Arkadija kao poveznica

Nakon izložbe Davora Vrankića, u svijetu renomirana hrvatskog crtača, iako „mala“ ustanova u kulturi memorijalnog karaktera, poznata kao „najmanji dubrovački muzej“, Dom Marina Držića, kojim ravna Nikša Matić, nastavlja jednakom posvećenošću svoj likovni program. Ponovno je vrijedan isticanja jer je pozvao suvremenoga slikara aktualnog izraza na recentnoj hrvatskoj likovnoj sceni, Tomislava Buntaka, profesora i od ove godine dekana Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu te predsjednika Hrvatskog društva likovnih umjetnika. Izložbom Vizije radosti s dvadeset i devet Buntakovih crteža predstavljenih u kustoskoj koncepciji Anite Ruso i Feđe Gavrilovića, nakon brojnih samostalnih i skupnih izložbi, potvrđuju se njegove crtačke vještine i stvaralačke aspiracije.

Iz ciklusa Viđenja / Izvor Skaner studio

Postavljajući relaciju prema renesansnom književnom djelu Marina Držića, Buntak se, kao obično, ugleda na prethodnike modernog slikarstva – ovaj put istaknuo je da je inspiraciju za stvaranje imao u slici Gundulićev san ili Gundulić zamišlja Osmana dubrovačkoga slikara Vlaha Bukovca. Uz deset prije nastalih crteža iz ciklusa Joie de vivre (42 x 29 cm), predstavljen je novi ciklus sačinjen od devetnaest crteža iz ciklusa Viđenja (30 x 40 cm). Ta djela promatrača uvode u arkadijski svijet koji su sposobni imaginirati i izraziti u likovnim medijima isključivo slikari kojima je stvaranje „veselje“, i to veselje koje prepoznaju oni koji nastoje oko života u skladu s prirodom i drugima. I tri Držićeve pastoralne drame: Tirena, Grižula i Venera i Adon smještene su u dramski prostor Arkadije. Uz to, kustosica Ruso u predgovoru kataloga ističe kako Držićev književni opus čine mitološka hibridna bića poput vila, one su „pričiste od voda studenih“ te se nalaze u Tireni, Grižuli i Pripovijes kako se Venere božica užeže u ljubav lijepoga Adona u komediju stavljena, Noveli od Stanca, dok se u Džuhu Krpeti spominju sirene i nimfe. Gavrilović je istaknuo: „U opusu Marina Držića savršeni svijet ostvarenih žudnji društva (za skladno funkcionirajućom zajednicom) i pojedinca (za životom u stalnoj sreći) predstavljaju vile, ta nesputana bića čiste prirode, nastala spojem šumskih duhova različitih europskih tradicija – grčkih, germanskih, nordijskih i slavenskih. Njihove magične moći u stanju su ostvariti sve ono za čime mi smrtnici čeznemo.“

Slikaru važan ritam očituje se u kompoziciji, boji i nagim bestežinskim likovima koji, asocirajući na vile, stoje, leže ili se kreću kao da plivaju ili rone sa životinjama, kornjačama, zmajevima, a ponajviše dupinima, stvorenjima čije osobine i sklad s prostorom u kojem obitavaju fasciniraju, a jedna su od inteligentnijih životinjskih vrsta posebno privržena čovjeku. No time se ne iscrpljuje prava širina asocijacija Buntakovih likovnih prikaza. Uz književne držićevske referencije, koje se mogu prepoznati u njegovim opisima Rijeke dubrovačke kao domaće arkadije, širina asocijacija očituje se u drevnosti religiozne i mitološke komponente, a osobito aktualnim njegovo djelo čini povezanost s novijim likovnim formama poput stripa te likovno-književne popularne umjetnosti. Elementi koje autor transponira iz klasičnoga figurativnog stripa u svoje crteže srebrnim i zlatnim flomasterima prepoznaju se u zatvorenosti jednostavnih formi koje odlikuju likovni prizor jasnoćom i čitljivošću. Buntak se među našim likovnim umjetnicima također ističe aktivnošću u promicanju uloge likovne umjetnosti u različitim javnim prostorima, poput bolnica, gdje je realizirao svoja site-specific djela. Time se ostvaruju humane modernističke težnje za približavanjem likovnih djela širokoj publici, ali i njihove terapeutske mogućnosti (likovni prikazi velikih formata na zidovima dječje bolnice u Klaićevoj, Institutu za tumore u Ilici, KBC-u Rebro).

Iako u kršćanstvu vidi put, te vrelo inspiracije, Buntaka zanimaju univerzalne plemenite vrijednosti koje ono zagovara, svjestan njihovih prisutnosti i u drugim religijama. Crteži iz ciklusa Joie de vivre sadržavaju motivski zgusnutije prizore s većim brojem likova, prikazanih kao lovci, sakupljači, u prirodi koja je čovjeku obitavalište, pa se čini da su protagonisti smješteni u „praiskonsku domovinu“, po riječima kustosice Ruso: „nešto egzotičniji i fantazmagoričniji ambijent ove serije podsjeća na romantizam, točnije simbolizam koji ideje crpi iz klasičnih i biblijskih mitova, legendi i basni“. Nadalje, kustos Gavrilović opaža: „Ako u novijim crtežima možemo čuti nevina hihotanja i neobuzdane šale Držićevih vila i satira, u starijim radovima kao gong odjekuje gracioznost i pompoznost likova iz Gundulićeve Dubravke.“ Zaključno ističe da su „Buntakovi crteži posve eskapistička djela, nastala bez pretenzije na alegorijski odnos prema stvarnosti ili na neki društveni komentar, s jedinim ciljem da izraze autorovu ideju ljepote“.

Izložbom Vizije radosti Tomislava Buntaka Dom Marina Držića u Dubrovniku još jednom je „pozvao“ suvremenog hrvatskog slikara, ali i sve nas, da uočimo koliko je Držićevo književno djelo poticajno onima koji nastoje oko prepoznavanja i nastojanja afirmiranja vrijednosti u našem vremenu, jer one, ako su autentične, uvijek su aktualne i originalne, kao i Držićev opus. Na kraju, i sam Buntak ističe da je „originalnost vezana uz osobnost nastojanja i duboku unutarnju intuitivnu potrebu za stvaralačkim činom“.