Gozba riječi Branke Tafre

„Svečani ručak ili večera u čiju čast ili kakvom prigodom“, gozba dakle, nipošto nije svakodnevna pojava. Nije iz više razloga. Naime, biranim jelima opojnih raskošnih okusa poput juhe od kornjače ili kavijara od jesetre najčešće nije mjesto na svagdanjem stolu, ali još više od svega na stolu ponuđenoga gozbu karakterizira osoba odnosno prigoda u povodu koje se gozba i sprema. Prigoda je uvijek svečana, a osoba u čiju se čast gozba slavi uvijek je po nečemu važna i posebna.

Usporedimo li takvu jednu gozbu s gozbom riječi Od dvojbe do razdvojbe, zbornikom radova koji su u čast profesorici Branki Tafri, a u povodu njezina sedamdesetog rođendana, priredili učenici, kolege i suradnici, ugledni hrvatski i inozemni filolozi, lingvisti, teoretičari književnosti i filozofi, najvećim dijelom iz Hrvatske, no također iz Austrije, Njemačke, Norveške, Sjedinjenih Država i Srbije, naići ćemo na brojne podudarnosti. Lingvistica, kroatistica i profesorica Branka Tafra uistinu je po mnogočemu važna i posebna. Ono što svi koji je poznaju znaju jest da je cijeli svoj radni vijek, a takva je i danas, nakon što je formalno umirovljena prošle godine, bila radoznala duha te strpljiva, sustavna i neumorna u istraživanju i pisanju. Kad kažemo radoznala duha, mislimo zapravo dvoje: znanstvenica Branka Tafra uvijek je pokazivala želju da nešto vidi, sazna, nauči. Istodobno, bila je prožeta željom za saznavanjem, istraživanjem. Ili iskazano riječima jednoga od uglednih joj čestitara: „u svakom trenutku u našem jezikoslovnom radu bila je potpuno zaokupljena i u mnogo toga prisutna“ (Radoslav Katičić). Stoga ne iznenađuje uistinu širok raspon tema kojima se Branka Tafra bavila i koje je istraživala. „Njezina je znanstvena riznica odista prepuna novoga i staroga. Ali kako! Uobičajilo se danas da se jezikoslovac specijalizira bilo za dijakronijski, bilo za sinkronijski aspekt jezika. Manje ih je koji se podjednako bave i jednim i drugim aspektom, krećući se suvereno obama. Ali se samo šačica (poput nje) dijakronijom služila kao autoritetnim vrutkom za sinkroniju“ (Mislav Kovačić). Na ovom je mjestu nemoguće dakako pobrojiti dvjestotinjak najraznolikijih radova koje je objavila, no spominjanjem tek nekolicine njih pokušat ćemo dočarati svekoliki svijet njezina odnosno njezinih znanstvenoistraživačkih interesa.

Jezikoslovka i sveučilišna profesorica Branka Tafra

Znanstvenu produkciju započinje prikazom Rječnika govora otoka Vrgade Blaža Jurišića 1973, a potom sve do danas niže radove u kojima iznosi rezultate svojih promišljanja o sinonimiji i depolisemizaciji, ilirskoj normi, gajici, razgraničavanju homonimije i polisemije, paronimima, razgraničavanju opisnih i odnosnih pridjeva, starim hrvatskim gramatikama i gramatičarima, ahavačkom genitivu, hrvatskim vukovcima, leksikografskoj praksi i teoriji, mađarskoj sastavnici povijesti hrvatskoga jezikoslovlja, konverziji kao gramatičkom i leksikografskom problemu, povijesnim načelima normiranja leksika, brojevnim dvojbama, rječotvornim modelima u hrvatskom jeziku, derivatemu i leksemu, novoj periodizaciji povijesti hrvatskoga književnoga jezika, naglasnim različnicama u hrvatskom jeziku.

Izd. Ibis grafika, Zagreb, 2018.

U želji za saznavanjem i spoznajom Branka Tafra nije žalila vremena ni truda. Uporna u iznalaženju odgovora, postala je ženom od tisuću pitanja, koja „nikada nije mogla napisati (i nije napisala) ništa što nije (prije nego što bi to objavila) sama sebi dobro objasnila, s čime ne bi, bar za sebe, bila načisto, što znači da nije prihvaćala uobičajene stavove ako se s njima nije slagala“ (Milenko Popović).

Veći dio radnoga vijeka Branka Tafra provela je u Institutu za hrvatski jezik i jezikoslovlje, gdje je radila na dovršavanju i, nažalost, dosad neobjavljenim dopunama velikoga Akademijina rječnika, a potom na Hrvatskim studijima, obogativši dotadašnji znanstvenoistraživački rad predanim radom u nastavi, „velikodušna u obasipanju znanstveno spoznatim“. Njezin profesorski staž ostavio je dubok trag u radu i razmišljanju njezinih studenata, među kojima je stekla iznimno poštovanje i naklonost. Misli svojom glavom poučavala je uvijek iznova one koji su dolazili i kojima je u hodu vremena predavala različite kolegije.

Kao što je znanstveni univerzum Branke Tafra raznolik, pun snage i pokretljivosti, takav je i nedavno promoviran zbornik, koji u izdanju Ibis grafike ovdje predstavljamo. Jukstaponirajući dva tematska bloka, Riječ u strujanjima sadašnjosti, to jest radove suvremene jezikoslovne problematike i Riječ u tragovima prošlosti, priloge koji su većim dijelom okrenuti prošlim jezičnim stanjima, iako među njima nedvojbeno postoje brojna isprepletanja i prožimanja, počasni zbornik radova, obogaćen njezinom biografijom i bibliografijom radova, objedinjuje leksikološka, leksikografska, semantička, tvorbena, gramatička i povijesnojezična pitanja, ali i radove posvećene etimologiji, prozodiji, semiotici, književnosti i filozofiji jezika.

Dakle, u 35 raznolikih obroka ove široko poimane jezikoslovne gozbe ispisuje se priča o znatiželji i znanstvenom erosu slavljenice, a istodobno se servira i ljubav prema struci koja obilato hrani i razgaljuje goste, odnosno čitaoce. Pridodamo li svemu tomu još i krepkost posebnih priloga u Zborniku – čestitke učitelja akademika Radoslava Katičića i profesora emeritusa Milenka Popovića učenici Branki Tafra za sedamdeseti rođendan, sjećanje kolegice Diane Stolac Na zajedničkim povijesnim putovima, bećarac Čovjek čovjeku Velimira Piškorca (Šta je Branka, takve nigdi nema, / nema, nema, odavde do Srijema […]) i napokon hraniteljski Zaslovak, osobni osvrt Mislava Kovačića na „lik i djelo“ slavljenice u nekoliko krokija: 1. Dobar domaćin, 2. Šeširdžija bez šešira, 3. Logičar među filozofima, 4. Zreli profesor, 5. Zakonodavni minimalist, 6. Utopičar sveučilišta – ne preostaje drugo do gozbovati. Pritom valja čestitati urednicima, Petri Košutar i Mislavu Kovačiću, na pregalačkom radu koji su uložili u pripremanje Zbornika koji je, kao što i sami ističu u uvodnoj riječi, ujedno i „poklon dvoje učenika svojoj profesorici kao zahvala za sve što ih je naučila i, još više, učinila za njih“. Neka onda i oni slavu slave i gozbuju s drugima. Zaslužili su.

 * * * * * * * *

Radovi znanstvenika iz sedam zemalja

Na raskošnoj trpezi sveukusnih jezičnih priloga u zborniku Od dvojbe do razdvojbe nalazimo tekstove: o vrstama dopuna koje se rabe pri opisu valentnosti hrvatskih psiholoških glagola u Bazi hrvatskih glagolskih valencija te u pripadnom valencijskom e-rječniku hrvatskih glagola e-Glavi (Matea Birtić); o mogućim modelima sinonimnih odnosa koji se ostvaruju u višerječnim svezama hrvatskoga jezika, odnosno u kolokacijskim svezama, višerječnim nazivima i imenima te slobodnim svezama (Goranka Blagus Bartolec); o jednoj mogućoj koncepciji razlikovnoga dijalektnog rječnika dvaju bliskih mjesnih govora donjomeđimurskoga dijalekta, dakle tema dijalektološka (Đuro Blažeka); o semantičkoj analizi rečenica upravnog i neupravnog govora, njihovim istinosnim uvjetima, sadržaju i međusobnim vezama te o semantičkim i metafizičkim pretpostavkama upravnog i neupravnog govora u odnosu prema objašnjenjima koja pružaju hrvatski gramatički priručnici, sad pak tema jezično-filozofska (Dušan Dožudić); o uporabnoj domeni kao dijelu leksičkoga značenja na primjerima frekventnih kolokacija iz srpskoga jezika (Rajna Dragičević); o strukturnoj i semantičkoj analizi kolokacijskih sveza i frazema sa sastavnicom pitanje, poput dobro pitanje, delikatno pitanje, otvoreno pitanje, goruće pitanje, veliko pitanje i drugo (Željka Fink); o platisemiji (širokoznačnost) i similisemiji (sposobnost leksema da u svojoj osnovnoj realizaciji imenuju i označavaju dva vrlo slična referenta) kao posebnim tipovima višeznačnosti (Darinka Gortan Premk); o brojevima i brojevnim riječima, čestoj temi iz područja znanstvenoga interesa slavljenice, s morfološkog, sintaktičkog i leksikološkog aspekta (Jadranka Gvozdanović); o prijedlozima kao heterogenoj funkcionalnoj skupini kojoj pripadaju primarni prijedlozi (iz), jednorječnice tvorbeno povezane s kojom punoznačnom riječi (prilikom) i višerječnice (bez obzira na) te o mogućnostima njihove leksikografske obrade, posebno s aspekta natuknice (Ivana Matas Ivanković); potom posve drukčiji tekst semiotičke provenijencije o dvjema načelnim funkcijama tipografskoga oblikovanja u suvremenim hrvatskim reklamama za njegu tijela, proizvode za njegu odjeće i prehrambene proizvode (Lucia Miškulin Saletović i Mislava Bertoša); o modelu morfosemantičkih i leksikalizacijskih obrazaca koji potvrđuju međuuvjetovanost rječotvorja, leksikologije i semantike te ukazuju na nužnost njihova objedinjavanja u opisu načina na koji nastaju nove riječi u nekom jeziku (Ida Raffaelli); o unutarnjoj tvorbi u hrvatskom jeziku koja obuhvaća tvorenice nastale promjenom unutar same riječi (ili tvorbene osnove), i to naglasnoj (prozodijskoj) i fonemskoj (Ermina Ramadanović i Barbara Kovačević); ponovo iz frazeološke problematike o frazemima s brojevnim sastavnicama četiri i četrnaest i njihovu simboličkom potencijalu, na primjeru češkoga, makedonskoga i hrvatskoga jezika (Slavomira Ribarova); o značenjskim i konstrukcijskim profilima triju skupina sličnoznačnih glagola (mastiti, blatiti i crniti) tvorenih prefiksima u-, o(b)-, na-, iz- i za- (Ljiljana Šarić); o taksonomiji višestruke ekvivalencije kod koje jednomu leksemu polaznoga jezika odgovaraju dva ili više ekvivalenata u ciljnome jeziku, pojavi koja posebno dolazi do izražaja u prevođenju, nastavi drugog jezika te u dvo- i višejezičnoj leksikografiji (Danko Šipka); o razgraničenju kolokacija i frazema koji predstavljaju složen i stupnjevit jezični fenomen te o njihovim imanentnim svojstvima i funkcionalnoj diferencijaciji, a na primjeru uzualnih sintagmi strukturnog tipa pridjev + imenica u hrvatskom (Marija Turk); o hrvatskim i poljskim zoonimnim frazemima kojima se opisuje odnos prema radu i radinosti, motiviran osobinama pojedinih životinja i njihovoj ulozi u čovjekovu životu (Ivana Vidović Bolt); o korpusnom istraživanju uzvika ajme (i njegovim proširenim inačicama ajme majko i ajme meni) koji u razgovornom jeziku mijenja svoju kategorijalnu pripadnost postajući pridjevom i prilogom ajme te imenicom ajme, koja se iznimno i sklanja (Jasna Vince).

Na sljedove suvremenih tema nižu se novi jezikoslovni obroci posvećeni tragovima jezične prošlosti: o imenu Branka i ostalim imenima s osnovom brani u hrvatskoj antroponimiji, njihovu pojavljivanju tijekom povijesti i mogućim razlozima njihova smanjenoga ili povećanoga nadijevanja (Ankica Čilaš Šimpraga); o počecima standardizacije i hrvatskom jeziku u 17. stoljeću te o potrebi iznalaženja jasnijih kriterija za razdiobu predstandardizacijskih i standardizacijskih razdoblja (Stjepan Damjanović); o prvom čitanju rukopisne latinske gramatike Šime Starčevića (Šime Demo); o generativnom opisu i klasifikaciji odabranih prozodijskih alternacija u novoštokavskom (Georg Holzer); o načinima tvorbe imenica i pridjeva u Slovkinji slavnoj slovinskoj mladosti (1793) Josipa Jurina (Marijana Horvat i Vladimira Rezo); o povijesnom razvoju i zlatnom dobu bečke slavistike krajem 19. i početkom 20. stoljeća, kada su na njezinu čelu bili ugledni slavisti Franc Miklošić, Nikolaj Trubeckoj, Vatroslav Jagić i Milan Rešetar, odnosno „u vrijeme visoke društvene relevantnosti humanističkih disciplina, pa i slavenske filologije“ (Jagoda Jurić-Kappel); o dvojezičnom hrvatsko-njemačkom rječniku Ladislava Škrobotha, tiskanu u Gajevoj tiskari 1839, koji dosad nije bio predmet filološkoga opisa (Amir Kapetanović); o akcenatskom sistemu u rukopisnom rječniku Bartola Kašića uz opisno-poredbene opaske o naglasku u pojedinačnim leksemima te o naglasnim paradigmama unutar morfologije i tvorbe (Mate Kapović); o baroknoj figuri kontrasta između profanoga i sakralnoga u važnom djelu bosanskoga franjevca Filipa Lastrića, kao uzoritu primjeru hrvatske propovjedničke književnosti (Pavao Knezović); o etimologiji dviju riječi koje se u hrvatskom jeziku razlikuju samo u naglasku: jédro i jedro, a prema mišljenju autora potječu iz istoga praindoeuropskoga izvora (Ranko Matasović); o podrijetlu i razvoju kršćanskoga značenja Spasitelj staroslavenske riječi pastyrъ (Milica Mikecin); o tekstu čudesa koja su se dogodila u Troji zagovorom svetoga Jeronima koji, međutim, nedostaje u očuvanim originalnim glagoljičnim primjercima senjskoga izdanja Transita svetoga Jerolima iz 1508, ali je srećom sačuvan u latiničnom prijepisu Lovrijenca Vejanina iz 1670. (Anica Nazor); o zajedničkim slavenskim korijenima naziva za posude i pribor za jelo u hrvatskom, poljskom, ruskom, slovačkom i češkom jeziku (Neda Pintarić); o slavenskim jezicima u 17. stoljeću, zapadnim (Slavia latina incl. Slavia reformata) i istočnim (Slavia orthodoxa), u svjetlu njihovih različitih civilizacijskih paradigmi (Dubravka Sesar); o Veberovoj sintaksi pridjeva koja razlikuje pridjeve u funkciji atributa, epiteta, apozicije i predikata (Anastazija Vlastelić); o animalističkim predodžbama ljudske naravi u Cvijetu kreposti u hrvatskoglagoljskom vinodolskom zborniku (Antonija Zaradija Kiš); i napokon, o hrani u Pričama iz davnine Ivane Brlić-Mažuranić (Dubravka Zima).