Muzeji prekinutih veza

Koliko boli može prouzročiti urušavanje neke emotivne veze? Pitanje se čini izlišnim. Različiti oblici umjetnosti bezbroj su puta pokušali tematizirati tu vrstu ljudske patnje, secirajući opustošenu ljudsku intimu. No kako se popularna glazba tijekom svoje duge povijesti odnosila prema tom neiscrpnom motivu – motivu prekida, rastanka, puknuća spone koja je trebala trajati beskonačno? U velikoj mjeri čitava je njezina estetika zasnovana na narativu sreće i njezina kraja, kad „ona (ili on) odlazi“ ostavljajući iza sebe – kako kaže Alanis Morissette u pjesmi You Oughta Know – mess, „nered“, emocionalni kaos, mučnu prazninu koju je onda najbolje artikulirati pjesmom.

More Blood, More Tracks, najosobnije i najemotivnije Dylanovo ostvarenje

Ne računajući beskonačno mnogo banalnih, komercijalno sračunatih i konfekcijski skrojenih primjera pjesama o rastanku, mahom razbacanih po zaboravljenim singlovima izvođača različitih stupnjeva autentičnosti, popularna glazba ipak je odavno – čini se, spontano, gotovo nehotično – oblikovala vrijedan i ozbiljan mini-žanr, koji je pokušao dati umjetnički relevantan odgovor na pitanje kako vlastitu emotivnu bol pretvoriti u djelo trajne vrijednosti? Riječ je o onome što se u popkulturnoj terminologiji neformalno označava nazivom breakup album, o konceptualno zaokruženoj zbirci skladbi koja minuciozno, katkad mazohistički, progovara o prestanku romanse, o (auto)destruktivnoj naravi osjetljivih i zamršenih ljudskih odnosa. No samo su neki od tih autora ostavili dubok trag: oni čiju su patnju slušatelji uspjeli prepoznati kao svoju.

U potrazi za najzanimljivijim primjerima dovoljno je za početak ostati u vlastitu dvorištu. Jedan od razloga zbog kojih je Dnevnik jedne ljubavi održalo vitalnost i nakon četiri i pol desetljeća krije se upravo u kombinaciji motiva, kvalitete autorskog rukopisa Karla Metikoša i Ivice Krajača te načina izvedbe mlade Josipe Lisac: od uvodne teme O jednoj mladosti do zaključne Kao stranac uspon i pad ljubavne veze oslikani su uz potrebnu dozu emotivne unesenosti, ali s nedvosmislenim otklonom od patetike i kičastih vokalnih gesti (što nažalost neće biti slučaj s nekim njezinim kasnijim ostvarenjima).

Nepune dvije godine poslije, na razbuktaloj svjetskoj kantautorskoj sceni, izašao je Dylanov album Blood on the Tracks (1975) pun melankoličnih, fino sročenih, mahom akustičnih opservacija djelomice nadahnutim prekidom veze sa Sarom Dylan, njegovom prvom ženom i – najvažnije – muzom koja je nadahnula brojne klasike (11-minutna Sad Eyed Lady of the Lowlands s epohalnog albuma Blonde on Blonde te Sara, objavljena poslije na ploči Desire, tek su dva). Iako je protkan uistinu potresnim uglazbljenim autorefleksijama o tenzijama i urušavanju bračne veze, lako se složiti s Dylanovim ekspertima i biografima Clintonom Heylinom i Robertom Sheltonom koji ocjenjuju kako Blood on the Tracks funkcionira na više razina, a ne samo autobiografskoj: na „glazbenoj, spiritualnoj i poetskoj“.

U sklopu Dylanove beskrajne bootleg-serije početkom studenoga pojavila se ambiciozna rekonstrukcija izvornog albuma. Projekt The Bootleg Series Vol. 14: More Blood, More Tracks (Columbia/Menart, 2018) razotkriva proces nastanka vjerojatno najosobnijeg i najemotivnijeg Dylanova ostvarenja. Zanimljivo je da je album rođen iz dvaju pokušaja, prvi put u rujnu 1974. u njujorškim studijima, gdje ga je autor pokušao snimiti prvi put. No kad su prve testne i recenzentske kopije već bile dovršene, glazbenik je – tipičnom hirovitošću – odlučio u rodnoj Minnesoti potkraj prosinca iste godine iznova snimiti i preraditi polovicu skladbi, njih pet. Kombinacija tih verzija nastalih u studiju Sound 80 u Minneapolisu i onih iz New Yorka činila je originalni LP iz siječnja 1975. S druge pak strane, izvedbe s projekta More Blood, More Tracks dokumentiraju izvorni, rani tijek nastanka albuma.

Iako će najposvećeniji dilanofili posegnuti za raskošnom verzijom od šest diskova s obiljem materijala, za stvaranje potpune slike dostatno je jednostruko, sažeto izdanje. Ono nudi posve uvjerljiv dokaz kako je Dylan sredinom 1970-ih, u eri procvata kantautorskog žanra, redefinirao njegove postavke. Ne samo zato jer se, u nizu briljantnih skladbi poput Idiot Wind, Simple Twist of Fate i If You See Her, Say Hello (ovdje u osobito dojmljivoj izvedbi koja nadmašuje „službenu“), vratio akustičnim folk-ishodištima nego i stoga jer je uistinu riječ o djelu koje je u asketskom, prividno simplificiranu aranžmanskom ključu ispričalo iznimno kompleksnu i osobnu priču.

Premda je sam Dylan, karakteristično neuhvatljiv, navodio Čehovljeve kratke priče kao izvor inspiracije, njujorške snimke svjedoče o snažnom autobiografskom impulsu kao temeljnom polazištu, osnovnom okviru. You’re a Big Girl Now jedna je od najpotresnijih pjesama o neizbježnom svršetku odnosa dvoje (nekada bliskih) ljudi, dok je Tangled Up In Blue mnogo apstraktnija. Ta apstraktnost proizlazi iz tadašnje Dylanove fascinacije kubističkim slikarskim postupcima koji omogućuju istovremeno „izmještanje“ perspektiva. Godine 1978. Dylan je to ovako objasnio Rolling Stoneovu novinaru Jonathanu Cottu: „U stihovima je skrivena šifra, ali vremenska perspektiva gubi smisao: sve može biti danas, jučer ili sutra“, pa je na taj način moguće slobodnije strukturirati narativni okvir, tijek stihova i pjesmu u cjelini.

Možda, kako tvrdi Dylan, Blood On The Tracks, a onda i More Blood kao njegova dokumentaristička nadopuna, nije samo „album o prekidu“ – napokon, brakorazvodna parnica dovršena je tek 1977. Ove pjesme postavljaju kompleksne ljudske emocije u širi kontekst, progovarajući o slušatelju, o nama samima koliko i o autoru. U tome je vrijednost svih sličnih pokušaja: Bruce Springsteen se nešto modernijim zvučnim postupcima na albumu Tunnel of Love (1987) razračunao s vlastitim emotivnim nedoumicama u svjetlu odvajanja od glumice Julianne Phillips. Gorkim konceptualnim albumom Here, My Dear Marvin Gaye se koncem 70-ih oprostio od supruge Anne Gordy, a Sinatra od Ave Gardner davne 1955. zbirkom tematski srodnih skladbi In The Wee Small Hours. Joni Mitchell ima svoj Blue, Nick Cave snimio je Boatman’s Call...

Primjera je mnogo. Kao što je netko primijetio, povijest suvremene glazbe jednostavno je zakrčena krhotinama raspuknutih veza, a iz toga proizašla albumska ostvarenja oblik su vidanja vlastitih rana. Ona svoje autore više ne prikazuju kao nedodirljive, mitske rock ‘n’ roll heroje, nego kao ranjive, introspektivne i barem donekle zrele osobe, podložne svim emotivnim potresima ovoga svijeta. Tako su – tiho i gotovo neopazice – breakup albumi popularnu glazbu iz adolescentske faze uveli u jednako intrigantnu etapu srednjih godina.