Intimne priče i angažman

O rganizatori Zagrebačkoga filmskog festivala i u ovogodišnjem su festivalskom izdanju uspjeli ispuniti ciljeve definirane još na njegovim počecima, od predstavljanja debitanata i njihovih zapaženih i(li) nagrađivanih ostvarenja, podjednako u Glavnom programu dugometražnih igranih filmova kao i u domaćoj kratkometražnoj konkurenciji Kockice te programu Moj prvi film, preko prezentacije raznolikosti tematskih izbora, izvedbenih pristupa i senzibiliteta autora iz svih krajeva svijeta, potom edukacije nizom radionica i popratnih programa, do ugošćivanja zvučnih imena iz svijeta sedme umjetnosti, kakve su ovogodišnje gošće Geraldine Chaplin i Marianne Slot, producentica filmova Larsa von Triera. I ove su se godine kao središnje tematske preokupacije izdvojile intrigantne intimne priče kroz koje su se njihove zrele, artikulirane i promišljene autorice i autori pozabavili širim slikama određenih društvenih zajednica, ponekad pretenciozno i sasvim ozbiljno, a gdjekad ležernije, s blagotvornom dozom humora i s prividno manje ambicija. Socijalni i manjinski angažman i dalje je možda i najvažnija provodna nit festivala, uz afirmaciju ženskih priča i njihovih autorica, zanimljivih ljudi na margini društva ili onkraj nje, filmova s određenim otklonom prema nadrealizmu i apsurdu, te općenito autorica i autora koji se izdvajaju nekim obilježjima svojih umjetničkih prosedea.

Glavnu nagradu festivala osvojio je film Teret Ognjena Glavonića

Ratni zločin u fokusu

Glavnu festivalsku nagradu Zlatna kolica posve je zasluženo osvojila drama Teret scenarista i redatelja Ognjena Glavonića, film prikazan u programu 15 dana autora na ovogodišnjem Cannesu, za ulogu u kojem je Leon Lučev osvojio Srce Sarajeva. U svom dugometražnom prvijencu autor se pozabavio temom koju je prethodno obradio u izvrsnom eksperimentalnom dokumentarcu Dubina dva iz 2016, ovjenčanu Velikim pečatom u Međunarodnoj konkurenciji prošlogodišnjeg ZagrebDoxa. Tijekom NATO-ova bombardiranja Srbije i Kosova u proljeće 1999, srbijansko Ministarstvo unutrašnjih poslova organiziralo je tajnu operaciju nazvanu Dubina dva. Operacija je organizirana sa svrhom prikrivanja ratnog zločina koji su u gradiću Suva Reka na Kosovu počinile srpske vojne i paravojne postrojbe, a riječ je bila o masovnom ubojstvu kosovskih Albanaca. Točnije, njih 705, među kojima su 95 posto bile civilne žrtve, a njihovi su leševi većinom hladnjačama prevoženi od Suve Reke do Batajnice, naselja u beogradskoj općini Zemun, gdje su sahranjivani u masovnim grobnicama. Dio tijela žrtava sahranjen je u sličnim masovnim grobnicama na tajnim lokacijama diljem Srbije, a jedna je hladnjača puna leševa 2001. slučajno izvađena iz Dunava kod mjesta Tekije. Otkriće zločina zaintrigiralo je tada studenta, a danas srbijanskog producenta, scenarista i redatelja Ognjena Glavonića, koji je tijekom proteklih desetak godina u obliku kratkog ili srednjeg metra realizirao niz zapaženih igranih filmova i dokumentaraca, među kojima se izdvaja srednjometražni Živan pravi punk festival iz 2014. Glavonić je isprva o zločinu planirao snimiti igrani film, no tijekom šestogodišnjih priprema i pisanja scenarija shvatio je da bi brojnost informacija i detalja koje je otkrivao mogla zagušiti filmsku priču, kao i da igrani film ne bi podnio toliko inzistiranja na činjenicama, pa je počeo raditi na djelu u kojem bi okolnosti zločina mogao obraditi i predočiti iz drugoga kuta i drukčijim stilskim pristupom.

Halla ide u rat redatelja Benedikta Erlingssona osvojila je HT-ovu nagradu publike

Dubina dva križanac je dokumentarnog i eksperimentalnog filma u kojem s jedne strane u offu slušamo iskaze desetoro svjedoka na haškim suđenjima Slobodanu Miloševiću, Nikoli Šainoviću i ostalim srpskim optuženicima za ratne zločine, a s druge gledamo nadahnuto i prilično dojmljivo snimljene i komponirane kadrove mjesta koja se u tim iskazima spominju, od Suve Reke preko cesta između Kosova i Srbije do Dunava i Batajnice. Te kadrove lako je zamisliti kao subjektivan pogled vozača jedne od hladnjača, recimo šutljivoga i pomalo gruba sredovječnog čovjeka imenom Vlada, Srbina iz beogradskog predgrađa kojeg u filmu ceste Teret sugestivno i tek s natruhama u posljednje vrijeme uobičajena manirizma interpretira Leon Lučev. Vlada je čovjek nevesele obiteljske i socijalne situacije, žena mu nije dobra zdravlja i obilazi liječnike, tu je i sin tinejdžer, kojeg tumači Leonov sin Ivan Lučev, sa svojim željama i potrebama, a neimaština i besperspektivnost koji okružuju Vladu razvidni su na svakom koraku. Nije stoga čudno što trenutno nezaposleni Vlada za stotinu njemačkih maraka po turi prihvaća angažman vožnje hladnjače s Kosova u Beograd, pri čemu ga na početku zatječemo tijekom prve vožnje, da bi poslije prihvatio još jednu turu. Vlada je čovjek koji svom slučajnom suputniku, mladom autostopistu kojeg tumači Pavle Čemerikić znan iz filma Agape Branka Schmidta, tvrdi da ne zna što prevozi. Tijekom većeg dijela filma to mu se može i vjerovati, dijelom stoga što ima gard profesionalca spremna bez pitanja obaviti povjereni mu posao, a dijelom stoga što ne želi znati o kakvu je teretu riječ. Pozadina tog svjesnog izbora neznanja može se kriti i u slutnjama o prirodi tereta koji prevozi, na što sugerira scena u kojoj zbog olabavljenja vrata hladnjače zastane pored ceste, a kad mu priđe policajac, Vlada mu predoči dokument koji mu s neke visoke instance daje ovlasti u tolikoj mjeri da mu se policajac počne ispričavati zbog uznemiravanja. Ako tada još i ima određenih dvojbi oko prirode tereta iz naslova filma, Vlada će na kraju puta to shvatiti i na temelju smrada koji se širi iz netom ispražnjene i isprane hladnjače, i na temelju špekule koja mu se u hladnjači dokotrlja do noge. Na to da je shvatio kakav je teret prevozio te da je među leševima u hladnjači bilo barem jedno dijete, sugerira i prizor njegova povraćanja, zacijelo zbog zgađenosti spoznajom o tome da sudjeluje u prikrivanju masovnog zločina. Odličan tjeskobni i oporo realističan socijalni i egzistencijalni kontekst, fotografija ispranih dominantno sivih i smeđih tonova, turobno ozračje koje se može gotovo rezati nožem te izvrsni glumački nastupi obilježja su djela idejno i ideološki opterećena autorovim čestim i napadnim variranjem motiva Sutjeske, simbola prema njemu ljudskijeg, poštenijeg i moralnijeg vremena.

Nošenje s traumom

U Glavnom programu među filmovima dugog metra izdvojila se dojmljiva psihološka egzistencijalna drama Sve je dobro, diplomski film njemačke autorice Eve Trobisch. Riječ je o pričom i izvedbom suvremenom i univerzalnom djelu čija je protagonistica žena ranih srednjih godina Janne. Nju na početku zatječemo u skladnoj vezi s Pietom, a par vodi malu izdavačku kuću koja je pred bankrotom. Na proslavi godišnjice mature Jannin vršnjak i jedan od gostiju Martin pogrešno će shvatiti njezino ponašanje pod utjecajem alkohola te će je silovati, a ona će doživljenu traumu više pred drugima nego pred sobom pokušati ignorirati i pretvarati se da se ništa nije dogodilo. No dakako da to nije moguće, a ono što slijedi njezine su iznijansirano i učinkovito predočene intimne i psihičke mijene te postupni raspad života, i poslovnog, u kojem će kao novog suradnika dobiti upravo Martina, i privatnog, u kojem će otkriti da je ostala trudna. Autorica inteligentno izbjegava crno-bijelu karakterizaciju likova, naglasak je na njihovoj ljudskosti i ljudskim nedostacima, čak je i Martin dijelom prikazan kao osoba koja je svjesna svog čina i njegovih posljedica, i kao da bi želio nešto popraviti ako je i koliko to moguće. Završnica je nagla i ishitrena, film bi trebao trajati dvadesetak minuta dulje, no režiran je vrlo sugestivno i s osloncem na raspoložene glumačke nastupe, osobito sjajne Aenne Schwarz u glavnoj ulozi.

U programu PLUS nagrađena je iznadprosječno uspjela egzistencijalna drama Na putu Belgijanca Joachima Lafossea, adaptacija romana Laurenta Mauvigniera s pričom o problematičnom sinu tinejdžeru i njegovoj sredovječnoj majci koji odnos narušen starim razmiricama, pogrešnim odlukama i razočaranjima pokušavaju obnoviti putovanjem Kirgistanom na konjima. Sigurno i mjestimice nadahnuto režiran film ceste intrigantna je i iznijansirana karakterna studija koja počiva na dvama odlično glumljenim likovima.

Altruizam i bizarnost

HT-ova nagrada publike pripala je komediji Halla ide u rat posjetiteljima ZFF-a znanog islandskog filmaša Benedikta Erlingssona, autora tamne i pesimistične romantične humorne drame O konjima i ljudima. Ovaj put posrijedi je znatno vedrija, optimističnija, altruističnija i zabavnija storija, opet tendenciozno pomaknuta i obilježena bizarnostima. Halla (sjajna Halldóra Geirharðsdóttir) iz naslova pedesetogodišnja je voditeljica zbora i ekoteroristica koja je objavila rat aluminijskoj korporaciji što uništava prirodu u njezinu kraju, te s tim ciljem izvodi diverzantske akcije uništavanja električnih instalacija i veza. Vješta je, temperamentna i energična, prije nekoliko godina bezuspješno se prijavila za posvajanje djeteta, a tu je i njezina sestra Ása (tumači je ista glumica) pred kojom je dvogodišnji boravak u indijskom samostanu. U skrivanju pred progoniteljima, i američkim vojnicima, dronovima…, Halli pomažu i neki dakako slikoviti sumještani, a sve će se zakomplicirati kad dozna da joj je u Ukrajini odobreno posvajanje četverogodišnje djevojčice Nike te da će morati promijeniti dotadašnji način života.

Poseban adut vrlo šarmantna, lako gledljiva i vrlo zabavna filma jest dosjetka s korištenjem isprva naizgled izvanprizorne odnosno nedijegetske glazbe za koju se ubrzo ispostavi da je prizorna, tj. dijegetska, jer svi izvođači na pomaknute načine bivaju prisutni u kadru, od tročlanog benda preko solo bubnjara ili trubača do ženskoga folklornog trija odjevena u narodne nošnje. Štoviše, kako priča odmiče, svi oni od glazbenih komentatora zbivanja i promatrača postaju i svojevrsni dramski akteri, točnije side-kickovi, koji i bezglasno komuniciraju s junakinjom.