Emet u kući koja se raspada

Suvremeno vrijeme hrvatske književnosti čini se da je prozno vrijeme velikih i teških tema izbjeglištva, preispitivanja države i nacije, istraživanja obiteljskih odnosa i tjelesnosti, neuralgičnih točaka hrvatske prošlosti i sadašnjosti. Kazališta oživljuju narativne teksture romana hrvatskih književnika više ili manje uspješno. Iznimno kvalitetan roman ili dulji pripovjedni tekst Emet hrvatske književnice i hrvatske braniteljice, Osječanke Ivane Šojat, dramatizirala je Maja Gregl, dramaturginja s HRT-a u Zagrebu i spisateljica. Praizvedbe su posebno vrijedni trenuci pojedinoga kazališta i cijeloga hrvatskoga glumišta pa je tako i nova predstava Emet Hrvatskoga narodnog kazališta u Osijeku, premijerno izvedena 10. studenoga, čekana s velikim nestrpljenjem.

Ansambl osječkoga Hrvatskoga narodnog kazališta u potresnoj predstavi prema prozi Emet Ivane Šojat / Snimio Kristijan Cimer za HNK u Osijeku

Predstava počinje s dolaskom glumaca i glumica na pozornicu kroz gledalište i pirandelovskim otvaranjem ispred zastora. Izvođači se na prosceniju izravno obraćaju publici, govoreći o načinu rada na tekstu iz svojih životnih perspektiva, čitajući životopis Ivane Šojat, koja sjedi u gledalištu kao „režirana“ glumačka uloga. Izgovarajući dijelove teksta, uvode gledatelje u glumački, intimni prostor kazališnih proba, donoseći rekvizite i dijelove scenografije i kostima (dobar spoj dvaju vremena kostimografa Krešimira Tomca), maske, naznačujući poovsku mračno-fantastičnu priču jeze, straha i očaja koja se rastvara otvaranjem crvenoga kazališnoga zastora i ulaskom u kuću-kutiju scenografski dobro riješenu (scenograf je Samo M. Strelec), prostorno otklonjenu od uobičajene simetrične vizure, sastavljenu od šipki koje sugeriraju mogući početak gradnje, ali i destrukciju i razaranje bivše kuće i bivše obitelji koja se raspada postupno, onako kako nestaju njezini članovi.

Na šipku, gredu, prebacuje se konop za bakino samoubojstvo, oko šipki se omata selotejp, šipka se sve više negira, poprimajući obrise groba iz rakursa djevojčice u romanu koja gleda, sjeća se, komentira priču i sebe iz pomaknute perspektive. Crvenim slikarskim sprejom na selotejpu označena je krv kao obilježje kraja obitelji u kojoj nitko ne ostaje živ; na jednu se smrt nadovezuje druga, svaka je obilježena onom prethodnom, stvaraju se jezivi kontinuitet i kauzalitet, glumci poprimaju bijele maske smrti.

Kutija se kuće okreće, zidovi su prozirni i prolazni, poput onostranih i imaginarnih, slikarskih i kiparskih konkretizacija, u malen se prostor ulazi i iz njega slobodno izlazi, povezuju se svjetovi, vremena, drugi prostori. Praktikabli ispred, nedovršen proscenij teatrina kuće služe kao dvorište, prostor interakcije, bolesničke majčine postelje, kreveta pedofilskoga zločina djeda i tuge i očaja malene unuke, klanja svinje infantilno prikazane u kostimiranome obliku, ali ne i tragične (možda podsjeća na autoričinu ideju o plišanim životinjama koje su bolje od živih – jer ne umiru). Ispred i ispod prostor je očeva umiranja, grob u šumi. „Svijet je groblje na koje nas puste kako bismo se priviknuli na smrt“, zapisano je u Emetu.

Predstava je mišljena sa zrcalnim i brehtijanskim odmakom u stvaranju identiteta i ostvarenju uloga, što glumcima daje mogućnost komentara i moralne distanciranosti u odnosu na karaktere. Neke veristički prikazane scene izazvale su jake reakcije gledatelja, koji su cijelu predstavu na premijernoj izvedbi pratili koncentrirano i s empatijom u odnosu na moguća povezivanja s ratnim strahotama u Hrvatskoj, posebno u Slavoniji, gubljenjem domova, negiranjem ljudskosti i moralnih vrijednosti.

Introvertirana proza na granici emeta (hebrejski „istina“), života i meta, smrti, filozofski kompleksna, spoj svakodnevice i imaginarnosti, ovostranosti i onostanosti, duhovnosti, duševnosti i metafizičnosti, kršćanskoga i poganskoga, anđela i vragova, horora i fantastičnoga, ljubavi i strahote, zločina usađena u kuću, i intertekstualno bogata dobila je novom osječkom predstavom novo čitanje i novi život u kojemu briljira Matea Grabić Čačić kao Ona, precizno i plastično prikazujući svijet djevojčice, u romanu Lucije Pauk, u svim suptilnim i grubim odnosima s odraslim svijetom od 1950. do 1963, u predstavi sve do danas, s pritajenim emocijama, dubokom tugom, pomalo zamućenom vizurom velikoga svijeta svoje obitelji, razbojstva, šupe s grobom i drugih obiteljskih tajni, decentno kostimirana.

Redatelj Samo M. Strelec kvalitetno je radio s glumcima, tako da većina uspijeva dočarati zaogrnut svijet tame: dojmljivu je ulogu ostvarila Anita Schmidt kao Mama, Aleksandar Bogdanović kao Tata suzdržan je i začudan, Davor Panić dobar je u teškoj ulozi Djeda, Ljiljana Krička-Mitrović konkretizira podvojenost između jake i nemoćne Bake, Armin Ćatić intrigantan je kao Inspektor Mustapić, Antonio Jakupčević slojevito je različit kao Franjo i Marijan. Glume još i Ivana Gudelj Tešija Magdalenu, Zrinka Stilinović Susjedu i Lino Brozić Pomoćnika, koji se posebno ističe svirajući uživo na sceni harmoniku, uz klavir u pozadini, čime se stvara sinteza trenutne atmosfere i nostalgije za kućom, domom i obitelji (glazbeni suradnik: Igor Valeri), uz primjereno oblikovanje svjetla (Tomislav Kobia).

Predstava Emet opravdala je većinu očekivanja.

„Možda su zapravo otišli istodobno poput autobusa koje vozni red istodobno šalje na različita mjesta. Možda je mama otišla sa mnom, a tata ostao ondje gdje je i bio, ili je mama ostala sa mnom bez prava na izbor dok je tata putovao negdje drugdje, nekom drugom. Tata mi je ostavio mrak kroz koji u snovima hodim kad god ga se sjetim pa sjećanjima pokušam opipom oslikati mu lice.“

Gledajući predstavu u Osijeku i pišući o Emetu Ivane Šojat prisjećamo se s tugom i boli pada Vukovara i strahota koja je doživjela Škabrnja, na kraju pobijedivši.