70 godina črnomerečke knjižnice

Početkom listopada Knjižnica Vladimira Nazora obilježila je 70. obljetnicu kontinuiranoga rada. Utemeljena je 1948. kao Knjižnica VI. gradskog rajona –  Zagreb je, naime, do 1953. bio administrativno podijeljen na gradske rajone, a VI. rajon je pokrivao područje Črnomerca. Knjižnica je počela rad sa svega nekoliko stotina naslova, a isprva je bila smještena u Slovenskoj ulici. Godine 1954. izdvojen je dječji odjel te pod nazivom Pionirske knjižnice smješten u Ilicu 218 (ugao Ilice i Mandaličine ulice). Iste godine u okviru Knjižnice počela je djelovati i Čitaonica i galerija (danas Galerija VN), koja se od 1961. nalazi u današnjem prostoru u Ilici, na uglu s Vodovodnom ulicom. Oba knjižnična odjela, pionirski i onaj za odrasle, premještena su 1969. u današnji prostor knjižnice u prizemlju nebodera na uglu Ulice grada Mainza i Vodovodne. Taj prostor bio je, navodno, prvi u gradu namjenski izgrađen i uređen za potrebe knjižnice. Uz useljenje vezana je i anegdota: već prvi dan u izlog nove knjižnice zaletio se kamion, no, srećom, sve je prošlo bez žrtava. Ime književnika Nazora knjižnica u naslovu nosi od 1964. Nije nam poznato da bi se ta činjenica zasnivala na nekoj stvarnoj vezi pisca i knjižnice  – Nazor je, uostalom, preminuo samo godinu nakon osnutka knjižnice. Jednostavno, pojedine zagrebačke knjižnice nazvane su po istaknutim piscima (Tinu Ujeviću, Augustu Cesarcu, Mariji Jurić Zagorki, Ivanu Goranu Kovačiću…) pa je u toj podjeli črnomerečku knjižnicu dopao Nazor. Od 2007. knjižnica je u sustavu Knjižnica grada Zagreba, najvećem i najrazgranatijem sustavu knjižnica u Hrvatskoj. Jezgru sustava čine dvije najstarije ustanove, Gradska knjižnica i Knjižnica Božidara Adžije, a osim njih u sustavu je još dvanaest područnih knjižnica s mrežom od 27 ogranaka, smještenih na 42 lokacije. Knjižnica Vladimira Nazora s vlastitim podsustavom, koji uz nju kao središnju knjižnicu obuhvaća još devet jedinica na području Črnomerca i Susedgrada, ima najveći broj jedinica u sustavu zagrebačkih knjižnica.

Knjižnica V. Nazora ima najviše podružnica u sustavu zagrebačkih knjižnica

Obljetnica Knjižnice obilježena je bez mnogo medijske pozornosti, ali u duhu njezina poslanja. U prostoru Knjižnice održana je prigodna svečanost na kojoj su nazočni bili današnji i nekadašnji zaposlenici te njihovi kolege iz drugih knjižnica, uz ponešto korisnika. U kraćem govoru voditeljica Svjetlana Ciglar podsjetila je na glavne datume iz povijesti ustanove te se prisjetila svojih prethodnika i najzaslužnijih radnika, a priređen je i kraći recital, temeljen na Nazorovu djelu. Nakon sadržajem očekivana dijela programa, uslijedila je točka po kojoj se obljetnička svečanost izdvaja iz niza priredbi koje se po zagrebačkim knjižnicama i drugim sličnim ustanovama učestalo održavaju. Naime, u pridruženoj Galeriji VN prikazan je dokumentarni film Naša knjižnica. Riječ je o novom i prigodnom djelu filmske udruge Pozitivfilm, koja okuplja nekoliko neovisnih filmskih profesionalaca. Film potpisuju članovi Pozitivfilma: Ante Rozić kao autor, Sandi Novak kao snimatelj i Zoran Knežević kao majstor tona. Glazbu je potpisala kantautorica i etnomuzikologinja Lidija Bajuk. Napravljen po visokim zanatskim uzusima, u trajanju od 68 minuta, film je za črnomerečku knjižnicu „spomenik trajniji od mjedi“. Snimljen je tijekom proljeća ove godine uz suradnju ljudi povezanih s knjižnicom. Djelatnici i korisnici knjižnice govore o radu i mnogobrojnim aktivnostima koje se svakodnevno odvijaju u knjižnici i galeriji. Zastupljeni su svi naraštaji korisnika, od osmoškolaca korisnika dječjega odjela, preko suradnikâ popratnih programa i projekata do umirovljenikâ koji osim zbog posudbe knjiga dolaze i prelistati dnevni novinski tisak. Knjižnica je u filmu predstavljena kao središnja kulturna ustanova gradske četvrti Črnomerec, što ona i jest. Posebice je naglašena pupčana veza knjižnice i dijela grada u kojem se nalazi. Sekvence snimljene u prostorima knjižnice filmski su vješto kombinirane s isječcima snimljenima na ključnim točkama tog dijela grada: na potoku Črnomercu kod nekadašnjeg tramvajskog okretišta i gradske mitnice; pred prvim zagrebačkim kolodvorom, današnjim Zapadnim kolodvorom, i na nedalekom Kegliću; u podnožju Svetog duha; na mjestu nekadašnje gostionice Kod Mandalice. Na taj način film je i zbiljski omeđio Črnomerec, čije su ključne točke upisane u memoriju stanovnika bez obzira na njihov današnji izgled i sadržaj, koji se tijekom prošlosti mijenjao. Ni u prošlosti, a ni danas, to nije reprezentativni dio grada koji dolaze razgledati turisti. Črnomerec je običan, radnički kvart, najstarija zagrebačka industrijska zona i četvrt vojarni. U takvu ambijentu knjižnica je odavno izašla iz okvira osnovne djelatnosti posudbe knjiga, prerasla u mjesto razmjene znanja i informacija te postala i sama dijelom kvartovskoga identiteta. Ulogu središnje črnomerečke kulturne točke ona će obavljati i dalje. Manje je izvjesna sudbina Rozićeva filma, koji je u knjižnici premijerno prikazan. Može biti prikazan i na nekom od filmskih festivala namijenjenih dokumentarcima, a uz malo sreće otkupit će ga (valjda) i nacionalna televizija, kojoj bi filmovi takve, zavičajno-poučne tematike trebali biti zanimljivi. Bila bi šteta da vrijedno filmsko djelo bude samo jednokratno javno prikazano.