Akademija za 21. stoljeće

Nakon osmogodišnjega mandata Zvonka Kusića Hrvatsku akademiju znanosti i umjetnosti (HAZU) od 1. siječnja sljedeće godine vodit će novi predsjednik Velimir Neidhardt, koji je 15. studenoga na izbornoj skupštini te 157 godina stare institucije premoćnom većinom glasova pobijedio protukandidatkinju, Milenu Žic Fuchs. Akademija ima ukupno 141 redovitog člana, a izborima je pristupilo 125 članova – Neidhardt, istaknuti arhitekt i profesor emeritus Arhitektonskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, dobio je 87 glasova, dok je ugledna lingvistica i redovita profesorica na zagrebačkom Filozofskom fakultetu Milena Žic Fuchs dobila potporu 37 članova. Neidhardt će tako postati osamnaesti predsjednik Akademije u povijesti i prvi akademik iz redova umjetnika koji stupa na dužnost koju su između ostalih obnašali i takvi ugledni znanstvenici poput Franje Račkog, Tadije Smičiklasa, Alberta Bazale, Andrije Štampara, Grge Novaka i Ivana Supeka.

Akademija je, uz Maticu hrvatsku, oblikovala suvremeni hrvatski društveni krajolik i nacionalni identitet / Snimio Tomislav Miletić / PIXSELL

Neidhardt: HAZU treba raditi na nacionalnom jedinstvu

 „Naš je program nastavak kontinuiteta koji nosi uspjehe, prepoznavanje i otvorenost javnosti kako bi Akademija i dalje bila relevantna na zadovoljstvo svih nas. Pred nama je uvijek isti cilj: služenje našoj 157 godina dugoj tradiciji, čuvanje nacionalnog identiteta i promocija izvrsnosti znanosti i umjetnosti. Mi akademici u srcu nosimo znanost i umjetnost, ali nadasve Hrvatsku, i tako ćemo i dalje raditi“, rekao je Neidhardt predstavljajući svoj program. On je također naglasio da HAZU treba raditi na nacionalnom jedinstvu i da ne smije biti politička institucija. „U Akademijinu poslanju postoji jedinstvo nacije, bez podjela njezinih građana po bilo kojoj osnovi, za prijeko potreban napredak na svim područjima života“, rekao je Neidhardt. Novi predsjednik HAZU-a istaknuo je važnost „znanosti, obrazovanja i profesionalne kompetentnosti“, koji moraju postati „okosnica napretka Hrvatske, pri čemu Akademija mora imati jednu od ključnih uloga“. Dodao je kako je ključno da je HAZU neovisan i odvojen od svake vlasti, što će mu omogućiti „slobodnu prosudbu o svemu, bez političkog i bilo kojeg drugog utjecaja“. „Akademija nije i ne smije postati politička institucija i upravo je to jedan od ključnih preduvjeta njezina opstanka i ispunjenja njezine društvene misije“, naglasio je Neidhardt.

Novi predsjednik HAZU-a upozorio je da živimo u svijetu koji se „zbog sve bržeg razvoja znanosti“ dramatično mijenja. „Nastaju sve veći izazovi. S jedne strane imamo tradiciju s nacionalnim identitetom, a s druge uklapanje u moderno globalizirano visokokompetitivno društvo“, rekao je, dodajući da je „na upravi da skrbi o uvjetima da se to koncilijantno pretapanje uspješno ostvaruje“‘. Neidhardt je također rekao da njegov program predviđa osnivanje „stalnih godišnjih ili dvogodišnjih foruma“, na kojima bi se „interdisciplinarno razmatrale teme od općeg interesa“. Riječ je o šest foruma: o Jadranu, otocima i priobalju, o Slavoniji, o demografiji i migracijama, o obrazovanju, o Hrvatima izvan Hrvatske te o urbanom razvoju glavnog grada Zagreba. „Akademijino poslanje je čuvanje nacionalne baštine, izvrsnost u znanosti i umjetnosti, stvaranje sustava društvenih vrednota za moderno hrvatsko društvo pred kojim su dalekosežne odluke o budućnosti nacije i svih njezinih građana“, kazao je.

Arhitekt zgrade NSK-a
i nove zračne luke

Neidhardt je široj javnosti poznat kao jedan od autora dvaju kapitalnih objekata u glavnome gradu, zgrade Nacionalne i sveučilišne knjižnice u Trnju i putničkog terminala Zračne luke Franjo Tuđman na Plesu. Njegova je biografija besprijekorna. Rođen je 7. listopada 1943. u Zagrebu. Na Arhitektonskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1967, a magistrirao 1978. s radom Razvoj modela u znanstvenoj metodi urbanističkog planiranja. Od 1974. do 1976. boravio je u Sjedinjenim Državama, gdje je usavršavao zanat na sveučilištima Harvard i MIT te u arhitektonskom studiju Skidmore, Owings & Merrill u Chicagu. Po povratku u Hrvatsku radio je u zagrebačkom Urbanističkom institutu, gdje „stvara i primjenjuje URBAN, prvi računalni jezik za potrebe urbanističkog i prostornog planiranja u nas“. Godine 1990. na Arhitektonskom fakultetu doktorira s disertacijom Antroposocijalni faktor u teorijskom pristupu arhitektonskom i urbanističkom projektiranju. Dobitnik je niza priznanja, među kojima nagrade Ministarstva kulture Vladimir Nazor, nagrade Udruženja arhitekata Viktor Kovačić te Nagrade Grada Zagreba za izniman doprinos hrvatskoj arhitekturi. Redoviti je član HAZU-a od 1991. godine, u Razredu za likovne umjetnosti, a 2009. odlikovan je Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Osamnaesti predsjednik HAZU-a Velimir Neidhardt

Kako je sam rekao, njegov program zapravo je program kontinuiteta dosadašnje Kusićeve uprave, u kojoj je Neidhardt bio potpredsjednik tijekom dva četverogodišnja mandata. „Važan je kontinuitet djelovanja, nastavak na sve pozitivno taloženo u dugoj i nedavnoj tradiciji Akademije“, apostrofirao je Neidhardt.

Iskoraci i izazovi

 Dosadašnji predsjednik Kusić suvereno je gotovo čitavo desetljeće vodio Akademiju kroz scile i haribde hrvatske stvarnosti obilježene društvenim polarizacijama često popraćenim užarenim javnim raspravama, ne dopuštajući da ta stožerna nacionalna organizacija upadne u živi pijesak dnevne politike. Istodobno je rad HAZU-a učinio transparentnijim i otvorenijim prema javnosti, premda se čini da je u današnjem globaliziranom svijetu, koji se sve brže mijenja, potrebno napraviti dodatne korake kako bi se institucija osnovana uredbom Hrvatskog sabora od 29. travnja 1861. bolje prilagodila zahtjevima i okolnostima 21. stoljeća. Kusić je vješto vodio Akademiju izbjegavajući kontroverze i svrstavanja, no ipak nije uspio dovoljno u javnosti pozicionirati HAZU kao „vrhovnog arbitra“ u aktualnim spornim temama hrvatske države i nacije. Pitanje je, međutim, je li to uopće moguće.

U vrijeme kad je po uzoru na slavnu Academie française biskup Josip Juraj Strossmayer osnivao Akademiju, dakle sredinom 19. stoljeća, okolnosti su bile posve drukčije. Zagreb je bio gradić od dvadesetak tisuća stanovnika, a golema većina Hrvata živjela je u ruralnim područjima. Hrvatski nacionalni preporod tek je bio zapalio prve plamenove nacionalne i kulturne obnove, koji će tek u kasnijim desetljećima obuhvatiti šire slojeve stanovništva. Masovni mediji u današnjem smislu te riječi tada još nisu postojali, a da su i postojali od njih ne bi bilo velike koristi – Hrvati su uglavnom bili nepismeni. U tim okolnostima, malobrojna nacionalna kulturna, znanstvena i umjetnička elita mogla je kreirati nacionalni program, a upravo se Akademija, uz Maticu hrvatsku, osnovanu dva desetljeća ranije, profilirala kao središnje mjesto, stožerna državna institucija zadužena za promicanje hrvatske kulture i čuvanje nacionalnog identiteta. Prvih šesnaest akademika na čelu s prvim predsjednikom Franjom Račkim – kao i njihovi nasljednici sljedećih desetljeća – mogli su svojim aktivnostima usmjeravati razvoj znanstvene i umjetničke djelatnosti, čuvati nacionalnu baštinu i afirmirati hrvatski identitet te osobito objavljivanjem nebrojenih stručnih publikacija i popularnih djela promicati nacionalne ideje među najširim slojevima stanovništva. Možda nije pretjerano reći da su upravo te dvije institucije, Akademija i Matica hrvatska, oblikovale suvremeni hrvatski društveni krajolik i nacionalni identitet.

Danas živimo u svijetu društvenih mreža i nebrojenih informativnih medija. Svakodnevno smo bombardirani informacijama iz raznih izvora, sve teže razlučujući važno od nevažnoga, istinito od lažnoga. Centralizirano izvješćivanje postalo je stvar prošlosti, osim vjerojatno u Venezueli, na Kubi i u Sjevernoj Koreji, a pluralizam vijesti neopazice se prometnuo u svoju suprotnost – usprkos golemu broju informacija, ili baš zahvaljujući njemu, postali smo sve slabije informirani. Posljedica tog trenda jest fragmentacija društva na veće ili manje skupine istomišljenika zatočenih u svojim nišama, koje je sve ih je teže mobilizirati oko nacionalnih ciljeva. Postizanje nacionalnog jedinstva o nekoj temi sve je teže postići, i bila bi potrebna prava čarolija, ako ne i čudo, da HAZU barem djelomično ostvari društveni utjecaj kakav je imao tijekom hrvatske povijesti 19. i 20. stoljeća. Pred novim je predsjednikom dakle važna i teška zadaća, koju bi možda mogao lakše ostvariti kad bi iza sebe imao dobno i spolno heterogenije članstvo. Dapače, „vrlom novom svijetu“ 21. stoljeća teško može parirati sastav Akademije prosječne starosti 74 godine, i sa samo 10,4 posto žena među redovitim članovima.

Akademkinja Žic Fuchs čestitala je novo­izabranome predsjedniku i istaknula njihovu odličnu suradnju tijekom predizborne kampanje te ustvrdila kako od sada više nema izbornih ekipa, već preostaje samo zajednički rad na boljitku Hrvatske i HAZU-a. Na skupštini su izabrani i potpredsjednici HAZU-a, akademik Davor Miličić i akademik Frano Parać. Uz izbor predsjednika i potpredsjednika HAZU-a, na dnevnom redu izborne skupštine bio je i izbor glavnoga tajnika Akademije, ali ni jedan od dvojice kandidata nije dobio potrebnih 68 glasova – akademik Dario Vretenar dobio je 63 glasa, a akademik Andrej Dujella 57 glasova. Novi izbori za glavnoga tajnika Akademije održat će se 5. prosinca, a u međuvremenu će svih devet razreda HAZU-a moći do 28. studenoga ove godine predlagati i nove kandidate. Mandat novoga predsjednika, potpredsjednika, glavnog tajnika, tajnika razreda i članova Predsjedništva HAZU počinje 1. siječnja 2019. i traje četiri godine, s mogućnošću reizbora na još jedan mandat.