Iz filma u balet

Poslije baleta Smrt u Veneciji Valentine Turcu, na temelju Mannove novele i Viscontijeva filma, još su jedan roman i filmski klasik poslužili kao polazište za novi balet, Metropolis Thee von Harbou i istoimeni znanstvenofantastični film Fritza Langa iz 1920-ih. Prihvatio ga se Čeh Jiří Bubeníček (1974), koji je dvadeset petogodišnju plesačku karijeru proveo kao prvak Hamburškog i Dresdenskog baleta, a posljednjih nekoliko godina bavi se koreografijom.

Thea von Harbou – Jiří Bubeníček, Metropolis, kor. i red. Jiří Bubeníček, hnk u Zagrebu / Snimili Mara Bratoš i Marko Ercegović

Važnost Langove ekranizacije u filmskoj umjetnosti te konotacije i utjecaji njemačkog ekspresionizma u svekolikoj umjetnosti bili su dobro i, očigledno, inspirativno polazište za novi balet, praizveden 3. studenoga u Hrvatskome narodnom kazalištu u Zagrebu. Ovaj se osvrt temelji na trećoj izvedbi, 8. studenoga. Jiří Bubeníček, kao koreograf, dramaturg, redatelj i autor glazbenog aranžmana, u suradnji s bratom blizancem Ottom Bubeníčekom, kao scenografom i autorom videoprojekcija, te kostimografkinjom Nadinom Cojocaru, načinio je maštovitu, vizualno atraktivnu predstavu, osobito za mlađu publiku, o nepoznatoj budućnosti koju, zapravo, mi danas već živimo. Filmski scenarij smješten je u 2026. godinu, a nastao je stotinu godina prije.

Očito je Jiří Bubeníček, kao prvak Hamburškoga baleta Johna Neumeiera, koji je, između ostaloga, za njega kreirao naslovnu ulogu proslavljenoga baleta Nižinski, od Neumeiera mnogo naučio u pogledu koreografije i dramaturgije. Jasno je vidljivo kako on i brat mu Otto vladaju zanatom suvremene kazališne tehnologije. Predstava je dinamična, dramaturški slijed logičan i protočan, niz epizoda ispričan je s dobrim omjerom pokretâ i koreografske naracije, primjerice uvodni prizor u podzemlju s prikladnom motorikom pokretâ koji prikazuju tvornički rad. Prvi čin dvostruko je dulji od drugoga, no to nije problem jer je sve uravnoteženo, kao i izbor glazbe sastavljen od ulomaka soundtracka filma Metropolis, ulomaka s albuma Water Nitina Sawhneya, nekoliko klavirskih skladbi Ravela i Debussyja, stavka Pie Jesu Fauréova Requiema, ulomka iz Bergove Lirske suite, Bachovih orguljskih skladbi i još nekih ulomaka elektroničke glazbe raznih autora.

Bubeníček objedinjuje razne plesne stilove i tehnike, uključujući, dakako, i onu klasičnu, kojima koherentnost daje njegova usmjerenost prema gradnji i razvoju priče. Kao što je Neumeier koreografski tako različit u različitim svojim baletima (primjerice u Snu ivanjske noći, Dami s kamelijama, Nižinskom ili u Othellu), tako Bubeníček svakom prizoru daje primjeren, drukčiji plesni izraz.

Vrhunac je Marijin solo u prvom činu, u kojemu jednostavna lirika pokretâ prati jednostavnu melodičnost stavka Pie Jesu Fauréova Requiema, izražavajući uzvišenost trenutka, u izvedbi izvrsne Natalije Kosovac. Odmah slijedi prvi pas de deux Marije i Fredera, u tumačenju Kornela Palinka (uz Ravelovu Pavanu za preminulu infantkinju), nojmajerovske inventivnosti, ali ne i takve težine, u dočaravanju ljubavnog čina iz kojeg će se Freder preobratiti u mesijanskog Posrednika. Pas de deux u drugom činu smiraj je njihova konačnog ujedinjenja i ostvarenja Frederove posredničke misije između ruku (radnikâ u podzemnom svijetu) i glave (Frederova oca Joha Fredersena, vladara Metropolisa) – kao srca između njih.

Dojmljiv je također nastup Ive Vitić Gameiro u ulozi robotice Hel, u huškačkoj grčevitosti njezinih ruku i ramenâ, uz dramatičnu glazbu Bachovih fuga. Tomislavu Petranoviću premlad je izgled onemogućavao građenje pravog karaktera Frederova oca pa mu je trebalo osmisliti masku. Kao što je već sama maska davala karakter zlom izumitelju Rotwangu, u tumačenju virtuoznog Takuye Sumitoma. Ostale manje uloge vrlo su dobro donijeli Guilherme Gameiro Alves (Mršavi čovjek), Gianmarco Beoni (Josaphat), Ovidiu Muscalu (Grot) i Oleksandr Koriakovskyi (Gregory 11811). Uz baletni ansambl, znatan su doprinos dala djeca, odnosno učenici Škole za klasični balet, njih dvadesetak.

Metropolis nastavlja niz neoklasičnih ostvarenja Zagrebačkoga baleta, u posljednje vrijeme, poput Ane Karenjine, Gospode Glembajevih, Smrti u Veneciji, donekle i Apoksiomena, koja sadašnjem sastavu ansambla najbolje pristaju i pokazuju njegove najbolje strane, gdje su pretežno mladi plesači sposobni i za zreli glumački izraz.