Životni status quo

Fiktivni grad Stanislaviv u zapadnoj Ukrajini, 1900. Adela Anger mlada je supruga klesara s umjetničkim pregnućima, graditelja nadgrobnih spomenika, a Stefanija je služavka i čistačica, izvrsna kuharica, koja Adelin dom održava čistim, ide u nabavku, pere rublje i za bračni par Anger priprema izvrsna jela. Ona je ujedno i pripovjedačica i iz njezine perspektive čitatelj prati događaje. Ubrzo saznajemo da je Stefanija kći dvoje ljudi koji su u domu Adelinih roditelja također radili kao posluga. No 1868, dok su Adela i Stefanija bile još dojenčad, grad zahvaća veliki požar u kojemu pogibaju Adelina majka i Stefanijini roditelji, a Adelin otac, liječnik, Stefaniju uzima u svoj dom i prihvaća je gotovo kao svoju rođenu kćer. Adela i Stefanija zajedno odrastaju i postaju nerazdvojne i iznimno bliske. No, za razliku od Stefanije, koja postaje marljiva služavka i vrsna kuharica, Adela ostaje razmažena, nezrela, nespremna na ikakav rad i nesposobna za život bez Stefanijine pomoći, pa Stefanija život posvećuje brizi za Adelu, njezina supruga i njihov dom, a svoje želje i nadanja potpuno zanemaruje, zapravo svjesno gaseći u sebi svaku naznaku ambicije, odlučivši da će Adeli i njezinu suprugu do kraja života služiti, iz zahvalnosti spram Adelina oca koji ju je primio u svoj dom te odgojio i othranio.

Izd. Edicije Božičević, Zagreb, 2018.

 Ipak, dva događaja unose nemir u Stefanijin život i pokreću je na preispitivanje vlastita položaja u društvu i smjera u kojem bi joj se životna putanja trebala kretati. U grad se vraća Josip, nekadašnji učenik Adelina oca, koji je u međuvremenu postao pastor i prema kojem Stefanija razvija nježne osjećaje. Osim toga, jednoga jutra u klesarskoj radionici Adelina muža Stefanija pronalazi dijete, izrazito plaha dječačića koji boluje od rijetke bolesti koja njegove zglobove čini iznimno savitljivima, što mu omogućuje da se penje poput majmunčića i uvlači u najskrivenije kutke prostorija. Zaključujući da je riječ o siročetu bez roditelja, Adela i njezin suprug odlučuju zadržati ga (a tu odluku pospješuje Adelina neplodnost). Naravno, briga o dječačiću, kojemu daju ime Felix, pada na Stefaniju, zbog čega se u njoj bude majčinski osjećaji. To, u kombinaciji s rastućom simpatijom spram Josipa, uzrokuje njezino buđenje i promjenu načina razmišljanja.

Roman Felix Austria u Ukrajini je osvojio niz nagrada, ali i postao bestselerom, ostvarivši visoku prodajnu nakladu. To nije bilo neočekivano jer je riječ o vrlo sadržajnoj pripovijesti, gdje uz oslikavanje životne zbilje kućanstva s početka 20. stoljeća te različitim silnicama oplemenjenih odnosa između njegovih članova (npr. ljubomora Adelina muža zbog izražene suprugine bliskosti sa Stefanijom, ali i Adelini podvojeni osjećaji spram Stefanije, s miješanjem divljenja i zavisti zbog njezinih sposobnosti), autorica Sofija Andruhovič (rođena 1982, njezin već peti roman, a bavi se i prevođenjem) postupno i grad Stanislaviv pretvara u protagonista priče, detaljističkom deskripcijom ulica prožetih prljavštinom i kriminalom, klasno duboko raslojena. Tu su još i opisi Stefanijinih radnih obaveza, koje čitatelja uvjerljivo vraćaju u vrijeme prije električne energije, vodovoda, kanalizacije, s vrhuncem u opisima rituala gospode i njihovih druženja te razgovora obilno natopljenih licemjerjem i snobizmom, sa stavovima koji suptilno anticipiraju dolazak nacizma. Ipak, društveno-socijalna stvarnost ostaje u drugome planu, dok je naglasak na moralnim dilemama i psihološko-emocionalnim mijenama žene koja osvješćuje svoju podređenost, na buđenje svijesti podređene osobe i njezino propitivanje pozicije u koju ju je nesretni splet događaja doveo.

Autorica mudro kao motiv kroz narativ provlači u to vrijeme silno popularan iluzionizam, opsjenarstvo. Uvodeći u fabulu lik moralno sumnjiva iluzionista Sofija Andruhovič roman obogaćuje elementom detekcije, ali i implicitno progovara o naravi Stefanijina doživljaja sebe, o njezinu samozavaravanju i samoviktimizaciji kao izrazu nedostatka hrabrosti. Iz straha pred nepoznatim i bojazni od vlastite ambicioznosti ona radije izabire egzistencijalni status quo, bojeći se postati subjekt vlastita života i preuzeti uzde sudbine u vlastite ruke. No koliko je ona bila žrtva vlastite inertnosti i straha, toliko je i Adela postala njezinom žrtvom, ne samo u kontekstu tragična raspleta nego i u prevelikoj ovisnosti o Stefinijinoj pomoći. Tako se Felix Austria nadaje romanom o ženama koje su obje izabrale predaju, pristale na uzajamnu podčinjenost jedne drugoj; jedna se pasivizirala iz inercije i lijenosti, a druga je, paradoksalno, ali također iz inercije, ali i straha, izabrala prvoj se posve podčiniti i služiti joj čitav život. Lice i naličje iste medalje, s dvjema inačicama odustajanja od samoostvarenja, a u korijenu obaju slučajeva jest društveno uvjetovan položaj žena, kojima povijesno iskustvo, očekivanja sredine i klasna pripadnost uvjetuju ponašanje i koče ih u ambiciji da postanu svoji kormilari.

Sofija Andruhovič koristi se baroknim i ironičnim izričajem. Iako su u neskladu s podređenim položajem pripovjedačice, ironija i elokvencija sluškinje u ulozi naratorice naznaka su njezinih neiskorištenih mogućnosti te potencijala za bunt. Premda nekoga može zasmetati povremena patetičnost, te zasićenost poredbama i metaforama, Felix Austria ipak je dojmljivo, dinamično, zabavno i inteligentno štivo, u kojemu autorica vješto balansira između konzervativnosti i subverzije, a feminističku potku provlači suptilno i nimalo plakatno, zadržavajući je u području implicitnog i ne skrećući u aktivizam.