost čovjeka i na tjeskobu: černa misel, čkomina, kmica v kostima, hudi svet.

Gatalica  u novoj knjizi ponovno ispisuje temu koja je bila dominantna u Kozmolomu, ali to drugačiji način. Jedna od ponajboljih pjesama Fundamentuš sveta govori i o postanku Svemira, ali i o kataklizmi. Autor gradacijom stvara ugođaj koji začetak svijeta pretvara u rasap, a posebno se izdvaja slika: „Strahi dišiju/po zvuhnjenom češnjaku.“ Naime, Gatalica umješno spaja biofilno i kozmološko, pejzaž i Svemir (vesmir), stvarajući pritom neobične slike koje očuđuju. Njegovo poznavanje prirodnih znanosti (fizičar i kemičar je po struci) pridonijelo je tome da u vlastite stihove može unositi i činjenice iz poznavanja kozmosa i potom ih poetizirati. Ponekad te slike budu sjajne, nekad pomalo prezasićene, istom emocijom tj. cukoraste. I neobično je kako teme vezane uz galaktičko drukčije zvuče pisane na standardnom jeziku. U Kozmolomu procesi u kozmosu donose činjenice iz svijeta fizike, povezane s bogatom metaforikom i ispisane ujednačenim ritmom. Gatalica kao da pomno prati planetarna kretanja, stvara kozmogonije, istražuje potrage za smislom, ali i potvrđuje sve ono što čini prazninu, samoću i ništavilo. Ponekad se pjesme čine kao slike Kaosa iz kojeg tek treba nastati novi  Svijet. Kozmos zadobiva oblike ljudskog života i društva, a osim toga, povezuju se mitološke priče s pojavama i oblicima u Svemiru, a to nije slučajno, jer su mnoga zviježđa  dobila nazive na temelju  grčke i egipatske mitologije. Te motive nalazimo i u ovoj zbirci.

U  hiperboliziranim pjesmama ipak se osjeća ekstatičan doživljaj Svemira, te se ističe potreba za humanitetom, za afirmacijom čovjeka koji nestaje u toj „evoluciji materijalizma“. Tu međupovezanost ljudi i Svemira istražuje mladi autor u Kozmolomu, pa uočava: „Tragika konačnosti ljudske praznine oblikuje relativne krajeve svemira.“ Rečenice u pjesmama u prozi su precizne, kao da su, kako uočava profesor Užarević, izrezane laserskim zrakom, nema sentimentalnosti, već nalazimo nizanje neobičnih kauzaliteta, stvaranje kozmopoetike. U knjizi Odsečeni od svetla pjesnik se bavi sličnom temom, ali su pjesme, za razliku od prethodnog rukopisa,  znatno više obojene nostalgičnim prisjećanjem  na neko drugo vremena u kojem je smisao čovječanstva bio neupitan. Lirski subjekt želi spoznaju: „Žertvuval sem/ skrite hlepenje/da spoznam danešnji svet.“(Pol noći zvuzlane z rečmi). Problem nastaje kada ta sentimentalnost povremeno hipertrofira i tada nastaju slike i stihovi u kojima se previše pojednostavljeno uvodi dihotomija prošlog i sadašnjeg, pa se uz to „sada“ veže sve negativno: „Zgubili sme svetlo poradi razonode/i denes nas strahi tergaju i navlačiju.“(Žaloba za svetlom). Zanimljive su pjesme posvećene hrvatskim pjesnicima i pjesnikinjama, te slikarima (Tinu Ujeviću, Vesni Krmpotić, Antunu Branku Šimiću, Ivanu Generaliću, Nikoli Šopu...). U poeziji se povezuju selo s kozmičkim oblicima, evociraju se tradicionalni oblici života vezani uz ognjište i cirkvu, domače reči  i kozmogonija, naslućuje se konec sveta i govori se o padu čovječanstva uz sjetna podsjećanja na postanak tog istog svijeta. Pjesnik želi što vjernije dočarati nemir koji vlada u čovjeku, njegovu „znorelu misal“, halabuku svijeta, posvemašnju hudost. Izdvojila bih izvrsnu pjesmu Belina paranoje u kojoj je Gatalica uspio vrlo zorno dočarati sav taj košmar u čovjeku: „Kesni snegi apšisali su farbe živlenja./Jezero varoških noči kopita se v mislih,/a nemiri same tečeju i tečeju.../Paranoja žge reku u nabreklih žilah“. U zbirci nalazimo još snažnih pjesama (npr. Vsemirska tramontana).

Goran Gatalica, stvara poeziju s izvrsnim smislom za eufoniju i ritam, pjesme su izrazito slikovne i nižu se ujednačenim ritmom. Zasigurno će imati svoje čitatelje. No istaknula bih da je Kozmolom zbog svega navedenog misaono-poetički složeniji pjesnički rukopis.