Proust i Machiedo

John Stuart Mill u eseju o podređenosti žena iz 1860. tvrdi da autorice pišu bez doze originalnosti, jer nisu stvarale tijekom cijele povijesti kao muškarci pa nisu imale dovoljno uzora. To je apsolutno nemoguće tvrditi za Prousta, jer je on, zahvaljujući ponajprije svome rodu i izdašnome nasljedstvu, a nakon toga i velikoj i plodonosnoj francuskoj književnosti, učio od najboljih.

Proust je rođen 10. srpnja kao i Nikola Tesla. Pomislimo tek načas da je Proust genijalan kao Tesla pa se polako predajmo njegovu djelu. Proust doista ima genijalnih momenata, a Mladen Machiedo, kakav već on jest, koncentrirao se na šaljive, pronicave, provokativne i dvosmislene izjave, kao i na neke od najljepših odlomaka estetike iz Proustova opusa.

Izd. ArTresor naklada, Zagreb, 2017.

Novi Proustov prijevod s francuskog donosi nam Prousta u maniri nekih od najboljih francuskih mislilaca toga vremena. Po tomu je učio od najboljih. Nemoguće je u njemu zaobići istančanost i detaljnu crtu kakvom se odlikovao Saint-Simon u opisima kraljevskog dvora ili Balzac u opisima građanskog društva ili običnih kurtizana. Nemoguće je u Proustovim isječcima ne vidjeti doskočice u stilu La Bruyèrea ili edukativne političke odlomke u maniri zakonodavca Montesquieua. Konačno, nemoguće je u Prousta ne vidjeti njegov uzor – Montaignea i njegov esej o svim i svakakvim društvenim pitanjima. Proust je doista dijete svih prethodnih stoljeća. On uči od prethodnika i pritom je odličan učenik i vrstan umjetnik.

U toj knjizi nemamo problema s nedokučivosti pripovjedača, što inače kritičari zamjeraju Proustu. Pripovjedač je blagonakloni proučavatelj zbilje i daje nam sasvim lagani presjek kroz svoje misli. „Moj“ ­Proust koncipiran je na način da u njemu vidimo uvijek istog pripovjedača, onog moralizatorskog ili zabavnog pripovjedača, koji se uvijek iznova pomalo podsmjehuje realnosti s kojom se susreće.

Bitno je upozoriti i na Machiedov prijevod. Prevodilac zadržava imperfekte i time knjiga dobiva na uzvišenosti. Sintagme poput – „modrine kao more“, „dvije naravi kako se talasaju i nanovo zadiru jedna u drugu“, „ali kao što mjesec, samo mali bijeli oblak zornog i stalnijeg oblika za dana, poprima svu svoju moć kad potonji mine“, „čežnja me bijaše zapljuskivala zvučnošću od koje nestajahu pored mene njeni sunčani valovi“, „olujna jutra već sasvim zarumenjena, usred krhke tišine, a upravo u rumenilu zore“, „zborište“ kao sinonim sastanka dviju žena, sijelo – sve nam to govori koliko je prevodilac vrstan lirik. Pjesnici doživljavaju rečenice poput melodične vrpce koja putujući leprša kao prava sonata. Tako nam zvuče i riječi ovog prijevoda.

Naravno, ne može se ne spomenuti vrijeme koje je jedno od glavnih obilježja Proustova romana, barem za kasnije kritičare. Ipak, u ovoj se knjizi pokazuje nešto sasvim suprotno. Kako su odlomci, bolje rečeno isječci, izvađeni iz konteksta i iz svakoga sveska neovisno o tematskim opredjeljenjima ili o nekoj strukturi, već isključivo po nahođenju prevodioca, vrijeme i njegova, nazovimo je suhoparnost, izmiče nam.

Vrijeme koje primjećujemo u ovoj knjizi bezvremeno je. Proust nam ovdje daje svoje zaključke, ukratko, svedene na poneku izjavu ili kraći odlomak. Te nam zaključke iznosi lagano, kao svevremene istine, i počinjemo u Proustu vidjeti velikog mislioca koji je sve samo ne čovjek iz prošlog vremena. Kako se pripremamo na smrt, koliko je priroda važnija od ljudi, koliko je mladost naivna i nevina u svojoj ograničenosti, kako svaka društvena klasa ima svoju patologiju, kakav je to čovjek kao biće mijene te kako je svemir istinit za sve nas, a različit za svakoga.

Čitati danas Prousta pohvala je sporosti na provokativan način. Naime, sva se književnost danas reciklira ili se nadaje u brzim kratkim intervalima, zasipana pompoznim naslovima ili biografijom pisca. Nekako u posljednje vrijeme morate saznati sve o piscu da biste doživjeli i njegovu knjigu.

Proust je sebe izgnao od ljudi, uostalom kao i Balzac. Društvena je prisutnost njima bila donekle nebitna. Proust se gušio u nametnutoj autoimunoj bolesti, možda od straha suočavanja s vlastitim slabostima, a možda iz dokone intelektualne lijenosti u kojoj se osjećao pomalo nadmoćno nad onima koje promatra. Kao kad sjednete u kafić, sklonite se od vanjske hladnoće i počnete piti čaj. A oko vas ljudi. I sve te fine grimase, karikaturalne prikaze pune malih mana, šaljivih osebujnosti. Sjedite tamo i promatrate, jedno po jedno. Uživate u bezimenosti trenutka, a što je u kafiću više ljudi, to vam je veći užitak. Tako se i Proust izgnao i pisao. Sporo, dosljedno i s uživanjem, kao da vrijeme doista ne postoji. Ne da je izgubljeno, ne da je nađeno, nego kao da doista ne postoji.

Konačno, vrijeme o kojemu Proust govori, gdje nam govori o tome kako su mediji lažni, „kako pacifizam katkad umnožava ratove, a praštanje kriminal“, kako postoji sinergija svega te kako je „moderna Gomora puzzle sastavljen od dijelova koji dolaze od tamo gdje ih se najmanje očekivalo“, nije to neko drugo vrijeme, to je naše vrijeme. Mi živimo u tom istom vremenu i ni jedan trenutak nije prošao od njegovih bezvremenskih tvrdnji.

Čak je i izjava „bit će to čak jedna od najsretnijih posljedica ovog rata, naime što se postiglo lijepe rezultate na području odijevanja, bez nesmotrene i patvorene raskoši, što se ostvarila koketerija ni sa čim“ donekle u skladu s današnjim uniformama, koje će se doskora moći opet vidjeti.

Konačno, budući da smo i profesor Machiedo i ja prevoditelji i pisci, nedvojbeno je bitno spomenuti i pjesnika. Proust kaže da je dojam za pisca ono što je pokus za znanstvenika, te da bi se ti dojmovi iskazali, dojmovi te suštinske knjige koja je u nama samima, pisac ne treba izmišljati, već treba knjigu prevoditi.

Dužnost i zadaća pisca odgovaraju dužnosti i zadaći prevoditelja. Trebamo dakle dojmove u nama samima prevesti drugima. Pritom bi bilo dobro da se izgnamo od drugih, u neko naše, izgubljeno ili upravo stoga pronađeno vrijeme, gdje ćemo poput naše hrvatske pjesnikinje Marije Čudina izjaviti: „Život pjesnika, život noći i noćnih životinja sasvim je nerazumljiv onima koji se danju skitaraju pustarama tjelesnog i vidljivog.“ Ali ćemo i dalje pisati i prevoditi zbilju onima oko nas, onima dovoljno luckastima i znatiželjnima da nam povjere svoje vrijeme i pročitaju knjigu.