Slikar samoće, prizivatelj daljine

Postoji neki veliki reflektor koji osvjetljava parcelu prostora i vremena i pokazuje na njoj srodnosti i razlike. Na toj parceli, recimo, raste šuma u kojoj su srodna stabla Biffelova, Ivančićeva, Lesiakova. Na njoj su u susjedstvu sagrađene kuće Biffelove i Stančićeve. Na njoj neki scenografski projekt približava stubište Biffelovo i Jordanovo. Na njoj se iza svjetla Biffelova mosta pali svjetlo Postružnikova Kleka. Jer je isti vjetar puhao iz neoklasicizma međuratnog razdoblja u informelna desetljeća poslijeratnog vremena, nastojeći rastvoriti čvrste volumene, naginjući osi od okomica prema kosinama. Ali uz srodnosti dolaze do izražaja razlike. Kako je Josip Biffel bio pictor doctus, on je dobro pamtio i one duboke slojeve u kojima čitkost prvog plana služi kao uvodni takt i mjera onom drugom, trećem, beskrajnom, neizbrojivom… I taj drugi, treći, beskrajni, neizbrojivi okrenuo se naprijed, osvajati sliku. I uvijek kad ona nije bila nastanjena likovima narudžbe, taj je prostor bio osnovni sadržaj slike, a slikar njegov nevidljivi protagonist.

Svoj prostor, svoju sliku Biffel je gradio jednako čvrstim kao i rasplinutim oblicima: sažetim i discipliniranim, geometrijski pokorenim formama, i onima mrljastim i lebdećim.

Josip Biffel

To dvojstvo zatvorenog i otvorenog, čvrstog i mekog svakako je karakteristično za Biffelovu viziju svijeta: reklo bi se da su njegovi građevni materijali staklo i magla. Jednako tako, boje dolaze s onu stranu duge, iz nekog nadstvarnog kozmosa u kojemu ultramarin sjaji kraj tirkiza, crveno kraj ljubičastog… Antropocentrične, uravnotežene i skladne kompozicije, poput Bijega u Egipat, Ulaska u Jeruzalem… – s naglascima topline na motivu životinje – znadu se raširiti u prostorne praznine gdje se u dubinu dolazi probojem kroz slojevitu plohu…Ili je pak slika građena oko zagonetnog ikonografskog motiva, koji unutarnjim nabojem uvjetuje kompoziciju i njezino čitanje: tako slika Fontana; u sredini je vodoskok, zamagljen poput pleuranta; lijevo je tamno i nepomično stablo čempresa; desno živa krošnja nemirnog drveta; iz lijevog kuta slike, kao ponizni promatrač, taj dijalog smrti, tajne i života gleda polovični pas. Nikada bez podteksta, Biffel, slikar samoće i prizivatelj daljine, ostaje za polagana čitanja u postdogmatskom svijetu. Najempatičnije i najtočnije što je o Biffelu u zadnje vrijeme rečeno rekao je Marcel Bačić kad ga je nazvao „suradnikom svjetlosti“. Neka mu svijetli vječna svjetlost, a njegova neka ostane svijetliti nama.