Glumačka predstava

Ima nešto dobro u sveukupnoj konfuznosti hrvatskog kazališta – u njegovu eksperimentiranju i robovanju takozvanom redateljskom teatru, koji je sve podredio uglavnom već davno viđenim koncepcijama, koje često više služe vlastitom egzibicionizmu nego glumačkom umijeću i iskonskom poslanju kazališta – a to je da i takav teatar ima zavidan broj dobrih glumaca, više glumica nego glumaca, što uvijek i nije najbolje za sveukupnost kazališta. Pritom ponajprije mislim na repertoar kazališta, koji uvijek ne ide na ruku glumicama. Naravno, iznimke postoje, a jedna od takvih je i predstava Konstelacije, engleskoga dramatičara Nicka Payna, izvedena 16. studenog na pozornici Teatra Exit u režiji Aide Bukvić.

Drama Constellations praizvedena je u Royal Court Theatre u Londonu 2012. Te je godine proglašena i najboljom dramom na Evening Standard Theatre Awards, a Nick Payne bio je najmlađi dobitnik te nagrade u povijesti njezina dodjeljivanja. Riječ je o neobičnoj ljubavnoj drami, koje su akteri jedan običan mladić i jedna duhovita, neobična žena.  On za život zarađuje kao pčelar, a Ona radi na fakultetu, bavi se kvantnom kozmologijom. Upoznaju se na roštiljadi. Razgovor počnu njezinim pitanjem može li polizati vrh vlastita lakta. Kroz razgovor mu pojašnjava kako je teorija relativnosti koja ”pokriva“ Sunce, Mjesec i zvijezde u suprotnosti s kvantnom mehanikom koja se bavi molekulama, subatomskim česticama i atomima. Nusprodukt tih, očito suprotstavljenih teorija, jest da kao dio multisvemira, možemo bilo gdje, u bilo kojem trenutku, ”postojati“ istovremeno.

Briljantna Olga Pakalović i Vladimir Posavec-Tušek / Snimio Vjeran Hrpka

Kako piše u kazališnom listiću, „Nick Payne tu teoriju prikazuje u akciji – kroz zanimljiv, posredan dijalog – stavljajući pred glumce nezavidno izazovan zadatak da kroz nizove kratkih scena igraju tu istovremenost“. Svojevrsnim stilskim vježbama „istovremenost“ redateljica postiže unutar jednostavnog scenskog prostora omeđena s pet pčelinjih košnica, promjenom svjetla i vrsnom glumačkom suigrom Njega i Nje, koja iz realnoga prelazi u stilizirano, iz smiješnog i humorističnoga u dramsko, koje će završiti tragično, Njezinom smrću. U nijansiranoj glumačkoj izvedbi glumci nude „začuđujuće emocionalno putovanje koje istražuje granice slobodne volje, ali i velike uloge koje slučajnost igra u našim životima“.

Slučajnost u životima tih dvoje slučajno spojenih ljudi rastvara ne samo njihove emocije nego i emocionalne živote suvremenih ljudi, koji su često bez emocija, u službi hedonizma, bez ideja koje bi ih mogle osmisliti i pokazati im put koji ne bi bio slučajnost. Ili barem ne bi bio slučajno emocionalan. U rasponu osjećaja i sumnji, u tom traženju prostora ljubavi – koja će ako ne osmisliti a ono barem na trenutak ispuniti puninu života, koji je često varka i samoobmana – odvija se život to dvoje ljudi, koji svjesni slučajnosti nastoje tu slučajnost transponirati u življenje ispunjeno ljubavlju, koja im se ne čini tek slučajnim trenutkom.

Osim u neobičnu komadu, s točnom mjerom režiranom, publika je najviše mogla uživati u glumačkoj izvedbi, koju su suvereno demonstrirali Olga Pakalović i Vladimir Posavec-Tušek. Vrsnom glumačkom igrom oni su nadišli režiju i komad, što nije nikakva pokuda komada, a još manje režije, nego samo potvrda komada i režije. Njih su dvoje bili istovremeno i pisac i redateljica, oni u susretu s publikom predstavljaju i pisca i redateljicu. I uz uspjelu dramaturšku obradu Marijane Fumić, bez njihove igre sve bi bilo dosadna konstrukcija, bilo bi naporno raspredanje niti priče i dešifriranje sadržaja koji je uvijek dramski osobit i dramaturški uspješan onoliko koliko ga glumci zanimljivo prezentiraju, koliko svojom osobnošću i osobitošću predočavaju njegove nijanse. A to su i Olga Pakalović i Vladimir Posavec-Tušek itekako uspješno činili. Od početka do kraja predstave.

U sadašnjem hrvatskom glumačkom izričaju teško bi bilo naći glumicu koja bi bolje od Olge Pakalović, s više dara, više umijeća u nijansiranju raspoloženja, bogatstvu emocija i karakternih osobina, odigrala ulogu te duhovite, inteligentne i šarmantne žene. Bila je briljantna. Ne vjerujem da ju je pisac boljom i zamislio. Ali ni za takvu glumicu u matičnom zagrebačkom HNK-u nema uloga. Nadam se da će i tomu doći kraj. Od srca joj želim da do tada izdrži.