Koliko vrijedi znanost

Ovih dana Vlada je predložila novi proračun, u kojemu je za znanost i obrazovanje predviđeno 506 milijuna kuna više nego prošle godine, što je povećanje od 3,7% u odnosu na 2018. To je svakako pozitivan trend jer razvijene zemlje ulažu u znanost i obrazovanje mnogo više nego Hrvatska.

Ipak, ako pogledamo s druge strane, udio financiranja za znanost i obrazovanje pada iako apsolutni iznos doznačen Ministarstvu znanosti i obrazovanja (MZO) raste. Naime, uzevši u obzir rebalans Državnog proračuna (DP) za 2018. i prijedlog DP-a za 2019. uočavamo rast ukupnih rashoda DP-a za 6,48% YoY (Year over Year), dok je istovremeno za MZO navedenim rebalansom u 2018. i prijedlogom DP-a za 2019. predviđeno povećanje od 5,49% YoY – što je manje od povećanja ukupnih rashoda.

Za znanost se u Hrvatskoj izdvaja 0,86% BDP-a (od toga 90% čine plaće zaposlenih u sustavu znanosti), a cilj nam je doći do 3%, koliko imaju razvijene zemlje. Negativnim trendom smanjivanja udjela financiranja za znanost i obrazovanje sve se više udaljavamo od tog cilja, a to je činjenica koja izaziva zabrinutost. U povećanje financiranja u odnosu na prošlu godinu uključeno je 96 mil. kuna više za kurikulnu reformu, 92,5 mil. kuna više za programske ugovore sa sveučilištima, 26 mil. kuna za nagrađivanje učitelja prema novom pravilniku o nagrađivanju i 6,5 mil. kuna za članarinu u CERN-u. Članarina za CERN bila je predviđena i u nekim prijašnjim proračunima, ali nikad nije bila realizirana. Nadamo se da ćemo barem u tom segmentu uhvatiti korak s razvijenim zemljama, pa čak i susjedima kao što su Slovenija i Srbija. Treba reći da je u posljednju godinu i pol ugovoreno projekata u znanosti financiranih iz sredstava EU u iznosu većem od milijardu i pol kuna, za što treba pohvaliti znanstvenike koji su sudjelovali u pripremi opsežne dokumentacije i Ministarstvo, koje je omogućilo korištenje sredstava.

Mnogo je važnije od samih sredstava vrednovanje rezultata korištenja tih sredstava. U našem društvu vlada strah od vrednovanja, a reforma tog stava ključna je za uspjeh društva. Zamislite da zbor u kojem pjevate prima i pjevače koji nemaju sluha i da se tolerira da ljudi ne dolaze na probe. Vaš nastup pred publikom vjerojatno bi završio veoma loše. Slično bi prošli i Vatreni u Rusiji da nisu imali pozitivnu diskriminaciju i uzimali samo sposobne, a one koji nisu bili na visini zadatka usmjeravali na ostvarivanje u drugim sredinama. Zašto nam je onda u redu da u osnovnoj školi imamo više od 50% odlikaša, a prvi put nakon toga, kad provjeravamo rezultate na objektivan način, više od 55% populacije dobiva ocjene nedovoljan i dovoljan (državna matura iz matematike)?

Samo uz povratnu informaciju o tome kako stojimo u odnosu na druge možemo napredovati jer tako spoznajemo što treba mijenjati.

U nedavno objavljenoj knjizi Točna boja neba znanstvenik Igor Rudan spominje metaforu o tome što znači biti dobar znanstvenik na dobrim sveučilištima u svijetu i kod nas. Jezikom alpinizma vrhunskim znanstvenicima na Harvardu i Cambridgeu se smatraju samo osobe koje se bez ičije pomoći popnu na Mount Everest, visok oko devet kilometara, dok se u hrvatskoj akademskoj zajednici proglašavaju vrhunskima oni koji se devet puta popnu na Sljeme, visoko jedan kilometar, ili, još češće, uspiju pribaviti potvrdu da ih je na Sljemenu vidio neki njihov prijatelj koji je bio tamo. Svagdje na svijetu, dakako, nemaju Harvard, ali nije ni sve kod nas penjanje na Sljeme, jer postoje znanstveno vrlo produktivne sredine koje objavljuju vrhunske članke i privlače kompetitivne projekte.

Ipak trebaju postojati jasni kriteriji po čemu nešto nazivamo dobrim, a nešto drugo manje dobrim. Nikako svi i sve ne može biti dobro jer to devalvira vrijednost ocjene izvrstan.

Tako bismo trebali znati unaprijed kako procijeniti da je kurikulna reforma uspjela i da je opravdala povećanje izdvajanja od 96 milijuna kuna. Zasad samo čujemo da eksperimentalno provođenje reforme mora uspjeti jer se predviđa njezino provođenje u svim školama sljedeće godine. Moja intuicija eksperimentalnog fizičara kaže da ima sto načina kako neki eksperiment može završiti u krivoj ulici. Prisjetimo li se CERN-a 2008. i havarije na Velikom hadronskom ubrzivaču, jasno je da i u najboljim institucijama može doći do neplaniranih zastoja, koji mogu ugroziti ostvarivanje planiranoga cilja.

I financiranje sveučilišta treba biti barem dijelom utemeljeno na rezultatima. To se i predviđa novim programskim ugovorima iako iz dopisa MZO sveučilištima nije jasno kako će se to provoditi. I u školama se predviđa nagrađivanje nastavnika, ali kriteriji po kojima će se to raditi još nisu gotovi. Važno je i privlačiti najbolje za rad u školi. S početnim plaćama manjim od prosječne u RH sigurno je teško privući mlade ljude, a posebno u deficitarnim nastavničkim strukama, kao što su matematika, fizika i informatika. Na zadnjoj godini studija profesorskih smjerova fizike na PMF-u u Zagrebu samo trećina njih (i to ne nužno najboljih) izrazi želju za radom u školi.

Prijedlogom proračuna daju se signali što je nekoj vladi važno. Vidimo pozitivne pomake, ali udio financiranja za znanost i obrazovanje ne bi smio padati jer se tako udaljavamo od naprednih zemalja. To nije važno zbog samih znanstvenika, nego zbog gospodarstva kojem znanost daje zamah, a uz uspješno gospodarstvo svima će nam biti bolje.