Publika se može varati samo jednom

Sedamdeseti rođendan Gorana Tribusona (Bjelovar, 6. kolovoza 1948) prigoda je za razgovor s hrvatskim književnikom uz kojega su odrastali i odrastaju naraštaji čitatelja. Iako nesklon javnim istupima, za Vijenac je pristao razgovarati o svemu što (ne) voli na svoj ciničan, tribusonovski način. Dovršio je u jubilejskoj godini i pisanje novog romana, čije se objavljivanje očekuje u veljači sljedeće godine, no o njemu će – kada dođe vrijeme.

Akademik Goran Tribuson / Snimio Goran Jakus / PIXSELL

Je li vam sedamdeseti rođendan – najbolji? A svaki novi dan – prilika za novu rečenicu?

Ove sam godine nastojao izbjeći i samo spominjanje tog odioznog jubileja, ali me je uža i šira obitelj prvi put iznenadila darom koji je bio daleko iznad uobičajenih sitnica. Zajedničkim su mi snagama kupili prekrasan Thorensov gramofon, o kojem sam znao sanjati kad sam bio upola mlađi, tako da sam morao u svoju svakodnevicu pripustiti te dvije stvari: fantastičan klasični analogni gramofon i sasvim neugodnu godišnjicu. Kako da vam odgovorim na pitanje, a da odgovor bude lišen mrzovoljnosti i cinizma? Da bih sedamdeseti mijenjao za dva rođendana od po trideset pet godina? Ili to da na pitanje o tome koliko mi je godina odgovaram onim žargonskim „sedam banki“, što mi se čini da bar za nijansu smanjuje tjeskoban broj godina. Mislim da Šenoa piše u nekom od svojih romana, koji su stvorili hrvatsku čitalačku publiku, kako upravo nailazi „starčić od pedeset godina“. E, da mi je danas tih „samo pedeset“ iz Šenoe! Ali, to što pitate, je li mi sedamdeseti rođendan najbolji, pa gdje ste uopće čuli da bi se takvim nečim itko pohvalio?

„Ljubav na koju se majka tada pozivala nije se mnogo razlikovala od one o kojoj danas govori papa Franjo“, rečenica je s korica vaše posljednje objavljene knjige Vrijeme ljubavi – je li umjetnost poseban način učenja ljubavi?

Naravno da nije! Moja knjiga govori o dječaštvu, dakle u razdoblju u kojem je djelovanje umjetnosti u tom smislu sasvim nevažno. Usto, u tim pubertetskim godinama razmišljate o ljubavi o kojoj papa Franjo, kao ni ostali pape, uistinu ne govori. U toj su vam dobi svi tipovi platonske ljubavi uglavnom već poznati, ali o onom što treba uslijediti u maglovitoj budućnosti nemate najmanjega pojma. Kojim me je stvarima mogla naučiti umjetnost u toj dobi? Zavirujući u Rubensove i Goyine aktove iz maminih monografija, mogao sam naučiti samo to da je ideal ženske ljepote imao više kilograma po slici no što ih ima danas. U dječjim knjigama tjelesna je ljubav bila prikrivena snovima i metaforama koje katkad ni najbolji psihoanalitičari ne bi znali dekodirati. Na kakvu zapravo ljubav misli Andersen u svojim nenadmašnim bajkama? Otkriva li taj psihoanalitički sadržaj i to da je bio gay? Kamo smjera Brlićka opisujući stidljivu romansu šegrta Hlapića i Gite? Govori li brižno pobrisan trag svake karnalnosti u Disneyjevim crtićima i stripovima nešto o seksualnosti tog društva? Zapravo, tjelesnost se barem u očima klinca mogla možda ponajbolje vidjeti u antičkoj plastici, premda me u toj dobi čudilo to što ženski kipovi imaju sise, a redovito nemaju ruke.

Jeste li stavili posljednju točku nakon autobiografske tetralogije?

U uvodu posljednje knjige Vrijeme ljubavi namjerno spominjem Juliana Barnesa, iz čije je navodne teze o tome kako je dopuštena samo jedna autobiografska knjiga po glavi suvremenoga autora izveden sasvim krivi poučak, kojem bi se možda i sam Barnes začudio. Naime, spomenuto se ograničenje izriče u posve fikcijskoj priči, koja ima pripovjedača s prilično jasnom osobnosti, a puna je humora i ironije. Dakle, najprimitivnije rečeno, o tome koliko je autobiografskih tekstova dopušteno, ne govori Barnes, nego njegov fikcijski lik u fikcijskoj priči. Govoriti o tome jednako je promašeno kao kad biste iz Švejkovih pivskih ispovijedi izvukli poučak o tome koliko se praških ležaka smije popiti, a da se pritom čovjek ne nacvrca. No, unatoč svemu, i dalje mislim da je autobiografskim crticama stigao kraj.

Kritični ste prema vlastitim ranim zbirkama priča zbog kojih ste, s ostalim kolegama, nazivani hrvatskim borhesovcem. No i knjige Praška smrt, Spavaća kola, također imaju važno mjesto među vašim čitateljima.

Ne znam, možda imaju, premda i u to sumnjam jednako opravdano kao što sumnjam u „Barnesov poučak“. Pretpostavljam da se čovjek nikad ne odriče nečeg što je radio samo radi žanrovske, ili kakve druge literarne odrednice. Dobro, možda je netočno to da se nečega odričem, ali je prilično precizno da se prema „ranim radovima“ odnosim sasvim kritički, što u većini slučajeva znači samo da dobar dio tih knjiga odbijam ponovno objaviti. Ili da sam sretan kad shvatim da od njih postoji tek po koji primjerak u prašnim podrumima opremljenijih knjižnica te da on, vjerojatno zbog trošnosti, više i ne cirkulira dnevnom posudbom. Moja sumnjičavost prema ranim knjigama naprosto je sumnjičavost spram mladosti, nedoraslosti i nedovoljne vještine autora. Dobro, njih je možda u određenom trenutku trebalo objaviti, ali to je za javnost i čitateljstvo uistinu dovoljno. Možda i previše. Stane mi nešto u grlu kad otvorim svoje rane stranice prepune arhaizama i raznih sintaktičkih prenemaganja, a nije mi baš ni previše drago susresti se s nekim romanima za koje se odmah vidi da si mlađahan autor utvara da je barem nekoliko desetljeća stariji no što biološki jest. Zapravo u nekima od ranih knjiga znao sam glumiti da sam mnogo iskusniji i učeniji autor no što sam stvarno bio. A to je nešto čime se publiku, pogotovo ozbiljniju, može varati samo jednom. Baš zbog toga ih više ne želim objavljivati.

Diploma Filozofskoga fakulteta odavno vas je učinila i teorijski potkovanim. Što je bio ključ u „ranim danima“ da započnete književno stvaralaštvo? Jeste li odvajali svoja radna mjesta od – književnosti?

Diplomirao sam s dvadeset i nešto, ali sam tada već bio dovoljno zreo da posumnjam u validnost fakultetskih diploma. Možda sam s tom diplomom bio opremljen ili potkovan za nastavnika književnosti u Bjelovaru, Sisku ili Pakracu, ali o teorijskoj upućenosti teško bi se moglo govoriti. I u moje je vrijeme strašna, gotovo inflatorna količina diploma bila u optjecaju. Danas je još i gore, jer su se ovima pridružile i mnogobrojne lažne. Svaki čas možete pročitati kako je u kojem od ozbiljnih nadleštava izvršena revizija diploma, nakon koje je otkriven znatan postotak lažnih. Ne znam što se događa s njihovim nositeljima i autorima, ali čini se da sudskih epiloga u tim stvarima i nema. Književno stvaralaštvo, kako se često s dobronamjernim pretjerivanjem voli kazati, započeo sam na fakultetu, na tadašnjem studiju jugoslavistike. Bilo nas je oko sto osamdeset i dobar dio nas bavio se književnim radom, tobože ozbiljnim. Neki su pisali drame apsurda, jedan se tip u našem studomu mučio s romanom toka svijesti, neki je mudrac iz Bosne pisao kućne eseje, tvrdeći da romantizam i ne postoji, no najveći ih je dio pisao pjesme, one u slobodnom, ali i one u vezanom stihu, s rimama i ostalom poetskom drangulijom. Naravno, jedva da je itko s tog pedagoškog terena ostao u književnosti kao trajna ili barem konvertibilna veličina. Ja sam za početak uspio objaviti nekoliko priča u splitskom Vidiku, da bih zamalo poludio od sreće kad mi je pokojni Mirko Tomasović poslao pisamce, obavještavajući me da me drže darovitim piscem te kako je moja pripovijetka određena za objavljivanje u sljedećem broju. Što se tiče radnih mjesta, nikad nisam radio na nekom koje bi bilo u izravnijoj vezi s književnošću.

Kako je pisanje zbirki priča preraslo u stvaranje romana – Snijeg u Heidelbergu, Čuješ li nas Frido Štern... Što vas je privlačilo i privlači magijskome, okultnome?

Obično počneš pisati kratke pripovijetke od nekoliko stranica, osjećajući kako te iza leđa vrebaju sjene golemih romana prošlosti, kakve nikad, koliko god dugo živio, nećeš uspjeti napisati. Sjećam se kako me je nekoć pokojni barba Šime Vučetić uvjeravao da bih trebao početi pisati obiteljske romane, budući da su se u obitelji u tim vremenima odigravale kojekakve zanimljive socijalne promjene. „Ne moraš to obraditi baš previše opširno. Recimo, onako samo na tri ili na četiri stotine stranica, i to je to“... Zavrtjelo mi se u glavi, pitao sam se koliko bi mi za to trebalo dana kuckanja po šrajb­mašini, koliko papira, koliko dana i noći. Držao sam se svog izbora, petnaestak smiješno kratkih pričica, koje uvežeš pa trkneš do izdavača, nadajući se da će ti se smilovati. Ili, što je bilo još češće – pošalješ je na koji od brojnih natječaja za mlade pisce. Na jednom od beogradskih sajmova knjiga dogovorio sam s Vukom Krnjevićem da ću za tamošnju Prosvetu napisati roman. Zapravo, mislio sam da ću napisati romančić, ali sam onda shvatio da mi stvari izmiču iz ruku, da se tema i likovi nekako otimaju, šire i bujaju. Shvativši da više nema izlaza, zažmirio sam, zatvorio usta i sasvim uplašen skočio s litice u duboku vodu, pa nek bude što bude. Napisao sam više od šesto stranica Ruskog ruleta. Kako sam pisao rukom, obično finim Pelikanovim nalivperom i crnom Leon­hardijevom tintom, moja žena i ja prepisivali smo taj roman noćima, ja od početka pa prema polovini, a ona od polovine prema kraju. Ona je već bila u dubokoj trudnoći s našim blizancima, tako da sam stalno strepio hoćemo li kuckanje dospjeti završiti prije dolaska djece. Eto, tako je zapravo pisanje priča preraslo u roman, koji doduše nije bio okultan, ali je baratao brojnim neobičnim i bizarnim događajima s početka prošloga stoljeća.

Uz nostalgiju uvijek ide i humor, koji prošlost, osim što je čini duhovitom, često predstavlja i smiješnom. Možete li zamisliti neduhovitost uz fotografsko pamćenje? Je li zapravo sve što se dogodi čovjeku u kratkom životnom vijeku – svevremenski smiješno?

Kad otvorimo goleme obiteljske albume iz vremena analognih fotoaparata, odmah shvatimo da je prošlost po definiciji smiješna. Naravno, osim kad nas albumi odvedu do tragičnih uspomena. Ali sve ono što nije tragično redovito je smiješno, čak i kad je nekoć bilo uistinu ozbiljno. Smiješne su naše frizure, odjeća, naše face i situacije u kojima bismo se slikali, čak su i naša sjećanja, organizirana u anegdote, smiješna i zabavna. Ne znam je li to posljedica našeg straha od prolaznosti i neumoljivosti vremena koje nas odnosi ka kraju, ali prošlosti se uistinu smijemo, možda i više no što za to nalazimo razloga. Tko nije bio na proslavama godišnjica mature ili nema kod kuće album sa slikama iz mladosti, možda to i neće razumjeti. Činjenica koju spominjem meni je uistinu bila od pomoći kad sam se bavio nostalgičnim temama, strogo pazeći da nostalgična prisjećanja obogatim ironijskim distancama, jer sam se oduvijek bojao da bi „neprerađena“ nostalgija mogla djelovati nekako ljigavo i kičasto. Stoga mislim da tajna nije u samoj evokaciji davnih događaja, nego u tehnologiji kojom se to radi, kojom se događaji prerađuju u ironijski digestirane slike. Zapravo i samo pisanje nije ništa drugo nego složena tehnologija koju valja naučiti. Naravno, želi li se postati piscem.

Sport je nezaobilazan, iako usputan dio vaših priča – a Bjelovar je na svoj način ishodište i rukometnoga uzleta u bivšoj državi, sa slavnim naraštajem europskoga prvaka Partizana. Što vas čini sportskim kibicom?

Sport je u mojim knjigama uistinu usputan, usputniji no što mi je u svakodnevnom životu. Bjelovar je oduvijek bio mali grad u kojem mnogo važnih stvari nije štimalo, grad s obiljem provincijskih boljetica i nesretnih rješenja. Pa kad važne stvari ne štimaju, dogodi se da su gdjekad sporedne ili usputne itekako uspješne. Tako je i bjelovarski rukomet, u potpunosti domicilna pojava, u kojoj gotovo da i nije bilo ljudi koji ne bi bili u tom gradu rođeni, postao najboljim u Europi. Paradoksalno je bilo i to da je europski pokal u rukometu, dakle dvoranskome sportu, osvojila ekipa iz grada koji nije imao ni sportsku dvoranu. Odavno već nisam sportski kibic, sve me više uzrujava činjenica da sportski uspjesi više ne služe ničem drugom do veličanju režima. Divno je biti drugi na svijetu u nogometu, ili prvi u rukometu, ili osvojiti U. S. Open, ali je strašno znati da je gotovo četvrtina građana na rubu gladi, da smo u konkurentnosti, po osobnim dohocima, kreditnom rejtingu, nacionalnom dohotku negdje na dnu, da nam nedostaje nekoliko tisuća liječnika, da su se stotine tisuća ljudi otisnule na zapad, da ne nabrajam dalje... Čini se kao da vlast vjeruje da se te stvari međusobno potiru, da sjajne sportske kolajne u nekoj čudnoj alkemiji potiru prezaduženost, depopulaciju, mizerne mirovine. Kada će netko konačno vratiti sport tamo gdje mu je mjesto? U naručje onima koje ste nazvali kibicima.

Scenarist ste glasovitih filmova Crvena prašina, Ne dao Bog većeg zla i ostalih, no scenariju je bio potreban i dobar redatelj, zar ne? Je li suradnja sa sestrom i redateljicom Snježanom Tribuson bila ključna za uspjeh uprizorenih scenarija, primjerice serije Odmori se, zaslužio si, koja je „razotkrila“ u svakoj obitelji po jednog Marka Kosmičkoga?

U pravilu odbijam priznati da sam autor ičega glasovitog, legendarnog, neponovljivog, jer su to atributi koji su u našem suvremenom pretjerivanju izgubili svaki smisao i značenje. Naravno da je, kao što kažete, za svaki scenarij potreban i dobar redatelj, ali je u prvom redu potreban dobar scenarij. Od njega sve i počinje. Želeći biti posve iskren, moram vam kazati kako o uspjehu i sudbini tih scenarija, pa i filmova, uopće ne vodim nikakva računa. Filmski scenarij pišete po narudžbi za određenog producenta i redatelja te na konačan izgled i ishod filma nemate nikakva utjecaja. Volim često ponavljati izjavu Gabriela Garcije Márqueza, koji je gledajući film napravljen po vlastitom scenariju pomislio da je ušao u krivu kinodvoranu. S televizijom je ipak nešto drukčije. Dok je na filmu pravi autor redatelj, a scenarist samo pomoćni radnik, jedva nešto važniji od kostimografa i scenografa, na televiziji je scenarist u mnogo većoj mjeri autor, dok je redatelj samo egzekutor koji nema previše prava upletati se u meritum stvari. Nakon serije koju spominjete publika je uistinu mogla otkriti kako svatko kod kuće ima po kojeg Marka ili mamu Ružu, ali i po kojeg od braće i sestara što su se pojavljivali u brojnim epizodama serije. To je valj­da zato što smo pokušali uobličiti prepoznatljive tipove, jer publika najbolje reagira na ono što ih podsjeća na njih same, odnosno na okolnosti u kojima žive.

Poznat je iz ranijih razgovora i predavanja vaš predani, istraživački rad, osobito za kriminalističke romane, u kojemu ste stekli gotovo detektivsku stručnost. Što je nužno kod osmišljavanja i zadržavanja aktualnosti lika Nikole Banića?

Kriminalistički roman razmjerno je strogi žanr, sastavljen od brojnih funkcionalnih elemenata, što sve morate itekako dobro poznavati da biste ga mogli pisati. Da biste izgradili kuću, potrebno je poznavati barem osnovne elemente arhitekture i graditeljstva, na spravljanje pašticade nećete se uputiti ne znate li osnove mediteranske kuhinje, bilo bi suludo očekivati da ćete detekcijski roman napisati ne znajući baš ništa o njegovoj tehnologiji. Nažalost, ili na sreću, detektivsku stručnost nisam nikada uspio postići, ali sam mnogo kriminalističkih romana morao pročitati te se uputiti i u teorijske tekstove o ovome žanru. Lik Nikole Banića bio mi je osobito drag, jer je to jedini serijalizirani lik koji sam pratio od njegove mladosti i rada u onoj bivšoj miliciji, pa preko odlaska u privatnike, braka, rođenja djeteta i razvoda, preko privatizacijske pljačke, političkog tuđmanizma, Domovinskog rata sve do starosti i odlaska u mirovinu. Utvaram si da sam na taj način barem pokušao ostvariti gotovo dvije tisuće stranica veliku sedmosveščanu detektivsku sagu o novijoj hrvatskoj povijesti.

Povijest pornografije vaš je roman kojemu se čitatelj može vraćati svakih nekoliko godina i drukčijim očima iščitavati proživljeno razdoblje, od mladosti do umirovljeničkih dana.

Mnogi kažu da je to najbolje što sam napisao. Nisam u to siguran, imam druge favorite, ako uopće vlastite knjige smijem dijeliti na favorite i autsajdere. Namučio sam se s tom knjigom kao pas, jer je roman govorio o četrdesetak godina povijesnih zbivanja, koje sam morao razraditi u nekoj vrsti kronoloških tablica, imao je velik broj likova, brojne situacije koje su bile razrađene gotovo kao filmske scene, imao je i metatekstualni dio u obliku pseudoznanstvene knjige o pornografiji te sveukupno gotovo šest stotina stranica. Objavljen je u Hrvatskoj u ukupno četiri izdanja, od kojih je ono novinsko imalo nakladu od osamdesetak tisuća. Preveden je na talijanski, slovački, slovenski i makedonski jezik. Nakon čitavoga tog golemog posla ja sam ga nakon četvrt stoljeća uspio gotovo u potpunosti zaboraviti. Znao sam onako u globalu o čemu je tu riječ, ali tko su zapravo likovi, kako se zovu i što im se sve događa, to sam zaboravio. Slovenci su ga prije dvije ili tri godine objavili u nekoliko tisuća primjeraka, pola u tvrdom, pola u mekom uvezu i reklamirali ga na televiziji kao roman o odrastanju u Jugoslaviji. A kad su me pozvali da sudjelujem na ozbiljnoj raspravi na ljubljanskom Filozofskom fakultetu, shvatio sam da se više ničega ne sjećam te da ću ispasti zadnji idiot koji o vlastitoj knjizi ništa ne zna.

Jeste li se odazvali?

Jesam, ali tad sam ga ponovno morao pročitati kako bih bio kadar sudjelovati u razgovoru. To je prilično zamorno. Baš kad vam se nešto učini zanimljivim, uspijete se sjetiti svih pojedinosti, i tako uvijek ponovno, gotovo na svakoj stranici. Nedugo nakon ljubljanskog razgovora pozvali su me na HRT, predloživši mi da se roman adaptira za veliku seriju u više nastavaka, nakon čega sam još jednom pročitao sve kako bih mogao surađivati na scenariju. Tad se politika uplela u cijelu stvar, s dolaskom dvojca Orešković–Karamarko na vlast dogodile su se brojne promjene na televiziji, urednici s kojima sam razgovarao smijenjeni su i o mojoj Povijesti pornografije više baš nitko nije znao ništa suvislo kazati.

Obrazovanje danas i u vaše vrijeme – smije li se uopće o tome u istom pitanju?

Ja sam dijete jednog ideologiziranog sustava u kojem su nas učili prednostima socijalizma, dobroti i plemenitosti velikog i doživotnog vođe te o ispravnostima komunističkog nazora na svijet. To se čini užasnim, međutim ostalih devedesetak posto gradiva odnosilo se na infinitezimalni račun, množenje i dijeljenje binoma, na osnove elektronike i termodinamike, privredu kavkaskog poluotoka, na osam rimskih kraljeva kao i na sve moguće rimske ratove, ulogu vodika i dušika u prirodi, na Darwinova učenja o evoluciji i tomu slične stvari. Tvrdi se da su se tada neinventivno bubale stvari, a zanemarivala inteligencija. Jedan od ranih ministara znanosti kazao je kako je dosta inzistiranja na pozitivističkim podacima i bubanju, te da se treba okrenuti inventivnom mišljenju i inteligenciji. Kao primjer naveo je kako đaci odsad više ne trebaju znati baš ništa o lipi. Na nesreću već u to vrijeme lipa je uz kunu bila novčana jedinica i činilo se sasvim zgodnim da đaci znaju nešto i o njoj, na primjer da nije grmolika te da nimalo ne podsjeća na visibabu ili maćuhicu. To zloglasno bubanje naprosto je stjecanje pozitivističkih podataka bez kojih nema nikakva mišljenja, jer je mišljenje operacija koja barata datostima. U suvremene se diskusije o novim kurikulima i u novu reformu školstva nimalo ne razumijem. Znam samo da je prije petnaestak godina Konrad Liessmann, u povodu „bolonjske reforme“ pisao kako su reforme školstva permanentan proces u koji je uvijek ukalkuliran i element propasti, kako bi se ubrzo moglo početi s novom reformom i tako ad infinitum. No, kako god bilo, bez obzira na kurikule ili kurikulume, iz škola će i nadalje izlaziti i geniji i idioti.

Nakon niza godina u Biblioteci HIT već ste dugo vjerni istom izdavaču, uredniku Zoranu Maljkoviću i Mozaik knjizi. Mladi pisci uvijek sanjaju da će živjeti od pisanja. Zašto je to nemoguće u Hrvatskoj?

To je najjednostavnije od svih postojećih literarnih pitanja. Naše izdavaštvo nije velika ni moćna industrija, poput, recimo, engleskoga, američkog, njemačkog i sličnih. Kad knjiga izađe u milijun primjeraka, onda će vam tantijemi od samo pola dolara po primjerku donijeti bruto honorar od pola milijuna dolara. Nažalost, u našoj se zemlji knjige objavljuju u smiješno malim nakladama. Ako objavite zbirku soneta u nakladi od tristo primjeraka, honorar će vam biti možda samo dvadesetak primjeraka knjige. Tako da imate čime počastiti rodbinu i prijatelje. Objavite li roman u dvije tisuće primjeraka, honorar će vam omogućiti kupnju osrednjeg bicikla, dok ćete sa zbirkom pripovjedaka možda zaraditi za cipele. Dakle, od vile s bazenom, luksuznih kola, helikoptera, lovišta i privatnog otoka ništa, doduše i to gdjekad postoji, ali je rezervirano za odlikaše iz drugih djelatnosti.

Svakodnevica svojim šarenilom nikada ne presušuje za književnika, no može li čovjek, da ne kažem narod, biti sretan u Hrvatskoj?

Lars von Trier tvrdi da dobar film mora biti poput čavla koji je provirio s unutarnje strane cipele. Mislim da isto vrijedi i za knjige: dok ih čitate, morate imati neprekidnu svijest o tome da ne živite u idealnom svijetu. Jer idealnih svjetova nema nigdje, osim možda u Raju. Stoga u Raju zasigurno neće biti ni književnosti, vjerojatno ni pisaca, jer bi rajska književnost, dakle književnost bez problema i društvenih nepravdi, bila čisti utopijski kič. Što se tiče toga, može li narod biti sretan u Hrvatskoj, morate uistinu pitati narod, barem onaj dio koji još nije otišao na zapad, ne obazirući se na silne napore domaćih demografskih ozdravitelja i preporoditelja.

Jeste li „olabavili“ kritički odnos prema poeziji, nakon pisanja pjesama za sinov punk-sastav. Imate li omiljenu pjesmu? Znam da je to za knjigu, kao i na koricama Legije stranaca – ali što danas voli Goran Tribuson?

To je moja slaba točka, uistinu nemam jasan stav o poeziji, ne poznajem je dovoljno dobro i pomalo me stid što je to tako. Ali, kako se iz vašeg prvog pitanja da nazreti koliko mi je trenutno godina, teško je povjerovati da se nalazim u dobi kad bi se moglo djelovati na zabludjele duše. Ako sam gdjekad znao kazati kako volim, primjerice, Françoisea Villona, kazali bi mi da je to zapravo proza. Kad bih tvrdio kako volim Molitvu Bulata Okudžave, rekli bi mi da je to šansona i da se to ne računa, za Springs­teena bi odgovorili da je to naprosto rock, da su to dobri songovi, ali nešto kilometrima daleko od prave poezije. Ni to što volim Dylana nisu mi priznali za pozitivan stav prema poeziji, a čovjek je dobio Nobelovu nagradu za književnost. Ipak imam i svoje poetske favorite, ali ih, kao što vidite, moram tajiti.

Ako u Hrvatskoj objavite zbirku soneta u nakladi od tristo primjeraka, honorarom možete počastiti rodbinu i prijatelje. Objavite li roman u dvije tisuće primjeraka, možete kupiti osrednji bicikl, dok ćete sa zbirkom pripovjedaka možda zaraditi za cipele

Koliko su vas velološinjska ljeta nadahnula u stvaralaštvu? Sjećam se posvete iz novijeg izdanja Legije stranaca o omiljenim cigaretama, šetnjama na rivi najdražeg otoka, Williama Holdena u Divljoj hordi – je li vam Veli Lošinj uvijek šaputao „Let’s go, Gorane?“

Pisanje proze, pogotovo opsežnih romana, nije stvar jednokratne inspiracije nego neprekidna razvoja složenih ideja. Da sam čekao inspiraciju, ne bi mi pomogao ni Lošinj, ni Malibu, ni cijela Costa Brava. Zapravo, jako volim Lošinj, osobito Veli, koji je zapravo malen, ali se ne sjećam da me tamo ikada išta inspiriralo. Tamo sam volio ljenčariti, ne misliti ni na što, ne čitati ništa, čak ni novine. Nekoliko su me puta okolnosti natjerale da u toj, neki put i na više od trideset pet stupnjeva klimatiziranoj Arkadiji, moram raditi. Obično su to bili ugovori za scenarije koje je trebalo predati s početkom jeseni. Tada sam bio prisiljen kupiti dobar klimatizacijski uređaj, uz koji sam radio neki put i desetak sati dnevno. Naravno, ne čekajući nikakvu inspiraciju. Inače, moji su ljetni dani u Lošinju organizirani na posve hedonistički način. U pola sedam ujutro krenem uz lungo mare do Malog Lošinja, tu svratim do ribarnice i obično u jednom izvrsnom lokalu popijem omiljenu točenu Estrellu. Estrella je katalonsko pivo, jedino lager pivo koje mogu piti tako rano. Zatim odem u mesnicu do svog prijatelja Ive Skazlića, koji mi nareže neki svoj novitet, najbolji pršut, zimsku salamu od konjskog, neki put i od medvjeđeg mesa, paštetu od pršuta i tko zna što sve ne. Tada, prije no što krenem natrag u Veli, odem na još jednu hladnu Estrellu. Ako apstiniram od hodanja, obično u isto to vrijeme odem na gradsku plažu, gdje se u miru božjem okupam, jer do devet tamo nema nikoga. Vraćajući se s plaže odem do mesara Duška, koji za mene uvijek ima suhu salamu od vepra ili jelena. Nakon toga sjedim ispred Benijeve slastičarnice sve dok ne počne podnevni toplinski pakao. Tad krenem natrag pod nezdrave klimatske uređaje, gdje ću ostati sve do navečer.

Ide li vam na živce virtualna tabloidizacija života?

Pisci baš i nisu neke medijske zvijezde da bi se trebali bojati tabloidizacije života. Znam mnoge kolege koji upravo čeznu za takvim tabloidizacijama, samo kad bi im ih netko priuštio. Njihova je deviza: divno je kad te mediji progone, a ti tobože panično bježiš od njih. Ja izbjegavam druge stvari, kao što su, primjerice, razne dosadnjikave književne večeri, promocije i slični nastupi. Kad podignem slušalicu telefona i začujem prigodan knjižničarski glasić koji me ljubazno zove da tobože uveličam njihov dan knjižnice, ili štogod tome slično, ja već po glavi, poput kakva kompjutera, vrtim moguće uvjerljive isprike. „Kada?“, „Zar baš petnaestoga u petak“, „K vragu pa tada sam u Budimpešti na regionalnom simpoziju pisaca krimića!“ I slično. Nekad sam bio manijak književnih večeri, spreman odazvati se i na najopskurnije prijedloge, te noćnim vlakom pohitati na književnu svetkovinu u kakvoj panonskoj zabiti. Ali s godinama polako nailaze razne averzije, jedna gora od druge, uz njih i sezonske mrzovolje, i vi se od simpatičnoga pisca pretvarate u staroga namćora koji se ne miče iz svog sokaka.

Možda rečenica nije primjerena za početak romana, ali je pitanje nužno za kraj razgovora – vrti li i novi Tribusonov gramofon Blonde on Blonde i ostale Dylanove ploče?

Novi Thorens sa zvučnicom Audiotechnike besprijekorno vrti sve što se na njega stavi. Koristio sam dosad izvrstan Projectov gramofon, koji je imao dvije velike mane. Nije imao sklopku koja prebacuje brzine, tako da ste morali dizati disk i mijenjati prijenos na remenu. Nije imao ni sklopku koja na kraju ploče isključi motor. Zavalite se u fotelju, stavite na gramofon sumornu ploču uz koju brzo zaspite, a gramofon dođe do kraja i nastavi se vrtjeti po zadnjem kanalu do besvijesti. To nikako nije dobro za iglu, a mi audiofili posebno smo osjetljivi na tu malu dragocjenu stvarčicu. Novi Thorens, naprotiv, isključi motor i smiri se, tako da možete mirno nastaviti spavati.