Što je nama Bizant?

Spomen Bizanta na Jadranu – osim za uski krug stručnjaka i zaljubljenika u srednjovjekovnu povijest – izazvat će mrštenje kod mnogog hrvatskog čitatelja. Negativne konotacije koje pojmovi Bizant i bizantski imaju u svakodnevnom govoru izvrsno oslikava komentar čitatelja Večernjeg lista u povodu razgovora s Hrvojem Gračaninom, osnivačem Hrvatskog društva za bizantske studije. Netočno pretpostavivši da utemeljitelj mora biti „srpske nacionalnosti“, anonimni je čitatelj utvrdio da je za Hrvatsku Bizant, doduše, „važan jednako kao i za Italiju“, ali i izrazio bojazan da je „krajnji cilj toga društva dokazivanje kako smo svi mi, tj. Dalmacija, Istra, a Dubrovnik napose, zapravo pravoslavni, a time i Srbi“. Posve promašena dijagnoza razloga osnivanja spomenutog društva ipak je indikativna. Naime, znakovito je da je Hrvatska do prije dvije godine bila među rijetkim državama koje nemaju slična društva. Pitanje postojanja ili nepostojanja „bizantskih studija“ u Hrvatskoj, kao i razloga za to, bilo je predmetom znanstvenog skupa Bizantski studiji u Hrvatskoj – retrospektiva i perspektive, koje je Društvo u listopadu organiziralo na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Među zaključcima rasprave u više je navrata naglašen izostanak organiziranoga proučavanja povijesti Bizanta u jadranskom kontekstu, ali i općenito povijesti Bizanta kao jednog od najvažnijih čimbenika srednjovjekovlja.

Na tom je tragu u Splitu 28. rujna ove godine otvorena izložba kojoj je temeljna svrha, kako je objasnio autor izložbe Ante Milošević, „kulturno-povijesna valorizacija bizantske ostavštine u našim krajevima“. Pritom se pod bizantskom ostavštinom dakako ne misli na „moderni politički bizantinizam“, već „umjetnost i kultura kasnoantičkog i ranosrednjovjekovnog doba koja se razvijala pod različitim utjecajima, a poglavito pod utjecajem bizantske umjetnosti, od 6. do 12. stoljeća“. Materijal prikazan na izložbi potječe najvećim dijelom iz razdoblja Justinijanove obnove sredinom 6. stoljeća, a predstavljaju ga arhitektonska remek-djela poput Eufrazijeve bazilike i drugi čudesni ostaci crkvene i vojne arhitekture. O bizantskoj nazočnosti na Jadranu tijekom ranoga srednjeg vijeka svjedoče pak manji izlošci – od bizantskog novca i pečata, preko nakita i svetačkih relikvijara sve do ulomaka crkvenog namještaja. Uz brojne uzvanike na otvaranju izložbe našlo se i nekoliko uglednih stručnjaka, poput Judith Herrin, autorice niza važnih monografije o Bizantskom Carstvu, i Alexandera Sarantisa, autora nedavno objavljene studije o Justinijanovim osvajanjima. Njihovo oduševljenje „ostacima Bizanta“ koje su imali prilike vidjeti u Hrvatskoj – od porečke bazilike do dubrovačkih relikvijara – ostalo je nezasjenjeno nelagodom koju spomen Bizanta izaziva u mnogih Hrvata. Iako Bizantsko Carstvo ni u razvijenim historiografskim tradicijama nije imalo mnogo simpatizera, korijeni hrvatske sumnjičavosti spram Bizanta potječu iz specifičnih okolnosti postojanja „živog bizantskog nasljeđa“ u hrvatskom neposrednom jugoistočnom okruženju.

Snimio Zoran Alajbeg

Kao ilustracija takve percepcije Bizanta mogu poslužiti izjave predsjednika Hrvatske vlade, koji je mjesec dana prije hrvatskog pristupa EU u nekoliko javnih nastupa spomenuo Bizant. Zoran Milanović najprije je „Bizantom“ nazvao svoje političke protivnike; potom je pozvao gospodarstvenike neka biraju „između bizantskog i nordijskog ekonomskog modela“ i, konačno, u povodu svjetonazorskog spora oko uvođenja tzv. zdravstvenog odgoja u hrvatske škole neistomišljenicima je poručio: „Tko hoće na Bizant, neka ide na Bizant!“ Poziv na „polazak na Bizant“, osim gramatičke nekorektnosti (na što je nekoliko dana poslije upozorio i književnik Miljenko Jergović), očito nije bio književna referencija na poznatu pjesmu ­Williama Butlera Yeatsa Sailing to ­Byzantium. Yeats je, u poemi objavljenoj 1928, opisao Bizant kao svijet gdje – nasuprot zemlji u kojoj je duh „svezan za životinju koja ugiba“ – borave „drevni mudraci u zlatnom ognju Božjemu, poput zlatnih mozaika“. Carstvo „gospodara i gospi drevnog Bizanta“ očito nisu dio slike Bizanta koju je, obraćajući se hrvatskoj publici, na umu imao predsjednik vlade. Pa ipak, za većinu Hrvata Milanovićeva je referencija, slagali se s njegovim stavom ili ne, bila jasna.

Dva diskursa o Bizantu

Specifično značenje riječi Bizant i osobito njegovih izvedenica u hrvatskom jeziku sugeriraju podrijetlo u prošlosti koju Hrvatska ne dijeli s narodima u jezicima kojih je spomen Bizanta zadobio prvotne asocijacije poput Yeatsovih. Uporaba pojma Bizant u Zorana Milanovića u mnogočemu je bila novum, čak i za hrvatski jezik. Naime, kao što je tim povodom uočio Miljenko Jergović: „pojam Bizantinca i bizantizma krivo je (u promičbenim glasilima Nezavisne Države Hrvatske) korišten za potvoru bogatijih Srba i pravoslavaca, uglavnom onih koji se nisu nadigli na pobunu, nego su ‘podlo i potvorno’ podrivali temelje hrvatske države. Ali nije lako, čak ni u to vrijeme, pronaći članke ili izjave u kojima bi se negativno konotirao pojam Bizanta i Bizantije“. Distinkcija koju je uočio Jergović između uporabe pojma Bizant i pridjeva bizantski, makar krhka i neprecizna, uistinu odražava dva različita „diskursa o Bizantu“. Riječ je prije svega o razlici između akademske i popularne uporabe. O drugoj je pisao nekadašnji bizantinist Ivo Goldstein pa njegova raščlamba pojmova može poslužiti kao polazište za promišljanje o „epistemološkom i etičkom statusu“ pojma Bizant/bizantinizam u hrvatskom javnom govoru. Bizantu, naime, u hrvatskom jeziku usud nije namijenio osobito laskavo mjesto. Smješten između „bizamskog štakora“ (prema Vjekoslavu Klaiću „dotično jedne vrste krtice“) i „bizarnog“ (chez Klaić – bez pomodne fascinacije nastranim pod etiketom queer – „čudnovatog, neobičnog, nastranog“) Bizant je „isto što i Carigrad, ali služi i kao naziv za čitavo Istočnorimsko Carstvo“. Uz ostale izvedenice osobito su zanimljivi „bizantinizam“ i „bizantinac“, koje Klaić određuje kao „postupak svojstven Bizantincima, isprva finoća i učtivost, a kasnije dvoličnost i spletkarenje“, odnosno „dvoličnik, spletkar, lukavac“. Za usporedbu, zgodno je, kako je predložio Goldstein, baciti pogled na srpski Leksikon stranih reči i izraza Milana Vujaklije iz 1954. u kojem se „bizantinizam“ određuje kao „pokorno služenje i udvaranje vladarima i njihovim prohtevima, puženje pred višim a nadmenost prema nižima od sebe“. Na tom tragu „bizantijski“ je određen kao „ulagivački, udvornički, puzavački“. Kao što je Goldstein ispravno uočio da Vujaklija razlikuje „bizantinizam“ i „bizantijski“ od srpskoga standarda („vizantinizam“ i „vizantijski“). Naime, srpski jezik poznaje i zrcalnu sliku „Bizanta“ i „bizantinizma“, a to su „Latin“ i „latinizam“, koji se upotrebljavaju u značenju sličnu onomu što u hrvatskom standardu određuje bizantinizam.

Upravo opreka Latin – Grk podsjeća na povijest netrpeljivosti uvjetovane povijesnom pripadnošću dviju zajednica govornika različitim kulturnim i političkim sustavima. U uporabi suprotstavljenih pojmova prepoznaje se, naime, daleki odjek oporbe čiji korijeni sežu u same početke latinskoga svijeta. Drevna opreka, učvršćena raspadom Rimskog Carstva, dobila je i ideološku dimenziju sporom između Carigrada i Rima. Iako je prijepor oko teoloških, liturgijskih i disciplinskih pitanja imao u pozadini sukob Starog i Novog Rima oko crkvene jurisdikcije, on je uvelike ostao dijelom akademske rasprave. Pa čak ni veliki raskol 1054. nije značio prijelomnu godinu. Za pravoslavni je svijet „točka bez mogućnosti povratka“ nastupila tek križarskim osvajanjem Carigrada 1204. Barbarsko pljačkanje prijestolnice Carstva postalo je katalizatorom mržnje prema Latinima, koja je među stanovništvom Bizantskog Carstva tinjala već barem stoljeće i pol, više kao plod nasilja Normana i povlastica mletačkih trgovaca nego zamršenih teoloških nesuglasica. Slom pod nogama križara učinio je taj animozitet jednim od temelja grčkog i pravoslavnog patriotizma, a mržnja protiv Latina postala je sastojkom baštine koja je u okrilju pravoslavnih crkava ostala dio bizantskog nasljeđa i nakon propasti Carstva. Taj je „posmrtni život Carstva“, kako ga je odredio rumunjski povjesničar Nicolae Jorga, „obilježio sve narode koji su se barem u jednom trenutku svoje povijesti našli unutar njegovih granica ili pod njegovim utjecajem“. Kakav je, dakle, trag ostavilo Carstvo na Jadranu? Iz hrvatske je perspektive ključno podsjetiti da Carstvo (koje se uvriježilo nazivati Bizantskim tek od 17. stoljeća) cara Justinijana u 6. stoljeću po mnogočemu nije bilo slično Carstvu čija se reaktivacija osjetila na Jadranu tijekom 9. stoljeća. Oboje se pak u mnogočemu razlikuju od Carstva dinastije Komnena, čiji je predstavnik Emanuel ostvario posljednji bizantski comeback na Jadranu sredinom 12. stoljeća. Upravo su te tri velike povijesne epizode okviri unutar kojih se bizantska nazočnost jasno očitovala na Jadranu. U tome kontekstu bizantsko nasljeđe – koje je počivalo na ideji rimske baštine – nedvojbeno jest sastavni dio najstarije hrvatske kulturne baštine. Romanitas je u ranome srednjem vijeku bila temeljna identifikacija „Bizantinaca“, koji su o sebi mislili ponajprije kao o Rimljanima. Rimska imperijalna baština u tom smislu na Jadranu nije bila proizvod strane civilizacije. Može se stoga ustvrditi da su za stvaranje animoziteta spram bizantske kulture zaslužna tek kasnija prisvajanja iste baštine – ponajprije u okvirima velikosrpske ideologije. Izbjegne li se naivna zamka dijela moderne historiografije koja korijene nacionalizma vidi u građanskim pokretima 19. stoljeća, očito je da je povijest nepovjerenja između „Grka i Latina“ na području Hrvatske znatno starija od modernih nacionalnih ideologija. No, bez obzira na činjenicu da to predmoderno nasljeđe jest postalo sastavnim dijelom nacionalne identitetske politike identiteta, ono ima malo veze s ranosrednjovjekovnom stvarnošću. No konfliktna dimenzija dodira pravoslavnog i katoličkog svijeta od 16. do 19. stoljeća – koja je kao podloga hrvatsko-srpskih odnosa u 20. stoljeću stvorila temelje za popularni zazor od „svega bizantskog“ – ne bi smjela zasjeniti potrebu proučavanja ranosrednjovjekovne bizantske baštine na području današnje Hrvatske. Upravo je akademski pristup taj koji putem trezvenog rasuđivanja može omogućiti plodonosan dijalog hrvatskih i srpskih povjesničara (na umu imam ponajprije tumačenje pokojnog Tibora Živkovića o rimskim izvorima kršćanstva kod Srba i istraživanje Predraga Komatine, koji je pokazao neutemeljenost interpretacije prema kojoj je Dalmacija u 8. i 9. stoljeću bila jurisdikcijski podvrgnuta Carigradskoj patrijaršiji).

Znanstveni dijalog s prošlošću

Općenito uzevši, raspadom Jugoslavije stvoren je kontekst u kojem je proučavanje hrvatske povijesti, pa time i onoga ranosrednjovjekovnog segmenta, oslobođeno potrebe „jugoslavizacije povijesti“ unutar koje je i Bizant, kako je nedavno zapazio Danijel Džino, često shvaćan i služio kao čimbenik „objedinjavanja razdvojenih južnoslavenskih nacionalnih povijesti“. Nasuprot takvim tendencijama u hrvatskoj je historiografiji posljednjih nekoliko desetljeća s pravom snažan naglasak stavljen na središnju ulogu Franačkog Carstva i Rimske crkve za oblikovanje najranijega hrvatskog kulturnog krajobraza. No, kako to već biva s promjenama znanstvenih paradigmi, ponegdje je „s vodom izbačeno i dijete“. Djelatnost Hrvatskog društva za bizantske studije, zasad vidljiva u organizaciji dvaju znanstvenih skupova, pozitivan je korak prema uspostavi ravnoteže. U tom kontekstu i splitska je izložba (znakovito ipak znatno skromnija od velike izložbe Hrvati i Karolinzi postavljene u Splitu 2000) važan korak u reafirmaciji znanstvenog vrednovanja bizantskog nasljeđa. Izložba se pokazuje kao dijalog s prošlošću unutar kojeg se u svoj jasnoći ocrtavaju razlike između ranosrednjovjekovne baštine carstva koje danas nazivamo Bizantom i kasnijih ideoloških bizantinizama. Materijal predstavljen na izložbi nedvosmisleno govori o tome da „imperijalna baština“ Justinijanova Jadrana sa središtem u Raveni, administrativni okvir koji je od 9. stoljeća povezivao jadranske gradove s idejom Rimskoga Carstva, pa i politički okvir Emanuela Komnena u 12. stoljeću, nemaju mnogo veze s grčko-pravoslavnim nacionalizmom kasnog Bizantskoga Carstva, a još manje s velikosrpskom ideologijom 19. i 20. stoljeća. Razlikovanje Bizanta ranoga srednjeg vijeka od raznih bizantinizama novije povijesti ključno je za oblikovanje racionalnog odnosa spram bizantskog udjela u oblikovanju hrvatske kulturne baštine. Upravo na tragu te distinkcije na posjetiteljima izložbe ostaje da stvore vlastiti sud o tome što nam znači – i može značiti – Bizant.