TV bez ljudi za svijet bez stanovnika

Stara cinična novinarska šala iz londonskog Timea kaže da je vijest kada umre Britanac bilo gdje na svijetu, kad umre deset Amerikanaca, sto Francuza, tisuću Rusa ili deset tisuća Indijaca, a u Peruu se nikad ništa ne događa. Ni u Lijevim Štefankima, selu u blizini Pokupskog, 43 kilometara od Zagreba, nikad se ništa ne događa. Ili, bolje rečeno, gotovo ništa. Ljetos je ondje preminuo 56-godišnji muškarac od uboda stršljena. Prije toga, 2014, selo je s cijelim Pokupljem zahvatila katastrofalna poplava, a to sam zapamtio jer sam na televiziji vidio premijera Zorana Milanovića kako helikopterom nadlijeće Kupu i razgovijetno postavlja pitanje: „Zašto ovdje žive ljudi?“ Još prije toga Lijevi Štefanki spominjali su se za vrijeme Domovinskog rata, kao mjesto na samoj fronti, koje je trpjelo napade, ali i iz kojeg se napadalo, primjerice 1991. kada je Hrvatska vojska osvajala vojarnu u Buni. O tom mi je kraju poznat samo jedan kulturni podatak, pomalo bizaran: mladi i perspektivni svećenik Pavao Štoos, domoljub i preporodni pjesnik, nešto je grdno zgriješio 1842. i s mjesta biskupova tajnika odletio u Pokupsko, gdje je dvadeset dugih godina bio župnik, ne dočekavši povratak u Zagreb.

Kapelica u Lijevim Štefankima

Ovih su dana Lijevi Štefanki, u kojima živi dvjestotinjak stanovnika, ostali bez javnog prijevoza jer je autobusnoj kompaniji neisplativo voziti onamo. Likvidiranje propalih pruga, prorjeđivanje nerentabilnih linija autobusa i vlakova, zatvaranje nepotrebnih postaja – svemu tome svjedočim čitav život: izvadili su tračnice Samoborčeka blizu kuće moga djetinjstva, zatvorili su autobusno stajalište u Novom Zagrebu iz kojeg sam išao u školu, a sad su i stanovnike Lijevih Štefanka osudili na pješačenje od nekoliko kilometara do zadnje autobusne postaje. Istovremeno je kineska državna medijska agencija Xinhua predstavila digitalno konstruirana televizijskog voditelja – avatara dizajnirana prema živom čovjeku, njihovu pravom voditelju Zhangu Zhau.

Virtualni TV-voditelj u Kini

„Dobar dan, gledate program engleskih vijesti. Ja sam Umjetna Inteligencija, voditelj vijesti u Pekingu“ – rekao je sablasni stvor na drhtavom ekranu, robotskim glasom i s ne baš savršenom sinkronizacijom usana. „Radit ću bez prestanka kako bih vas informirao dok se tekst stalno ubacuje u moj sustav.“ Virtualnog voditelja stvorila je kineska tvrtka Sogou, čiji pretraživač koristi 17% Kineza, s vrlo naprednom tehnologijom prepoznavanja glasa i čitanja s usana, a za pretrage na engleskom surađuje s Microsoftovim Bingom. Nema dvojbe da će se početna nespretnost i drvenost voditelja ubrzo otkloniti i da će Kinezi, a za njima i mi, sve više na ekranima susretati kompjutorski stvorene ljude.

Lijevi Štefanki bili su kraj svijeta u doba Pavla Štoosa, inače ne bi bio tamo šupiran; bili su kraj svijeta i u doba Domovinskog rata jer se ondje protezala zagrebačka bojišnica; i danas su kraj svijeta, a taj se kraj pomalo napušta – stanovnici su prepušteni sebi dok ih još ondje ima, i pozvani da se presele bliže, odakle je još isplativo voziti. Isplativost je jedan od razloga zašto televizijama trebaju umjetni voditelji: jeftiniji su i prenijet će sve što im se servira. Dok ste do sada za televiziju trebali imati skupi studio s kompliciranom tehnikom, sada vam je dovoljan softver – on će pripremljeni tekst ubacivati u usta programiranoj projekciji.

Vijest iz Kine to nije rekla, ali ne treba mnogo mašte da shvatimo da se virtualni voditelj može ubaciti u bilo koju snimku iz bilo kojeg dijela svijeta i u njoj figurirati kao reporter s terena, što znači da će se vijesti ubuduće proizvoditi kompjutorski, spajajući amaterska videa s društvenih mreža sa sintetiziranim prezenterima – a to znači novu fazu u nestanku medija kakve poznajemo. Mediji su, naime, mediji upravo zato što su posrednici između događaja i publike. Ma koliko mi bili svjesni da osoblje medija tu svoju ulogu može zlorabiti, da medij može manipulirati vijestima i usmjeravati pozornost gledatelja i slušatelja – još postoji razlika između stvarnosti i medija. Potpuno pak otklanjanje ljudi iz medija olakšava ne samo montiranje događaja nego i njihovo konstruiranje, a takvi će mediji sve manje biti prijenosnici vijesti, a sve više njihovi proizvođači. Iako se Lijevi Štefanki, u kojima ljudi svako jutro kreću po mraku do daleke autobusne postaje, čine daleko od kineskih digitalnih čarolija, i jedno i drugo znak je novog društva u kojem ljudi više nisu potrebni i u kojem stvarnost više nije isplativa.