Nepodnošljiva lakoća pojednostavnjivanja

Reagirao sam u Vijencu na tekst Sanje Nikčević Krleža je najizvođeniji hrvatski autor (Vijenac, 11. listopada 2018) duboko svjestan da je s ljudima koji razmišljaju na doktrinaran, tendenciozan, ukalupljen način bilo kakva polemika nemoguća. To se i potvrdilo. Na moj tekst Žalosni „pokušaj polemike“ (Vijenac, 25. listopada 2018), u kojem sam prof. dr. sc. Sanju Nikčević otvoreno pozvao da kaže tko bi, ako ne Miroslav Krleža, trebao biti naš najizvođeniji (dramski) autor i koji još hrvatski dramatičar (osim Krleže) ima šest-sedam vrhunskih drama, odgovor dakako nisam dobio (Sanja Nikčević, Kriteriji i kanon, Vijenac, 8. studenoga 2018). A i što bi profesorica dramske književnosti mogla odgovoriti? Šah-mat!

Sanja Nikčević / Snimio Mirko Cvjetko

Dakle, sve je jasno. Satjerana u kut, prof. dr. Sanja Nikčević umjesto polemike nudi zašećerenu vodicu, bozu, „gemišt“ (u omjeru 90 posto voda, a 10 posto vino). Bježeći od merituma stvari, raspreda Markove konake o kanonu i kriterijima procjenjivanja tekstova pozivajući me da navedem „pozitivne imanentne kriterije“ prema kojima se uspostavlja kanon, tj. vrijednosna skala u književnosti. O tim kriterijima, inače, predajem na trećoj godini preddiplomskoga studija. Predavanja su otvorenoga tipa pa pozivam prof. dr. sc. Sanju Nikčević da (nam) se pridruži i sudjeluje u seminarima svojim konstruktivnim raspravama.

Pjer Križanić, Karikatura Miroslava Krleže, 1922.

Prof. dr. sc. Sanja Nikčević predbacuje mi da „obožavam“ Krležu i da sam se pridružio „krležofilima“ (tj. „njezinim“ krležodulima). Profesorice Nikčević, ja Krležu ne obožavam (obožavaju se filmske i glazbene zvijezde), ja Krležu cijenim. I ja nisam krležodul nego se trudim biti, koliko mi snage dopuštaju, krležolog. Nikada nisam zastupao „bespogovorno oduševljenje“ djelom M. Krleže: pozivao sam na smirivanje ideoloških tenzija i povratak Krležinim tekstovima. Nemam ama baš ništa protiv da se, osim Krleže, na scenu postavljaju i drugi hrvatski autori. Ta tko priječi našim redateljima da posegnu za dramama M. Begovića, R. Marinkovića, R. Ivšića, S. Šnajdera…? No predlagati „odmor od Krleže“ i potom nuditi kao alternativu J. E. Tomića, F. Becića, J. Rorauera, M. Mistru (autorica uporno piše, i u knjizi i u „polemičkom“ tekstu, „Mista“, što znači da ga vjerojatno nikada nije ni čitala) ili K. Mesarića – kao što čini prof. dr. sc. Sanja Nikčević – upravo je smiješno (da nije žalosno).

Dakle, po prof. dr. Sanji Nikčević treba se „odmoriti od Krleže“. No nije navela na koji rok. Koliko je dovoljno za odmor od Krleže? Pet, deset, dvadeset godina? U međuvremenu, dok se odmaramo od Krleže, redovita profesorica dramske književnosti predlaže da se igraju djela koja nude „pozitivnu sliku svijeta s nadnaravnom dimenzijom“, dakle (kako ona navodi) melodrame, pučki igrokazi, plemićke drame i sl. E pa to bi bilo zaista lijepo! Neka se hrvatski redatelji konačno prihvate „plemićkih drama“ (njih u hrvatskoj dramskoj povijesti ima kao pljeve) i počnu ih postavljati na scenu. Neka se na našim nacionalnim scenama igraju pučki igrokazi, komadi s „pjevanjem i pucanjem“. Neka HNK postavi Freudenreicha i Iliju Okrugića! Neka na našim dramskim scenama cvjetaju melodrame! A možda ne bi bilo loše da se vratimo i crkvenim prikazanjima? I ti bi žanrovi mogli naći svoje mjesto u tom sretnom interregnumu dok se „odmaramo“ od mrskoga Krleže.

Svojim zahtjevima za „pozitivnom slikom svijeta“ u dramskim tekstovima prof. dr. sc. Sanja Nikčević vratila se, vjerojatno i ne znajući, normativnim estetskim principima socijalističkoga realizma („socrealizma“). Optimizam i pozitivna slika u književnosti – to su bile preporuke i propisi piscima iz pera sovjetskih partijskih birokrata Ždanova i Timofejeva, a kod nas Zogovića, Šinka, Ziherla, Franičevića i dr. Zbog nedostatka „pozitivne slike svijeta“ i „širenja pesimizma“ bili su svojedobno zabranjeni stihovi Tina Ujevića ili Vesne Parun, a žestoko kritizirani Šegedin, Desnica ili Marinković. Sada se, eto, prof. dr. sc. Sanja Nikčević, u želji da bude svojevrsni moralni korektiv u posrnulom sekularnom društvu, svojim zahtjevima za „pozitivnom slikom svijeta“ vraća šablonama za koje smo mislili da su odavno prevladane.

Krešimir Nemec / Snimio Mirko Cvjetko

Šablone, crno-bijele slike i binarne opreke i inače su karakteristične za način mišljenja prof. dr. sc. Sanje Nikčević. U svojoj knjizi Mit o Krleži (usput rečeno: mitovi se i stvaraju samo oko velikih pisaca jer se samo za dobrim konjima praši; zašto profesorica nije napisala knjigu pod naslovom Mit o Ferdi Beciću?!) ona ističe da su kritičari i znanstvenici koji pišu izrazito afirmativno o Krleži (krležoduli) „lijevi i projugoslavenski“ i da „ne mogu podnijeti nikakvo pozitivno spominjanje nacionalne države i HDZ-a kao glavnog krivca za njezino uspostavljanje“ (str. 131). S druge strane, osporavatelji Krleže (krležoklasti) su „desni i prohrvatski“ kojima je „svako spominjanje komunizma ili Jugoslavije u pozitivnom kontekstu potpuno nerazumljivo“. No najgore je – piše prof. dr. sc. Sanja Nikčević – da su „krležoduli bili i ostali na vlasti“ i da „imaju podršku i medija i politike“ pa „krležodulska retorika vlada i dalje“ (str. 132). Kad to čovjek pročita, ne može vjerovati svojim očima. Kakva nepodnošljiva lakoća pojednostavnjivanja! Kad je Ivo Frangeš u svojoj kapitalnoj Povijesti hrvatske književnosti smjestio Krležu u središte nacionalnog kanona, nije ni slutio da bi to jednog dana moglo biti proglašeno protunarodnim činom. Štoviše, čak i stranci koji pišu afirmativno o Krleži (poput Reinharda Lauera) sudjeluju u tim nečasnim radnjama. Valjda i oni, po profesorici Nikčević, ne mogu podnijeti svako spominjanje nacionalne (hrvatske) države i za sve njih HDZ je glavni krivac za njezino uspostavljanje. Sapienti sat! Da ne bih još i ja bio proglašen projugoslavenskim i/ili protuhrvatskim elementom samo zato što cijenim i visoko (najviše!) rangiram dramski opus Miroslava Krleže, ovime smatram svaku daljnju polemiku s prof. dr. Sanjom Nikčević završenom. Neka ona i dalje uživa u estetski sofisticiranim Freudenreichovim Graničarima ili Okrugićevoj Saćurici i šubari, a ja ću u Kristoforu Kolumbu i Glembajevima.

Krešimir Nemec