Nadahnuto književno bdjenje

Franjo Deranja, uglavnom prozaik, započeo je svoj romansijerski put 2006. (Odrastanje), da bi onda u potrazi za čovjekom i njegovom paradoksalnom sudbinom objavio pregršt proznih naslova, od kojih u ovoj prilici spominjem: Sreće nema drugdje, 2009, Simultanka malog Mojsija, 2010, Salonski pilko, 2013, Ponoćni carpaccio, 2016, Bubadestruktor, 2017. Ove godine pojavio se novi naslov, Tunin poučak, kojemu moto može biti: Za svakog čovjeka vrijedi boriti se.

Izd. Naklada Kvarner, 2018.

Za plodnog prozaika Deranju vrijeme se ne zaustavlja, on ga uporno, strpljivo i savjesno slijedi. U romanu autor odgovorno razotkriva delikatnu temu: zločin silovanja u Domovinskom ratu. Aktualnost senzibilizirane teme očita je i autor u tom kontekstu zbivanja preuzima ulogu motritelja, istražitelja i ponajviše humanista. Prateći sudbinu djeteta začeta u zločinu silovanja, autor nas angažirano, ali nesmiljeno, dovodi do katarze sad već odrasla mladog čovjeka sa simboličnim imenom Fortunato (Srećković!), kada on u svome prvom odvjetničkom slučaju prepoznaje u klijentu zločincu svoga biološkog oca. Prateći čin silovanja, autor se obuzet empatijom zgraža nad učinjenim: „Kada sam se odmaknuo od nje, ležala je nepomično. U meni se miješalo gađenje prema sebi samome, ali i neki neobjašnjivi atavizam da je i to u ratu neka vrst pobjede.“ Naravno, moralne silnice pobjeđuju taj drastični fenomen ratnih paradoksa, taj svojevrsni ratni panoptikum.

Fortunato, pronađen kao djetešce u šumarku, usprkos tjeskobnom otkriću i pratećim snoviđenjima u fantazmagoričnoj slici „čovjeka niskog rasta bez kose u prevelikom sakou“, odrasta u uravnoteženo biće koje vjeruje u smisao borbe za čovjeka, u njegovo pravo na dostojan život. Simbolična je i metamorfoza imena glavnog lika: Fortunato, Natko, Tuna, što također govori u prilog autorovoj tendenciji da se osobnost ne opire životnim promjenama, da ne odbacuje fenomen samouzdizanja i tolerantno uzimanje života: „Natko ili Tuna, kako god bilo, oduvijek je bio prepušten vlastitoj snazi duha i dovitljivosti, ostavljen da sam od krhotina slaže svoj pehar sudbine. Nasreću, uvijek žedan života.“

Posebnost ovoga nesvakidašnjeg romana jest i zanimljivo kazivanje o generalu Vici Rusu, važnom sudioniku Domovinskog rata, što se u ovom romanu odigrava u Hrvatskom primorju i Lici. Neumoljivi znakovi rata, ratnih zločina, prate likove i nakon ratnih zbivanja, sve do danas: „Mislim da veći osjećaj krivnje i srama nisam osjetio još od one noći u Lici, u vrijeme akcije Tajfun. Pitao sam se je li to počela naplata za grijeh?! Pa onda još i naplata polako, s odgodom, sa zadrškom. Da se u međuvremenu što više trpi i pati. Da me izjeda grizodušje…“

Ipak, roman bez nagovještaja ljubavi bio bi prazan i nedorečen. Zato je i autor, Franjo Deranja, ugradio u njega „slamku spasa“: „Postoji nešto izvan vremena. I iznad svega. Postoji! Zaista postoji! Postoji srodna duša!“