Najvažnija je iskrena posvećenost

Hrvatski književnik i profesor dramaturgije Tomislav Zajec ovih je dana u Lyonu nagrađen uglednom europskom nagradom za dramu Trebalo bi prošetati psa – Grand Prix 29. Journées de Lyon des Auteurs de Théâtre, a u Splitu mu se prikazuje nova drama, Mala Moskva, što su povodi za naš susret.

Tomislav Zajec / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

Kolega Zajec, u Splitu je upravo praizvedena vaša drama Mala Moskva, potaknuta Čehovom, ali i reverzibilnošću povratka, ovaj put vraćanjem u djetinjstvo. Zašto ste napisali tu suptilnu dramu?

Mala Moskva nastala je zapravo iz poticaja koji je došao od Matka Botića, novog umjetničkog voditelja splitskoga kazališta Playdrama. Njegova je ideja o snažnijem otvaranju tog malog ali aktivnog kazališta prema hrvatskom dramskom tekstu i autorskom kazalištu sasvim sigurno izrazito dobrodošla u situaciji u kojoj se kazališta s previše opreza odlučuju za praizvedbe domaćih pisaca. Razgovore koje smo u tom kontekstu započeli prije nešto više od godine dana zapravo smo usmjerili na četvero mladih glumaca koji su nam svojim izvedbenim potencijalom, ali i činjenicom da su među njima tri odlične glumice, otvorili put prema ideji o traženju inspiracije u Čehovljevoj drami Tri sestre. U dosadašnjem se radu nikad nisam bavio takvom vrstom parafraziranja nekoga drugog dramskog djela i u tom kontekstu ideja mi se činila jako zanimljivim izazovom. S druge strane, ideja od koje smo u tom kontekstu krenuli nikako nije bila u nadopisivanju, pa čak ni u prevođenju Čehova u neko drugo vrijeme. Mene su najviše zanimali originalni likovi i njihovi odnosi, a onda svi novi narativi koje oni mogu generirati. Pritom sam se u dramskom istraživanju isprva morao jako približiti Čehovu, kako bih ga u nekom trenutku mogao u potpunosti napustiti. U svakom slučaju, rad na ovom tekstu za mene je bio vrlo uzbudljiv eksperiment.

Nakon velikog uspjeha s adaptacijom romana Črna mati zemla Kristiana Novaka, u ZKM-u ste napravili drugu vrstu adaptacije, prema tekstu srpskog autora Uglješe Šajtinca Huddersfield, ponovno o jezovitosti egzistencije mladih ljudi. Zašto se odlučujete za Karlovac?

Dramski tekst Uglješe Šajtinca događa se u neimenovanom srpskom gradiću, za koji se samo po nekim toposima može pretpostaviti da je riječ o najvećem gradu u Banatu, o Zrenjaninu. U potrazi za gradom koji bi ga u ovoj našoj adaptaciji mogao zamijeniti tražio sam urbanu sredinu koja je dovoljno blizu Zagreba, a opet na neki način zapostavljena i zaboravljena, i koja je pritom u devedesetim godinama dulje vrijeme egzistirala na samu rubu ratnih događanja. U tom smislu, Karlovac je gotovo sam ponudio gostoprimstvo za Uglješine likove, a sve okolnosti iz originalnoga teksta na nevjerojatan su način gotovo same nudile svoja mjesta u širem karlovačkom području. Na taj smo način uspjeli otkriti čak i kamenu skulpturu lava iz zrenjaninskog parka, koja svog kamenog blizanca ima u lavu koji je stajao na pročelju jedne kuće u Gajevoj ulici u Karlovcu. No, s druge strane, mislim da je ova vrsta adaptacije zapravo pokazala koliko je univerzalan tekst Uglješe Šajtinca, u tom smislu da je riječ o priči koja zapravo i iz ovih naših prostora nevjerojatno glasno poziva na dijalog. Postupci adaptacije često traže i bolnije intervencije na originalnom materijalu, no ovdje su se sve linije originalne drame jednostavno same upisivale u nove okolnosti, tako da mi je rad na ovom tekstu, uz sigurno vodstvo Renea Medvešeka i punu Uglješinu potporu, bio jedan od emotivnijih i dražih procesa vezanih uz kazalište.

Na 29. izdanje najvećega natječaja za dramske pisce u francuskome govornom svijetu primljeno je 306 dramskih tekstova na francuskom ili prevedenih na francuski, a nagrađeno ih je pet. Vaša drama, meni najdraži vaš tekst, Trebalo bi prošetati psa, u prijevodu Karine Samardžije, nagrađena je u kategoriji stranih tekstova. Jeste li zadovoljni obrazloženjem žirija?

Moram priznati da još nisam vidio obrazloženje, preda mnom je tek put u Lyon na dodjelu nagrade, pa ću tada pretpostavljam i čuti što je žiri ponukalo da baš moju dramu proglase najboljom u zaista velikoj konkurenciji dramskih tekstova. Sama ta činjenica zaista me jako obradovala, pogotovo zbog toga što nisam ni znao da se nalazim u konkurenciji, s obzirom na to da je tekst prijavila Karine Samardžija, izrazito agilna i vrijedna prevoditeljica, koja je dosad prevela tri moja dramska teksta na francuski jezik. U tom sam joj smislu stvarno jako zahvalan.

Vaša je motivacija za pisanje te snažne drame i povezanost s ocem i djedovima?

Rekao bih da s tom dramom zapravo započinjem s otvorenijim propitivanjem osobnih prostora i narativa, a koje do tog trenutka vjerojatno nisam bio spreman dirati u smislu mogućeg temelja za neki od oblika fikcionalizacije. Naravno, čvrsto sam uvjeren da je svako pisanje istovremeno i pisanje iz prostora osobnog, no količina vlastite izloženosti u tekstu za pisca mora biti rezultat isključivo njegova unutarnjeg osjećaja ili potrebe za otvaranjem, kao i sposobnosti da onda u procesu oblikovanja tog materijala stvori mogućnost dovoljnog odmaka kako bi sam tekst mogao dobiti autonomnost. U ovom je slučaju riječ o liku Oca, u kojem se na neki način nalaze moja oba djeda, koje sam jako volio, ali je sama karakterizacija sasvim sigurno došla od onog djeda koji je u trenucima u kojima sam pisao dramu bio u sličnim okolnostima kao i lik Oca iz teksta. Tematiziranje starosti, svođenja računa i oproštaja jedan je tematski blok ove drame, drugi je pokušaj artikulacije nekih bitnih stvari u sebi koje više nemamo vremena riješiti sami sa sobom, pa ih govoreći drugima zapravo prvi put priznajemo i samima sebi.

Čini mi se da je drama Ono što nedostaje paradigmatska za vaše pisanje. Gotovo sve vaše drame zasnovane su na figuri in absentia, i u strukturnom smislu?

Sasvim sigurno ste u pravu. Već i sam naslov drame sugerira odsutnost, koja je meni osobno izrazito važna kao oblik dramaturškog goriva. Dramske situacije najbolje mogu osjetiti kroz neizrečeno, prešućeno ili odsutno. Kako iz pozicije dramskog lika, tako i iz same strukture u koju ga upisujem. Upravo zbog toga me i sama začudila promjena koja se dogodila u mom najnovijem tekstu Mala Moskva, u kojem sam gotovo nesvjesno okrenuo tu pretpostavku u onu koja podrazumijeva prisutnost, blizinu drugoga, koja možda u nekim trenucima nije najugodnija, ali koja sa sobom donosi dovoljno ljubavi da se u njoj može izdržati. Čini mi se da će u tom smislu i nastavak moga dramskog rada biti više usmjeren upravo u istraživanje prisutnosti i svega onoga što ona podrazumijeva.

Često vodite radionice kreativnoga pisanja. Može li se naučiti dobro pisati? Možete li izdvojiti nekog studenta s Akademije dramske umjetnosti za kojega mislite da će biti dobar dramaturg ili dramatičar ili književnik? Kakvo je po vama stanje u hrvatskom školstvu?

Postavili ste mi mnoštvo nadahnutih i kompleksnih pitanja u ovom jednom pitanju, ali ono što odmah mogu reći jest da se ne volim prepuštati malodušju i razmišljati o tome kako je situacija u kojoj živimo danas nešto iz čega ne postoji izlaz. Moje je temeljno životno uvjerenje možda pomalo romantičarski prašnjavo jer je zapravo parafraza Čehovljeve misli o važnosti rada, ali ja u to zaista vjerujem i toga se držim do kraja. Sve dok smo potpuno predani onomu što radimo možemo očekivati i rezultate na bilo kojem polju djelovanja. U tom me smislu i na Akademiji zanima samo iskrena posvećenost onomu što radimo; promatrati edukaciju u umjetnosti kao puko ispunjavanje određenih zadataka da bi se dobila diploma potpuno je promašeno. U tom se smislu pisanje može naučiti, mogu se svladati alati potrebni za njegovo otključavanje ili oblikovanje, ali pisati dobro znači dosljednost u posvećenosti pisanju, u onom trenutku u kojem dakako postoji inicijalni talent kao temeljni preduvjet u bavljenju bilo kojom vrstom umjetničkog stvaranja. Studenata svakako ima vrlo darovitih, ali nerado na ovaj način izdvajam pojedine među njima.

Čini mi se da u svojim dramama pletete nježne niti svilenih duša, a u prozi da rastvarate duboku bol, oboje potaknuto okrutnošću svijeta i suvremenim teškim hrvatskim i univerzalnim trenutkom. Što trenutno pišete?

Hvala vam na ovako toploj usporedbi mog dramskog i proznog pisma, koja me potaknula na razmišljanje o tome kako bih se možda u nekom od budućih tekstova mogao pozabaviti upravo inverzijom ove temeljne postavke, s kojom se u potpunosti slažem. Trenutačno razmišljam o pisanju teksta za koji još nisam siguran hoće li biti dramski tekst ili scenarij, a za koji bih volio iskoristiti motive nekih tekstova kojima sam se prije bavio, a ostali su nedovršeni. Mislim da me na to potaknulo iskustvo rada na predstavi Huddersfield, što je na prvi pogled možda potpuno nepovezano, ali istovremeno neobično mi je promatrati načine na koje se otvaraju neki ulazi u tekstove na koje smo pomalo i zaboravili.

Jeste li zadovoljni uprizorenjima svojih drama? Kojim najviše?

Svakako mi je u jako lijepoj uspomeni ostala predstava John Smith, princeza od Walesa, koju je u ZKM-u režirao Dražen Ferenčina, jer je to ujedno bila i praizvedba moga prvog dramskog teksta. S druge strane, čini mi se da redateljice možda najbolje čitaju moje dramske tekstove. Jako sam zahvalan na uzbudljivim suradnjama s Dorom Ruždjak Podolski, Frankom Perković, Selmom Spahić, kao i ovom najnovijom s Oljom Lozica u Splitu. Svaka od tih suradnji imala je drukčiju dinamiku, a moj je generalni stav uvijek bio da u tim procesima budem prisutan u onolikoj mjeri u kojoj su to redatelji inicirali iz prostora samog procesa. Stava sam da se autor nikad ne smije nametati izvedbi vlastitog teksta, jer takva vrsta kontrole često ograničava sam proces rada na predstavi.

Kakav je vaš odnos prema suvremenoj svjetskoj književnosti, što trenutno čitate i gledate? Je li hrvatska književnost dovoljna vidljiva u svijetu? Zašto vi pišete? Koja je vaša „misija“?

Ono što svakako moram istaknuti, a ti se utjecaji sasvim sigurno vide i u mojim romanima, veliki sam štovatelj suvremene britanske i američke proze, prozaici koji me u potpunosti nadahnjuju autori su poput Alana Hollinghursta, Zadie Smith ili Michaela Cunninghama. S druge strane, trenutačno uživam u nečem potpuno drukčijem. Nekidan sam od oca dobio na dar prva izdanja zbirki Zore i vihori, Crna maslina i Vidrama vjerna, po meni najvažnijeg pera hrvatske poezije uopće, pjesnikinje Vesne Parun, tako da upravo uživam u odavno poznatim stihovima, ali u njihovu originalnom okružju, što me na neki način ispunja potpunim strahopoštovanjem. Ovih nekoliko pisaca koje sam pobrojao svakako su autori kod kojih je pitanje vlastite umjetničke misije potpuno razvidno. O vlastitoj pak misiji nikad nisam razmišljao, pišem iz jednostavna razloga što i nakon sad već poprilična staža provedena uz ovaj posao, u tome i dalje u potpunosti uživam. Ukoliko u bilo kojem trenutku osjetim da je taj osnovni poticaj za mene na bilo koji način potrošen, jednostavno ću prestati bez žaljenja, možda tek s malo nostalgije prema onome što je bilo.