Apostolskim pragovima na svojem jeziku glagoleći

Počelo je u Rimu 868, kada su slavenski apostoli, sveti Konstantin Ćiril i Metod, pristigli u pohod „apostolskim pragovima“, a papa Hadrijan II. blagoslovio je njihovu upravo završenu misiju među Slavenima i odobrio liturgijske knjige na staroslavenskom jeziku i na glagoljici. Plodovi te proročke papine geste blistavo su zasjali na međunarodnom simpoziju i izložbi pod naslovom A Dio nella propria lingua tisuću sto pedeset godina poslije, u srijedu 13. studenoga, također u Rimu.

Simpozij je održan u velikoj dvorani Papinskoga instituta za Istok, nadomak papinske bazilike svete Marije Velike. Nakon pozdravnih riječi Davida E. Nazara, rektora Papinskoga instituta za Istok, Jordìja-Augustija Piquéa Collada, vicerektora Papinskoga liturgijskoga instituta Sveti Anzelmo, Vide Vukoje, ravnateljice Staroslavenskoga instituta u Zagrebu, i Nevena Pelicarića, veleposlanika Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici, te uvodnih riječi Giorgia Ziffera, profesora na sveučilištu u Udinama i na Ambrozijanskoj akademiji u Rimu, sudionicima okupljenima u velikom broju obratilo se petero izlagača.

Plakat simpozija održana u Papinskom institutu za Istok, nadomak bazilike svete Marije Velike u Rimu

Izlaganje akademkinje Ivanke Petrović o posebnosti hrvatske srednjovjekovne književnosti pročitao je Giorgio Ziffer. Suprotstavivši istočnu bizantsko-slavensku književnost (Slavia orthodoxa) i zapadnu latinsko-slavensku književnost (Slavia romana), pojmove koje je kodificirao talijanski slavist Riccardo Picchio, akademkinja Petrović u svojem radu otišla je korak dalje i nazivom slavia croatica označila sve ono što očituje vjernost istodobno ćirilometodskoj tradiciji crkvenoslavenskoga jezika i glagoljskoga pisma te latinskoj književnosti i zapadnim vrelima pismenosti na narodnom jeziku. Na hrvatskom je tlu iz tih dvaju izvora potekla originalna sinteza, koja će osobito doći do izražaja u književnosti humanizma i renesanse.

Rječit dokaz zapadnoga usmjerenja hrvatske kulture

Umirovljeni profesor Slavističkoga instituta pri bečkom sveučilištu Johannes Reinhart osvrnuo se na glagoljsku književnost kao na zapadno nasljeđe srednjovjekovne hrvatske kulture. Iako je hrvatska srednjovjekovna književnost na glagoljici gotovo tri stoljeća starija od književnosti na narodnom jeziku i na latinici, ona je do četrnaestoga stoljeća u velikoj mjeri prijevodna književnost, pri čemu prijevodi s latinskoga, zasvjedočeni u mnogim književnim žanrovima, zauzimaju važno mjesto. Zbog toga je srednjovjekovna hrvatskoglagoljska književnost rječit dokaz zapadnoga usmjerenja hrvatske kulture, a hrvatski prostor rijedak primjer europskoga kontinuiteta latinske tradicije od antike do srednjega vijeka.

Giorgio Ziffer u izlaganju je naglasio filološki aspekt hrvatskoglagoljske tradicije jer su hrvatskoglagoljski rukopisi sačuvali brojna svjedočanstva književnosti na crkvenoslavenskom jeziku iz najstarijih razdoblja. Rekonstrukcija najstarijih slojeva teksta moguća je zahvaljujući upravo hrvatskoglagoljskim rukopisima, što ih čini neizostavnim, ali i dalje nedovoljno vrednovanim vrelima istraživanja crkvenoslavenske književnosti.

Sveto pismo u hrvatskoglagoljskim liturgijskim knjigama obradila je Vesna Badurina Stipčević sa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Usprkos vjerodostojnim svjedočanstvima o njezinu postojanju, cjelovita glagoljska Biblija nije sačuvana. No obilje biblijskih tekstova u misalima i brevijarima omogućuje njezinu rekonstrukciju. Ti tekstovi otkrivaju da se prevodilo iz različitih predložaka i tijekom različitih razdoblja, a može se reći da odražavaju dijelom starije ćirilometodske prijevode, a dijelom prijevode načinjene prema novijim latinskim liturgijskim obrascima. Posljednjih su godina istraživanja hrvatskoglagoljskih biblijskih tekstova veoma važna za dalja filološka i književna istraživanja hrvatske biblijskoprevoditeljske tradicije, uvelike obogaćena tekstološkim studijama, kritičkim izdanjima hrvatskoglagoljskih biblijskih knjiga te pretiscima i kritičkim izdanjima hrvatskoglagoljskih liturgijskih knjiga, zaključila je Vesna Badurina Stipčević.

Povlasticom glagoljanja, koju je u trinaestom stoljeću potvrdio papa Inocent IV, Hrvati su se – uporabom hrvatske, uglate glagoljice i hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika u rimskom obredu – služili tisuću godina

Posljednje izlaganje, o tradiciji latinske liturgije na hrvatskom crkvenoslavenskom jeziku, održao je Kristijan Kuhar sa Staroslavenskoga instituta u Zagrebu. Govoreći o razmjerima utjecaja slavenskoga kršćanstva na Rimsku crkvu, rimski obred i na svekoliku europsku kulturu koja počiva na latinskoj liturgiji, još se zanemaruje, pa i marginalizira činjenica da se rimska liturgija tijekom stoljećâ zakonito slavila na latinskom jeziku iz latiničnih knjiga i na crkvenoslavenskom jeziku iz glagoljičnih knjiga, čime se potamnjuje i bogatstvo kulturnoga nasljeđa rimskoga obreda.

Izloženo glagoljsko blago

Po završetku se simpozija slavlje ove obljetnice preselilo u Muzej bazilike svete Marije Velike. U njem je otvorena izložba na kojoj je oku javnosti predstavljeno probrano blago hrvatskoglagoljske liturgijske riznice: faksimil Misala Hrvoja Vukčića Hrvatinića (1404) i Akademijina brevijara (1384), fototipsko izdanje Drugoga novljanskoga brevijara (1495), pretisci Misala po zakonu Rimskoga dvora (1483) – prve tiskane knjige u Hrvata, Misala hruackoga Šimuna Kožičića Benje (1531), Brevijara po zakonu Rimskoga dvora (1491) te izvornici četiri misala i dva brevijara tiskanih između 1631. i 1927. Osim toga na izložbi su postavljeni i panoi s liturgijskim tekstovima izdvojenima iz pet hrvatskoglagoljskih misala koji pokazuju usađenost u svoje rimsko i latinsko izvorište. Izložbu su otvorili ravnateljica Vida Vukoja i veleposlanik Neven Pelicarić, a javnosti ju je predstavilo troje njezinih autora, znanstvenika na Staroslavenskom institutu: Ivan Botica, Kristijan Kuhar i Sandra Požar. Izložba ostaje otvorena do 30. studenoga.

Oba su dijela toga događaja pod pokroviteljstvom Ministarstva vanjskih i europskih poslova Republike Hrvatske te u organizaciji Staroslavenskoga instituta u Zagrebu i Veleposlanstva Republike Hrvatske pri Svetoj Stolici.

Ni iz naviknutosti na razumljivost bogoslužja koje danas svaki narod slavi na svojem jeziku, ni zbog neznanja povijesti ili nedostatka zanimanja za nju, ni zbog ravnodušne pomirenosti s lošim gospodarskim stanjem u domovini pred kojim pouke prošlosti blijede kao posve nevažne, ni zbog problema u Crkvi ili društvu koji se doimaju akutnijima, ni zbog mnogokulturnoga lica suvremene Europe – bilo da nas ono ispunjava strahom ili optimizmom – ne bismo smjeli dopustiti si da na sve što se ovih dana događalo u Rimu gledamo tek kao na blijedi ostatak nekih davnih vremena.

Slaveni su od Ćirila i Metoda u baštinu primili jezik, pismo i knjige, neizmjeran prinos oblikovanju i učvršćenju njihova identiteta kao dionikâ europske i kršćanske kulture. Ali jezik, pismo i knjige nisu im došli izvana, nisu im bili nametnuti. Sveta su braća prethodno osluškivala jezik onih kojima su bili poslani propovijedati. Pismo i prve knjige bile su samo prijeko potrebno pomoćno sredstvo koje je omogućilo izricanje slavenske duše.

Taj je poticaj učinio svoje i donio rod čak i kada je slavenstvo postalo kamenom spoticanja crkvenoga i kulturnoga jedinstva Europe, pa i kada se jedna Crkva 1054. raskolila nadvoje upravo posred slavenskih zemalja. Baština slavenskih apostola tada nije kao nepoželjna zbrisana s lica Europe; naprotiv, zahvaljujući dijelu hrvatskoga prostora ona je postala proročkim znakom i Zapadu i Istoku. Zapadu je kazivala da je moguće pripadati Rimskoj crkvi i europskoj kulturi, a govoriti – i Bogu i ljudima – slavenskim jezikom i pisati glagoljicom, dočim je Istoku svjedočila smiono nadilaženje uskih okvira u koje ju je nesretni crkveni raskol gurnuo.

Hrvatski se glas iz Rima
ne bi smio prečuti

Povlasticom glagoljanja, koju je u trinaestom stoljeću potvrdio papa Inocent IV, Hrvati su se – uporabom hrvatske, uglate glagoljice i hrvatskoga crkvenoslavenskoga jezika u rimskom obredu – služili tisuću godina, anticipirajući Drugi vatikanski koncil, koji je, uvidjevši važnost narodnoga jezika, omogućio da svaki narod može slaviti liturgiju na svojem jeziku.

U vremenu koje je otvorilo put rehabilitaciji svega što je bilo pritiješnjeno povijesnim nepravdama, u vremenu koje je postalo živo svjesno potrebe povlaštena opredjeljenja za ono siromašno, malo i marginalizirano, ali i u vremenu u kojem pojam europskoga identiteta postaje još samo neodređena i mutna stvar, hrvatski se glas iz Rima ne bi smio prečuti. Ako Rim raskriljuje vrata hrvatskoj crkvenoslavenskoj pismenosti i dolazi upoznati svoje zakonito, ali nažalost predobro skrivano dijete, onda bismo i mi, prije svih drugih, morali postati svjesni svoje vrijednosti i dati se poučiti da svojim identitetom – koji je u isti mah i europski, i slavenski, i naš originalan – imamo štošta i sebi i drugima reći.

U subotu 17. studenoga, u nazočnosti hrvatskih biskupa koji se upravo nalaze u službenom pohodu „apostolskim pragovima“, u bazilici je svete Marije Velike – u kojoj Marijino majčinstvo smijemo posebno blisko povezati s materinskim jezikom – svečano otkrivena ploča na hrvatskom jeziku i glagoljičnom pismu te na talijanskom jeziku, na kojoj za spomen prošlosti i za znak budućnosti stoji: „U ovoj papinskoj bazilici 868. godine papa Hadrijan II. odobrio je glagoljske liturgijske knjige koje su sveti Ćiril i Metod sa svojim učenicima donijeli u Rim. U Rimu su za naše svećenike glagoljaše tiskani misali i brevijari na glagoljici sve do XX. stoljeća. Zahvalan hrvatski narod.“

U Rim nismo došli poput Ćirila i Metoda, donoseći moći svetoga pape Klementa. Doduše, predstavnici Staroslavenskoga instituta predali su simbolički u srijedu 14. studenoga papi Franji fototipsko izdanje Drugoga beramskoga brevijara. Ali istinsko zlato, tamjan i smirna ovoga pohoda apostolskim pragovima bogate su prvine blagoslovljene slavenske misije koje smo prinijeli zahvalno, na svojem jeziku glagoleći.