Stog sijena u generalštabu

Daleko od toga da mislim kako je generalštab neka štala u kojoj pasu krave, konji i ostalo blago, premda je konjica bila nekoć rod kopnene vojske koji danas uglavnom više ne postoji. Štab i generalštab riječi su koje se najčešće vezuju uz vojsku. To je tijelo koje prikuplja i sređuje podatke koji onda pomažu u donošenju odluka ili zapovijedi za podređene jedinice. Sve što se još do nedavne prošlosti zvalo štab ili generalštab sada je preuzeo stožer, no pogrešno se misli kako su to bile riječi iz srpskoga jezika (valjda zato što su se upotrebljavale u bivšoj jugoslavenskoj državi), jer štab je riječ njemačkoga podrijetla. Osim u vojsci, danas se ekvivalenti štabovima, dakle stožeri, osnivaju i izvan vojske kao razni krizni stožeri koji bi trebali pomagati u slučaju sve češćih prirodnih katastrofa – požara, poplava, klizišta, ali i u nekontroliranim nasrtajima migranata, kada ta pojava poprimi razmjere prave pošasti.

Štab je, dakle, vodstvo u većoj vojnoj jedinici, a generalštab štab generala. Zanimljivo, njem. Stab prvotno znači štap, palica, a to znači i danas. Štab se iz palice razvio u 17. stoljeću preko žezla, što je simbol vladara, vladanja, upravljanja i zapovijedanja. Dovoljno se prisjetiti raznih vojnih i inih kočopernih parada kopnene vojske kada pred postrojbama (uvijek uz zvuke bodre koračnice) jedan čovjek vitla dugačkim štapom i time daje takt i glazbenicima i vojnicima koji stupaju iza njega.

Stožer se kao riječ već približio stogu, što nije nikakvo čudo jer je iz stoga i izveden. Stog je ta osnovna riječ iz koje kuljaju mnoge izvedenice. On je pak najzastupljeniji u poljodjelstvu. Osnovno mu je značenje veliki kup sijena oko drveta u sredini. I to drvo u sredini ima razna imena: stožer (drveni stup oko kojega se slaže stog); stožina, stežar, ali i šćežer (Smokvica), drvo na sredini gumna oko kojega konj ide uokolo vršeći na taj način žito. U Buzetu i Sovinjskom polju tu ulogu obavlja ostrožji, okomita okrugla greda oko koje se slaže sijeno ili slama u stog.

U ratarstvu mnoge su riječi postajale kulturne riječi, a to znači da su ih posuđivali i susjedni narodi, pa su tako i riječ stog posudili Mađari i kod njih ona figurira kao asztog, kod Cincara kao stugu, a kod Slovenaca kao stežaj, stržaj. Ako znamo da u rumunjskom stejar znači hrast, hrastić, lijepo vidimo što je dalo ime stožeru, stožini i sl. – toj motki oko koje se slaže sijeno u stog ili plast. To je drvo moralo biti čvrsto, moralo je pružati solidan oslonac da formirani stog ili plast kao hrpe jednostavno opstanu. Plast označuje hrpu općenito, svežanj, pa onda i hrpu naslaganoga sijena. Za plast slame ili sijena složen oko stožera ili stožine negdje se kaže i kamara / gamara (što znači i soba ili klijet). Na vrhu plasta ili stoga uvijek se nalazi neki stari lonac ili lavor, a ispod njega neka plastična zaštita da se kiša slijeva po bočnim stranama, a ne da klizi niz stožer (gredu u sredini), jer bi se tada sijeno moglo namočiti iznutra i početi trunuti. I za vađenje sijena iz plasta postojala je posebna metalna alatka, ključ. Izgledao je kao udica s jednim šiljkom i seljaci su točno znali kako se njime vadi sijeno da se ne poremeti ravnoteža preostalih dijelova.

A sada ćemo se malo popeti na krov, jer je neprijeporno kako su slama i krov povezani. Mnogi izraz kopa više povezuju s crijepom, no kopa znači i plast sijena, što još čvršće amalgamira materijal za pokrivanje krovova. Točnije, kopa je bila plast sijena uz žljebnjak na krovu. U davnini su se kuće, hiže, pokrivale slamom, pa je 60 snopova slame bila mjera jednoga škopnika za pokrivanje krova. Vu plavem trnaci mi hiža stoji, a upravo je ona bila od blata zbita i škopom pokrita, pa nemreš prav znati jel’ hiža il’ klet, ali je bilo sigurno da nju muški su žuli prinesli na svet. A kada? I to pjesma kazuje. Za onda dok Zagorec bil je još kmet. I tako nam ova popularna pjesma, za koju se – kao i za sve tako popularne pjesme – misli da je narodna, no njezin se autor ipak zna, bio je to Đuro Prejac (1870–1936), otkriva i vrijeme kada su se seoske kuće još pokrivale slamom. Inače svestranoga Prejca ljudi ne pamte toliko kao kazalištarca koliko ga pamte po još jednoj njegovoj pjesmi, Peharček moj (Prejac je i autor teksta i glazbe). U južnoj Dalmaciji bio je živ izraz kopila, koji je obuhvaćao stog zemlje i kamenja blizu kuće. Stožišće je pak bio ravan prostor pokraj kuće gdje se sušila trava.

I kako je onda stožer dospio u politiku, gdje je i danas vrlo živa riječ? Preko vojske. Najprije je u hrvatskoj domobranskoj vojsci stožer bio vojno zapovjedništvo, a u Nezavisnoj Državi Hrvatskoj viša vojna jedinica, koja je obično odgovarala jednoj velikoj župi. Na čelu joj je bio stožernik. U današnjoj Republici Hrvatskoj mnogi su vojni nazivi vraćeni na one starije, pa je tako prošao i stožer. On je kao Glavni stožer ponovno postao zapovjedništvo Hrvatske vojske. No nije se zaustavio samo na vojsci. Proširio se i na mnoge druge organizirane djelatnosti, pa tako danas imamo razne stožere: sveučilišne stožere, stožere za obranu od elementarnih nepogoda, krizne stožere raznih vrsta i sl. Osnovna riječ stog proširila se i na znanost. Jer stog rotiran oko svoje osi dao je, kao umanjenica, ime jednom geometrijskom tijelu. To je stožac.

Premda se danas sijeno više ne slaže vilama u stogove ili plastove nego se strojno mota i vezuje u bale (baliranje), riječi kao što su stog, plast, stožer i sl. još su žive, dok neke od njih, uz ona prvotna značenja, imaju i neka nova. Upravo sva ta značenja (i nova i ona stara) zapisuju marni leksikografi u rječnike kako bi im makar tako produljili vijek, dok s novim tehnologijama sasvim ne padnu u zaborav.