Drukčiji Šovagović

Tomislav Šovagović (1976) objavio je dosad tri knjige kratkih priča s autobiografskom podlogom: zbirku Rudnik čvaraka (2012), koja se sastoji od stotinjak zapisa – sjećanja na posjete i boravke kod slavonskog dijela obitelji u ranom djetinjstvu te zbirke priča Cesta knezova bribirskih (2016) i Ispod skala (2017), koje govore o šibenskom razdoblju djetinjstva, od rođenja 1976. pa do pred početak Domovinskog rata. Upravo se pojavila Šovagovićeva nova knjiga, Latifundija, koja se u nekim detaljima razlikuje od prethodnih, ali ima signala u tekstu, a i u piščevim izjavama u povodu njezina izlaska, koji upućuju na zaključak da je ponovo riječ o autobiografskoj građi i o događajima iz vremena piščeva djetinjstva. Tako u uredničkoj bilješci otisnutoj na koricama knjige stoji da je Latifundija, premda to nije izrijekom navedeno, piščeva posveta „ocu Josipu i strikanu Fabijanu Šovagoviću“.

Čitatelj će u knjizi zacijelo najprije uočiti promjenu pripovjedačke pozicije – nema više naratora u prvom licu, nego je on sada u trećem, neutralan. Broj likova relevantnih za radnju znatno je smanjen, sveden je na tri muška: Diktator, Pročelnik i Dječak. Nisu to, dakle, više stvarna osobna imena, nego nadimci. Na sličan su način neodređeni mjesto i vrijeme zbivanja, iako se može pretpostaviti da se glavnina radnje odvija na vikendaškim poslovima negdje u blizini Zagreba („na trideset kilometara od vreve velegrada“) i u doba socijalizma jer se spominju dinari i rabe brojni ideološki izrazi, sintagme i pošalice koji asociraju na to vrijeme. Na knjizi stoji oznaka zbirka priča, no čini mi se da je kao književna vrsta ova proza bliža kratkom romanu. U sadržaju, koji je zgodno naslovljen Dijelovi Latifundije, ispisano je više od pedeset naslova tekstova prosječne veličine oko dvije kartice i većina ih ima karakteristike crtice, a ne priče. Međutim, ulančane – doduše labavije nego da su unaprijed mišljene kao poglavlja romana – one na koncu oblikuju ne odveć složen, ali prilično kompaktan tekst s pripovjedačem, fabulom, likovima i njihovim karakterima, opisima, dijalozima, komentarima.

Izd. Naklada Ceres, Zagreb, 2018.

O čemu je zapravo u Latifundiji riječ? U najkraćem, trojica protagonista, pripadnika triju različitih generacija, među kojima je najstariji Diktator, zatim Pročelnik, čovjek u muževnoj dobi, i na koncu najmlađi, Dječak, dolaze vikendima autom na neku livadu u okolici velegrada (Zagreba) i podižu na „latifundiji“, Diktatorovu „modernom feudalnom imanju“, nastambe po načelu sam svoj majstor. Dobro se slažu i pomažu se međusobno u gradnji, no nigdje se izrijekom ne kaže kakvi su im privatni životi, što inače rade i u kakvim su vezama; može se pretpostaviti da su Diktator i Pročelnik u nekom rodu, a da je Dječak Pročelnikov sin. Evo kako Šovagović u jednoj rečenici opisuje atmosferu oko gradnje vikendica u vrijeme socijalizma: „Profesije kojima su se bavili u onom drugom životu najednom postadoše sporedne u usporedbi s vikendaškim radovima.“

Kad bi se pravila hijerarhija među likovima, na prvo bi mjesto došao Diktator. On doduše ima neke osobine u ponašanju koje ga u očima onih koji ga ne poznaju čine ponekad arogantnim, pa ga pripovjedač povremeno, ali uvijek dobrohotno, naziva i „Velikim Vođom“, „vrhovnim komandantom“ ili „glavnim zapovjednikom svih radnih akcija“; no on je zapravo potpuna suprotnost nadimku koji nosi. Na kraju se pokazuje da Diktator vikendicu nije gradio iz obijesti, nego se zbližio s tim krajem, koji mu je „mirisao na djetinjstvo“. S Dječakom se često šali i ponekad pretjera računajući na njegovu naivnost i neiskustvo, kao u sekvenciji u kojoj ga uvjerava u postojanje patuljaka, ali je uvijek otvoren za sva njegova pitanja i nedoumice. Njegov je stav jasan i otresit i u trenutku kada shvati da njegov „komšija Kapitalist“ uzgaja nutrije da bi od njih pravio krzna: „Poštivao je kada poduzetnici svih društvenih uređenja planiraju i pokreću poslove, ali protivio se nutrijskom nutricionizmu bundi. Ako Kapitalistu njegova dopušta, meni moja savjest ne da mira, razmišljao je kako promijeniti postojeće stanje.“

Dječak rado pomaže starijima i radi sve što traže, dolaske u prirodu doživljava kao izlete, a u toj njegovoj dobrohotnosti često se ogleda dječje neiskustvo, kao kad pokuša skuhati kobasice u plastičnoj posudi ili kad povjeruje Diktatorovoj priči kako ribe u potoku preskaču mostić. Nerijetko se pozicija Dječaka i naratora jako približavaju, kao da je današnji pripovjedač upravo taj nekadašnji Dječak.

Šovagović je već u prethodnim knjigama pokazivao sklonost dobroćudnom humoru, iako je kadšto bilo nategnutosti u realizaciji. On tu svoju potrebu za šaljivom ili smiješnom stranom života očituje i u novoj knjizi: vrlo duhovito opisuje npr. Diktatorovu odjeću, a zapušteno igralište na kojem ničega nema kontrastira s najmodernijim stadionima. No pisac je sada otišao i dalje pa svoju prozu razvija u ironijskom smjeru. To se vidi već u naslovu romana, a očituje se u jakoj aluzivnosti, pogotovo kad u svoj tekst unosi ideologeme: „Hajdemo proleteri u borbu, već je podne!“; „Ajmo radni narode!“; „udarnički je poslušao direktivu“; „tumačenje klasnih razlika“ i sl. Nađe se i crnog humora: na zidu je visio „reljef Seljačke bune, posebno drag Diktatoru, zbog revolucionarnog izraza kmetskoga lica Velikog Vođe iz druge polovice šesnaestog stoljeća.“

Uvođenjem ekonomičnijeg izraza, približavajući se negdje i minimalizmu te doziranjem informacija, čime stvara zagonetnu napetost u štivu Šovagović okreće novu stranicu svoje proze i čini korak naprijed.