Zamorno eksploatiranje klasika

Zahvaljujući naslovima kakvi su oni iz franšize Prizivanja, neumornom variranju motiva o ukletim kućama i zloslutnim porculanskim lutkama te nekolicini intrigantnijih ostvarenja kakvi su To dolazi, Bježi i Mjesto tišine, holivudskom hororu u komercijalnom smislu posljednjih godina i ne ide loše. No u kvalitativnom smislu ne cvjetaju mu ruže. To je osobito vidljivo ako se situacija usporedi sa 70-im i 80-im godinama, kada su majstori filma strave John Carpenter, Wes Craven, George A. Romero i Tobe Hooper redefinirali žanr, u njega unijevši neovisan autorski pristup, realizam i zamjetnu okrutnost. Spomenuti filmaši, od kojih je živ još samo Carpenter, celuloidnu stravu ambiciozno su nadograđivali socijalnim komentarima i subverzijom, kojima su posredno progovarali i o rasizmu, o ratu u Vijetnamu i njegovim posljedicama, o političkim previranjima u Americi i svijetu te o kojekakvim drugim u onom vremenu provokativnim temama. Zahvaljujući navedenim autorima žanr horora stekao je i naklonost filmske kritike, a njihova su djela, kako je zaključio prošle godine preminuli Romero, bila odraz vremena i odlična prilika da publici iznesu vlastita razmišljanja i svjetonazore te je potaknu na razmišljanje. Iako su Romero i Craven dugo ostali aktivni, producirajući manje ili više uspjele naslove o zombijima i zaključujući tetralogiju Vrisak te iako je Carpenter 2010. potpisao dosta zanimljiv Odjel straha, suvremeni horor dominantno se svodi na nemaštovito, trivijalno, eskapističko, eksploatacijsko i zamorno variranje odavno iskorištenih zapleta.

Unatoč Carpenteru kao suproducentu, nema ni traga suvisloj režiji ni dramaturškoj razradi

Neumorno i dobrano zamorno eksploatiraju se storije o ukletim kućama na osami, o zlodusima koji opsjedaju djecu ili tinejdžere, o jezivim i ubojitim porculanskim lutkama koje se iz nepoznatih razloga čuvaju kao drage obiteljske uspomene, o davnim kletvama koje sustižu današnju mlađariju, o sotonama koji se manje ili više uspješno razotkrivaju te slični formulaični sižeji s klišeiziranim likovima i njihovim odnosima. Istina, pojavi se poneki rijetki predstavnik skandinavskog horora kakav je recimo izvrsna psihološka horor-drama Neka uđe onaj pravi Tomasa Alfredsona, ili spomenuti To dolazi Roberta Davida Mitchella, Južnokoreanac Sang-ho Yeon zabljesne Vlakom za Busan, a snimi se i poneki korektni prepravak nekoga nekoliko desetljeća stara Cravenova hita. No sve su to tek podsjetnici na činjenicu da su horore nekad odlikovali naglašeni redateljski autorski pristupi, često suptilna psihološka profiliranja protagonista, zamjetne doze ironije i subverzije, promišljena briga o svakom detalju i stupnjevanju jeze, kao i hvalevrijedno angažirano referiranje na tada aktualne društvene trendove i neprihvatljive pojave.

Onomu tko takvo što očekuje od recentne Noći vještica, filma realizirana na 40. obljetnicu izvorna Carpenterova remek-djela, koji k tome kao suproducenti potpisuju sam Carpenter i povratnica u serijal Jamie Lee Curtis, jedno od amblematskih glumačkih lica žanra, slijedi prilično neugodno razočaranje. Svemu onome što je krasilo antologijski izvorni film, najuspjelije i najutjecajnije Carpenterovo djelo, od promišljenog i inovativnog elaboriranja određenih motiva, preko uporabe subjektivnih i polusubjektivnih pogleda antagonista, vještog variranja motiva iz Hitchcockova Psycha, do kontekstualiziranja sekvenci ubojstava kao supstituta za seksualne odnose te s tim povezanom moralističkom notom filma, u filmu tek sporadično darovita Davida Gordona Greena (Pineapple Express, Snaga je u meni) nema ni traga.

Unatoč Carpenteru kao suproducentu, nema traga ni gradaciji suspensa, ni suvislijoj režiji i dramaturškoj razradi, a sve što valja su pojava Jamie Lee Curtis – njezin je lik Laurie Strode pretvoren u fanatičnu zaštitnicu i osvetnicu s asocijacijama na Saru Connor iz Terminatora 2 – te variranje znamenite Carpenterove glazbene teme. Autori nude svojevrsni reboot serijala, jer posve zanemaruju sve njegove prethodne nastavke osim Carpenterova izvornika, a nakon što Michael Myers pobjegne iz zatvora za psihopatske ubojice, kreće konvencionalni, bezidejni, nelogični i zamorni slasher u kojemu će na sadističke načine biti ubijen svatko tko mu se nađe na putu, sve do završnog suočavanja sa Laurie, njezinom kćeri Karen i unukom Allyson, koja je sad u bakinoj dobi iz prvog filma. Tri generacije žena obitelji Strode nudile su priliku za umetanje pokojeg intrigantnijeg detalja i suptilnije psihologizacije (traume, obiteljsko zlostavljanje i oduzimanje kćeri Karen od strane socijalne službe), no to je tek usput naznačeno i smjesta zaboravljeno. No film ostvaruje odlične komercijalne rezultate, pa se za koju godinu možemo nadati suvislijem, zanimljivijem i uspjelijem nastavku.