Advent u Zagrebu

Često puta u razgovoru se pozovemo na nešto dobro i uspješno viđeno u bijelom svijetu i potom s uzdahom poželimo „da je barem tako i kod nas u Zagrebu“. Manifestacija koja se ovih tjedana odvija na zagrebačkim ulicama i trgovima primjer je nečega što se po uzoru na druge europske gradove, ponajprije na Beč, događa i u Zagrebu. U manje od deset godina, manifestacija Advent u Zagrebu proširila se sa središnjega gradskog trga na niz drugih lokacija te je gradu priskrbila laskava međunarodna priznanja. Zagreb je postao nezaobilaznom „destinacijom“ na europskom adventskom zemljovidu. Za nas s malo duljim pamćenjem, takav adventski preobražaj grada velika je promjena.

Zagrebački advent iz godine u godine privlači sve više turista: što su Zagrepčani time dobili, a što izgubili? / Snimio Julien Duval

Božićne pjesme iz Gračana

Zanemare li se meteorološke razlike, u mom djetinjstvu adventsko se razdoblje u Zagrebu po maločemu razlikovalo od ostatka godine. Ni tokom četiri adventska tjedna, a ni na sam Božić, u gradu se nije moglo vidjeti, još manje doživjeti, bilo što po čemu bi se znalo o kojem je dijelu godine riječ. Osim u crkvama, Božić se obilježavao isključivo u krugu obitelji, uglavnom iza zatvorenih kućnih vrata, a ne na javnim mjestima. Okićeno blagdansko drvo na glavnom gradskom trgu nominalno nije bilo božićno nego novogodišnje, a isto je bilo i s rijetko i skromno okićenim izlozima trgovina i drugih javnih prostora. Iz vlastitog obiteljskog okrilja pamtim nekoliko štikleca iz tog razdoblja.

Trg Republike (danas Trg bana Jelačića) u novogodišnjoj noći 1965.

Strossmayerovo šetalište, 1958. / Izvor: Grupa na Facebooku Zagreb kakav je nekad bio

Osim po uobičajenim događajima kao što su darovi na Nikolinje i sadnja pšenice na Lucinje, advent pamtim i po neizvjesnosti oko nabave sušenoga bakalara. Baka, zadužena za pripravu obaveznoga bakalara na Badnju večer, već bi početkom prosinca počela dizati paniku po tom pitanju. Ono malo sušene ribe što je stizalo do naših trgovina bilo je loše kakvoće pa se tražila žnora za nabavu iz inozemstva. Rođak koji je živio u Trstu obično je bio taj od kojeg se očekivala spasonosna pošiljka. Baka je bakalar pripremala na jušni način (brodet) u nekoliko posuda odjednom pa je u tu svrhu ogulila nevjerojatne količine krumpira. Njezin je bakalar bio nadaleko poznat pa su susjedi na Badnjak već od podneva dolazili s posudama po svoju porciju, dok se uži obiteljski krug okupio predvečer oko stola. Miris od višesatnog kuhanja osjećao se po cijelom stanu i meni je bio, pristojno rečeno, stran. U to doba nije mi bilo ni na kraj pameti da sudjelujem u bakalarskoj gozbi. Umjesto porcije bakalara, dobio bih porciju prženih krumpira s kojom sam bio jednako sretan kao i ostali s bakalarom.

Trg Petra Preradovića, 1934.

Trg kralja Tomislava, 1960.

Ista ta baka koja je predano kuhala bakalar vodila me i u obilazak jaslica po zagrebačkim crkvama, još jednu božićnu aktivnost koju pamtim iz djetinjstva. Isusovačka crkva u Palmotićevoj bila nam je najbliža, a obišli bismo i jaslice u drugim donjogradskim crkvama, Svetome Martinu u Staroj Vlaškoj, Ranjenome Isusu na početku Ilice i Svetoj Mariji na Dolcu, sve do Prvostolnice i franjevačke crkve na Kaptolu. Božićnom ugođaju u mnogim je domovima u to vrijeme znatno pridonosila i jedna gramofonska ploča. Riječ je o albumu Božićne pjesme koje izvodi Hrvatsko seljačko pjevačko društvo Podgorac iz Gračana (nekad prigradsko selo, danas dio grada). Album je objavljen 1965, a više izdanja Jugoton je prodao u milijunskoj nakladi. Tko god je obilježavao Božić, bilo vjernički, bilo tradicijski, imao je u kući primjerak te gramofonske ploče.

Iz kasnijeg vremena pamtim adventski izlet u Pariz početkom 1980-ih godina. Na tom dugačkom putu na koji smo supruga i ja išli autobusom prvo smo bili zadivljeni osvijetljenim crkvama tokom noćne vožnje kroz talijansku pokrajinu Aostu, da bi nas potom, po prolasku kroz tunel Mont Blanc, još više oduševio francuski Chamonix. Pariz, la Ville lumière, bio je „sav blještav k’o more od planktona“ te nam je došao kao šlag na toj adventskoj torti. A kad smo se vratili u Zagreb, dočekalo nas je gradsko sivilo i polumrak (vrijeme redukcija električne energije!) te poluprazne police trgovina pa je adventska idila zamalo iščeznula iz naših glava.

Trg kralja Aleksandra I. (danas Trg Republike Hrvatske) 1930-ih / Snimio Vladimir Horvat

Globalni advent

S takvim iskustvom dočekali smo i kraj 1980-ih, kada se Božić ponovno počeo obilježavati i na javnim mjestima, a potom su prošla još dva desetljeća dok u Zagrebu 2010. nije pokrenuta adventska manifestacija koja nailazi na tako dobar odjek i izvan naših granica. Zamisao održavanja višetjednog adventskog sajma na gradskim ulicama i trgovima bila nam je poznata iz Beča pa smo prvih godina običavali u prosincu poduzeti barem jednu šetnju, da bismo se osvjedočili kako i naš grad može biti mjesto održavanja takva sajma, a potom smo uglavnom odustali i od toga. Kako se manifestacija širila, povećavao se i broj gostiju pa je šetnja sve manje bila uživanje u adventskom odnosno božićnom ugođaju, a sve više postajala umijećem snalaženja u gužvi. Usto, baš kao i u Beču, i zagrebački se adventski sajam neminovno pretvorio u komercijalnu manifestaciju iliti, kako se to pomodarski naziva, turistički proizvod. Dekoracija odnosno kulisa jest adventska i božićna, ali je sadržaj trgovački i ugostiteljski. Jesu li Zagrepčani zbog toga postali radosniji? Kako se uzme, rekao bih. U svjetlu turističkih pokazatelja Advent u Zagrebu nedvojbeno je uspješna inovacija: gostiju je sve više, broj noćenja raste, a i na štandovima, čini se, prometa ne manjka. Dobili smo ono za čime se nekoć žudjelo, globalni advent i jingle-bells na našim ulicama. Jesmo li pritom u nečemu i zakinuti, svaki će čitatelj prosuditi za sebe.