Trivijalno i anemično

U nizu kratkometražnih filmova tijekom posljednjih osam godina, ne računajući debitantski dokumentarac Deda DJ iz 2010, od igranog prvijenca Nina, molim te snimljena iste godine, preko nagrađivane Prve dame Dubrave, njezina najzapaženijeg i možda najuspjelijeg igranog kratkometražnog iz 2011, do filmova Mali debeli rakun i Moja! Moja! Moja sobica! iz 2013. te recentnog Nitko nije savršen, Barbara Vekarić se, baš kao i Hana Jušić, Sonja Tarokić te Nikica Zdunić i Antoneta Alamat Kusijanović (U plavetnilo), predstavila kao vrlo zanimljiva i potentna autorica usmjerena na intrigantne priče protagonistice kojih su senzibilne mlade djevojke.

Tihana Lazović kao Aleksi

Takva je i naslovna protagonistica Vekarićkina dugometražnoga scenarističkog i redateljskog igranog prvijenca Aleksi, premijerno prikazana na ovogodišnjem pulskom festivalu, na kojem je nažalost zasluženo prošao razmjerno nezapaženo te ostao bez nagrada. Aleksi u vrlo dobroj interpretaciji Tihane Lazović nezrela je, neodlučna i pomalo izgubljena 28-godišnjakinja koja ljeto provodi na Pelješcu, u velikoj kući svog oca, dobrostojećeg vinogradara i vinara (dijelom karikaturalan Aljoša Vučković), i majke domaćice (beskrvna i umorna Neda Arnerić), koji za nju baš i ne mare. Aleksi se kolokvijalno rečeno „traži”, a to „traženje” svodi se na priželjkivanje odlaska u Njemačku, gdje bi se željela afirmirati kao fotografkinja, i neobvezan flert s nekoliko muškaraca različitih dobi, s nekima od kojih će se upustiti i u ozbiljnije seksualne odnose. Dakako, ozbiljnije za njih, jer i lokalni glazbenik Goran (Goran Marković) i mladi Amerikanac Christian (Jason Mann) od nje očekuju nešto više, a ne samo zabavu za jednu noć, što pod ležernom ljetnom vezom smatra markantni i nesređenom obiteljskom situacijom obilježen sredovječni Toni (Sebastian Cavazza). Od početka je jasno da bi se Aleksi lako mogla skrasiti, jer joj imućni rođak Jadran (Leon Lučev) nudi posao u svojoj vinariji, a otac joj predlaže nastavljanje istog obiteljskog posla koji je s prvim vinogradima utemeljio njezin djed. No Aleksi je još dijete, vrlo nezrela i neodlučna osoba koja se najprirodnije osjeća u igri s djecom, te u alkoholom natopljenoj noćnoj zabavi.

Inicijalna dramska situacija bila bi zanimljiva kad se autorica u njezinoj razradi ne bi u potpunosti oslanjala na scenarističke, dramaturške i općenito izvedbene stereotipe. Anemično režiran film odlikuje estetizirana fotografija Filipa Tota, koja efektno svjetlom, koloritom i zvukovima dočarava ugođaje ljetnih dana, no ta je ugođajnost prispodobiva onima iz turističkih reklamnih filmova. Redateljica monotono niže dramski nepoticajne i stereotipne situacije s osloncem na shematične likove i njihove karaktere, među kojima se izdvaja Goran, s kojim Aleksi dijeli najviše zajedničkih osobina, no koji će se povući nakon što mu ona otkrije da je spavala s trojicom muškaraca, da bi se u završnici ipak vratio, više iz potrebe da se cjelina nekako zaključi. U površno koncipiranu i na niz općih mjesta svedenu karakteru protagonistice Tihana Lazović snalazi se najbolje što umije, no ni to nije dovoljno da se Aleksi izdigne ponad mediokritetstva zbog svojih osobina antipatična lika za čiju sudbinu gledatelj dosta brzo prestane mariti.