Vukovarski vapaj i nada

Vukovar je ušao u studeni. Rečenica dovoljna za bol, za još dublje sjećanje. U samom gradu sunčana jesen, teška južina, radovi na svakom koraku. Obnavlja se već dulje vremena glasoviti vodotoranj, no i uz Dunav (g)radi se šetnica – cilj je, jednog dana, povezati vukovarsku luku s Muzejom vučedolske kulture. Bit će to prigoda svakomu vukovarskom građaninu i posjetitelju da uživa u šetnji s pogledom na veliku rijeku. Vukovar je živ i živi, pokazuju to i podaci o gotovo šezdeset tisuća posjetitelja u Muzeju grada Vukovara tijekom svih događanja u prošloj godini. A kada se zbroje svi oni koji su 2017. prošli Spomen-domom Ovčara, Memorijalnim grobljem žrtava iz Domovinskoga rata, Mjestom sjećanja – Vukovarskom bolnicom, Memorijalnim centrom Domovinskoga rata (vojarna 204. vukovarske brigade) i Spomen-domom hrvatskih branitelja na Trpinjskoj cesti, dobije se oko 507.000 posjetitelja koji svojim pohodom čuvaju sjećanje na žrtvu Vukovara. Na tu brojku može se dodati i 126.000, sve više, znatiželjnika koji posjete 30. lipnja 2015. otvoren Muzej vučedolske kulture, koji pripovijeda jedinstvenu priču o usustavljenosti eneolitika, sa snažnim utjecajem tog razdoblja na čak trinaest europskih država. I vukovarska luka bilježi oko 28.000 putnika, a ovom godinom Dunavom je doplovilo 220 kruzera. Naravno, grad čine njegovi stanovnici, oni koji uglavnom ne ulaze u izrečenu statistiku, kao ni u onu od 70.000 noćenja godišnje (desetina inozemnih) u sve bogatijim smještajnim kapacitetima. Za potpuniju, ali nikad potpunu sliku vukovarskoga kolaža izabran je niz relevantnih sugovornika koji grad na ušću Vuke u Dunav dišu svakodnevno.

Memorijalno groblje Vukovar / Snimio Tomislav Šovagović

Vukovar je danas
grad umirovljenika

Iskusni novinar Hrvatskoga radija Vukovar Milan Paun naglašava da je život u Vukovaru sličan onima u drugim gradovima takve veličine, što u prijevodu znači da je suočen s velikim iseljavanjem mladih ljudi. „Vukovar je prema popisu stanovništva iz 2011. imao 27.000 stanovnika. Deset godina ranije bilo ih je 33.000. Prema pojedinim procjenama gradskih službi realni broj stanovnika u Vukovaru ne prelazi dvadeset tisuća. Spominje se i broj od samo šesnaest tisuća. Od toga broja, prema podacima Hrvatskoga zavoda za mirovinsko osiguranje, više je od deset tisuća umirovljenika. Dakle, Vukovar je danas grad umirovljenika“, rekao je novinar Paun, podsjećajući da je po povratku iz progonstva postojala nada, jer su ljudi vjerovali kako je najgore prošlo te da slijedi napredak, obnova, otvaranje radnih mjesta, povratak stanovništva, novi život. „Sada smo u vakuumu, nada je nestala, ponajprije kod mladih ljudi. U nekim gradovima još je i gore, primjerice Ilok bi s popisom stanovništva 2021. mogao izgubiti status grada. U Vukovaru je svaka treća kuća, svaki treći stan, na prodaju. Cijene nekretnina su bagatelne, za 400 eura može se kupiti četvorni metar stana u središtu grada“, precizno iznosi sugovornik.

Milan Paun

Ivan Penava

Drago Maksimović

Neminovno je, čak i kada se govori o vukovarskoj svakodnevici, spomenuti prosvjed održan 13. listopada, kojim se željelo ukazati na neprocesuiranje ratnih zločina, osobito onih na Ovčari i Veleprometu. Gradonačelnik Grada Vukovara u kraćem je razgovoru kazao da nema konkretnih pomaka te da Vukovar ovo razdoblje živi jednako kao i svake godine. „S obljetnicama započinjemo već od polovice rujna, kada obilježavamo pad dijela Sajmišta, kada su izvršeni mnogobrojni zločini, oni brutalni poput masakriranja, klanja, silovanja. Ulazimo u turobnu vukovarsku jesen, dodatno pojačanu sjećanjem na žrtve Sotina, a nakon Svih svetih slijede obilježavanje stradanja u Bogdanovcima, na Lušcu. Tada već idemo ususret Danu sjećanja na žrtvu Vukovara, zatim žrtvu Borova Naselja, zločin na Ovčari, na farmi Lovas... Teška atmosfera koja kulminira 17. studenoga i prenosi se na tri sljedeća dana vjerojatno se nikada neće promijeniti“, naveo je vukovarski gradonačelnik i dodao kako je vukovarski zrak mogao biti kudikamo lakši da su se mjerodavne institucije potrudile procesuirati odgovorne za te zločine, jasno prokazati tko je što radio i tko je odgovoran za te zločine. „Nažalost, kontinuirano je javljanje i nezadovoljnika i stradalnika s novim slučajevima, s neshvatljivim stvarima koje se događaju našim ljudima u gradu i to od strane naše države, gdje im se ponovno čini nepravda. Vukovar i dalje živi neki svoj život uvelike odvojen od ostatka života Republike Hrvatske. Nadam se da ćemo svi naći dovoljno snage i zdrava razuma, pomoći Vukovaru i naprosto ga pogurati u neku normalniju svakodnevnicu“, napomenuo je gradonačelnik Penava.

Tri stotine nestalih Vukovaraca

Na njegove riječi nadovezao se i novinar Paun, ističući da je osnovni razlog nezadovoljstva građana u još oko tri stotine nestalih osoba. „Građani imaju dojam da nitko ništa ozbiljno ne poduzima, odnosno pronalasci posmrtnih ostataka idu presporo i ovim tempom trebat će stotinu godina. Vukovarski građani su realni i svjesni da neće svaki posmrtni ostatak biti pronađen, ali da se većina može pronaći – to vjeruju. Pogotovo stoga što su svjedoci mjesta gdje su bile masovne grobnice (neke prekopane i preseljene na neka druga mjesta) i danas žive u Vukovaru. I zna se koji su to ljudi, ali oni šute. Ljude frustrira što osobe koje znaju što se dogodilo s nestalima rade u državnoj upravi, gradskoj upravi, policiji i svaki dan ih susrećete, a ništa ne možete poduzeti“, ogorčen je Paun, svjestan kako mnogi Vukovarci smatraju da je neprocesuiranje ratnih zločine posljedica Erdutskoga sporazuma od 12. studenoga 1995. „Navodno postoji tajni dio Erdutskog sporazuma koji nije javnosti predočen i da su u njemu razrađeni neki detalji čije mi posljedice osjećamo danas. Primjerice, da je utvrđen broj ratnih zločinaca koji će se procesuirati unaprijed i da se ne ide dalje od toga, da je to dogovoreno, čak da su i imena dogovorena. Tajni dio sporazuma političari ne niječu, no nagađa se što je u njemu. Ovdje se vjeruje da je unaprijed dogovoreno da neće biti velikih procesuiranja ratnih zločinaca u svrhu mirnoga suživota i mirne reintegracije. Možda je to bila cijena mirne reintegracije u vremenu potpisa sporazuma, ali od njega su prošle dvadeset i tri godine. U njemu je bio petogodišnji moratorij na služenje Hrvatske vojske srpskih mladića, kao i moratorij na učenje hrvatske povijesti. Sve je to prošlo, ali ratni zločini ne zastarijevaju, tu ozbiljno treba zagrebati, na tome poraditi“, zaključio je novinar Hrvatskoga radija Vukovar.

Branimir Kurmaić

Dražen Živić

Jasna Babić

Poginuli branitelji nose
žive kroz život

Vukovarski branitelj Drago Maksimović, autor knjiga Vukovar – grad tisuću istina i Brevijar beznađa, na poseban se način prisjetio poginulih suboraca s Ose 2 i drugih položaja u herojskoj tromjesečnoj obrani krvave 1991. godine. „Spojeni posebnom krvnom vezom u teškim vremenima kaosa i tjeskobe, uvijek ih se sjećamo, onakvih kakvi su tada bili, mladi i nasmijani, ili u zadnjim trenucima, krvavi i žuti u ispijenim licima, u krajnjoj agoniji žrtve za svoj narod i domovinu. Mi smo već uspjeli ostarjeti polako, za razliku od njih, imali smo privilegij gledati vlastitu djecu u odrastanju. Njima je sve to oduzeto, jer u našim su mislima uvijek mladi, odvažni, pouzdani, veliki, veći od grada koji su branili. Eto, uskoro će i 18. studenoga, što ovaj mjesec u godini čini iznimno teškim za sve nas, to je vrijeme ponovnog proživljavanja najgorih sjećanja u životima većine nas, nosimo ih poput grbe, sve ove godine, ali nikada ih se ne bismo odrekli. Ona nas određuju i nose kroz život“, iskreno pripovijeda Maksimović, a isto čini i svojim pisanjem, smatrajući ga svojevrsnom terapijom jer prisjećajući se svih događaja i ljudi tog vremena održavamo uspomene živima, potvrđujući sebi i drugima da ih nismo i nećemo nikad zaboraviti. „Svojedobno mi je na jednoj promociji knjige jedna od preživjelih sudionica, prijateljica i suborac s prve crte bojišnice, rekla kako sam nas ponovo sve okupio u knjizi. Nikad mi nijedna pohvala nije toliko značila“, dodao je vukovarski branitelj Drago. Veli da život u Vukovaru napreduje, ali strašno polako, te da kombinatorika nametnoga suživota žrtve i zločinca, u kojima zločinac polaže pravo na zločin, uvjeren u ispravnost onoga što je počinio, ne mareći pritom za ono što razara žrtvu, nikako nije dobra.

Opća besperspektivnost – krucijalni problem

„Godine prolaze, ljudi nestaju, a odgovora nema i doći će vrijeme kad više neće imati tko postavljati pitanja. Iz povijesti znamo kako to nisu dobra rješenja. Ostali su problemi zapravo isti, napuštanje domova i mladih i starih, nemogućnost zapošljavanja, primanje jadne plaće koja čovjeku ne omogućava dostojanstven život, nepravda i korupcija, beznadno loše pravosuđe koje je temelj urušavanja cijele države, besramni političari i još koješta, jednostavno tjeraju ljude. Opća besperspektivnost krucijalni je problem. No, nekako mislim, „nigdar ni bilo, da ni nekak bilo, pak ni vezda ne bu da nam nekak ne bu“. Velika je slavonska duša, ovdje ljudi imaju veliko srce i uvijek su svladavali sve teškoće, ponekad sa suzama na licu, ali neuništivi kakvi jesu, poput Dunava koji vječno šaptom šumi i podsjeća da je tu, s nama. Prevladat će ljudi sve teškoće, jer je tu još uvijek onaj domaći humor, jutarnja rakijica i vrijedne ruke“, dodao je i dašak vedrine branitelj i književnik Maksimović.

Vukovarski građani su realni i svjesni da neće svaki posmrtni ostatak biti pronađen, ali da se većina može pronaći – to vjeruju. Ljude frustrira što osobe koje znaju što se dogodilo s nestalima rade u državnoj upravi, gradskoj upravi, policiji i svaki dan ih susrećete, a ništa ne možete poduzeti, kaže novinar Hrvatskog radija Vukovar Milan Paun

Njegov je mladi kolega po pisanju Branimir Kurmaić, autor romana Dva mjeseca za vječnost, aktivan u društvenom životu Vukovara. „Činjenica da grad Vukovar danas živi sasvim normalnim životom unatoč svemu kroz što je prošao mnogo govori o snazi njegovih ljudi i svjedoči da je bolji ovozemaljski život moguć čak i nakon takva iskustva. Dakako, kao i svako drugo mjesto, a osobito ona pogođena ratom, Vukovar ima problema, ali u njemu danas raste novi život. Djeca idu u školu, odrasli na posao, a neke nove generacije trude se izgraditi bolju budućnost na mjestu koje je ne tako davno prošlo nezamislivu patnju. Priča grada Vukovara nije završila u Domovinskom ratu, ona još traje, a svaki njegov uspjeh uvijek iznova svjedoči da je novi i bolji život moguć“, kazao je mladi Kurmaić, koji se također vratio na potresna svjedočanstva u Vukovaru 13. listopada, ističući da ona nisu novost, već su dio Vukovara dugi niz godina.

„Atmosfera se u Vukovaru uvijek promijeni s dolaskom mjeseca studenog, a ta svjedočanstva ožive kako u sjećanju tako i kroz razgovor, te u tom pogledu sam prosvjed nije donio ništa novo za Vukovar. Vjerujem da većina ljudi i ne očekuje da će prosvjed zaista nešto promijeniti u pogledu rada naših institucija; zadovoljni su time da je istina barem iznesena u javnosti, da su ljudi čuli njihove priče. Ako se neka promjena dogodila, treba je tražiti u Hrvatskoj javnosti, u drugim krajevima Hrvatske u kojima ljudi ta svjedočanstva nisu znali, a Vukovar ovih dana prolazi kroz nama uobičajenu priču. Sjećamo se svih onih kojih više nisu među nama, pričamo kako svoje tako i njihove priče, palimo svijeće i iznosimo zastave u iščekivanju mimohoda“, zaključio je mladi pisac i prevoditelj.

Nedorečena gospodarska strategija

Zahvalan je sugovornik za sve vukovarske teme voditelj Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar – Područni centar Vukovar i potpredsjednik Matice hrvatske Vukovar Dražen Živić. Iako je demograf, trudi se i sociološki i kulturološki zahvatiti sliku grada. „Svi znamo što je u Vukovaru bilo 1991, većina je činjenica poznata. Uzroci su poznati, posljedice nisu sagledane. Postoje i neki objektivni razlozi zbog čega ne mogu biti. S druge strane imamo Vukovar danas. Između onoga 1991. i onoga danas mnogo je toga protutnjalo gradom. Imamo činjenicu da je grad znatnim dijelom obnovljen fizionomijski, arhitektonski, čak ima i nekih urbanističkih novih elemenata i zahvata, i na prvi pogled može se činiti da su ožiljci rata nestali, tu i tamo ruševina, zarasli korov, ali toga ima i u drugim gradovima koji nisu prošli ratna zbivanja. Vidimo napredak, i da se Vukovar nakon ratne kataklizme osvježio, donekle oporavio, ali u tom graditeljskom dijelu“, ustvrdio je Živić, smatrajući da je ključno uz obnovu grada organizirati život, ne oko građevina nego oko ljudi i onoga čime se oni bave. Gospodarska je strategija poslijeratnoga Vukovara, nastavlja, ostala nedorečena te ne zadovoljava potrebe građana.

Vukovar je metafora života: ništa nije pravocrtno, izmjenjuju se tuga i radost, suze i smijeh / Snimio Sanjin Strukić / PIXSELL

„Ne zadovoljava ni ono što smo očekivali da će se u Vukovaru dogoditi nakon rata i povratka, i kada procjenjujemo gospodarsku obnovu, moramo voditi računa o ratnim posljedicama, o činjenici da je u Hrvatskoj izostala, ne samo u pitanju Vukovara, pametna strategija gospodarskoga razvoja koji bi omogućio napredak društva i pojedinca u tom društvu. Obnovljene su zgrade, fasade, parkovi, mnogo toga komunalnoga, infrastrukturnoga, stavljeno je u funkciju ili se dodatno obnavlja, ali nažalost u gospodarskom smislu nedostaju i nedorečena su radna mjesta, tvrtke, djelatnosti. Tu je i pitanje stanovnika, ljudi, ne samo s demografskog stajališta, kojega je slika porazna“, nadopunio je već izrečene tvrdnje o Vukovaru kao gradu umirovljenika. No želio je naglasiti i duhovnu dimenziju – rane na ljudskim dušama.

„Vukovar, s jedne strane, izišao je iz ratnog stanja, paradoksalno, ali je ostao zarobljen u ratu i ratnoj atmosferi koja se svako malo podgrijava, vjerojatno i iz dnevnopolitičkih razloga jer se ne rješavaju krupna politička pitanja. Neka istraživanja pokazuju: koliko god vi u neku sredinu koja prođe ratnu kataklizmu unesete kapitala i gospodarske aktivnosti, ako niste riješili ono što ostaje nakon rata, a to je trauma – ako niste nju liječili i otkrivali istinu, niste dugoročno napravili ništa. Kotač se stalno vraća natrag. Kolika god bila plaća, mirovina, ako čovjek ne zna što je s njegovim djetetom, suprugom, ako se ne kazne oni koji su zločine činili, novac u konačnici ništa ne znači“, istaknuo je znanstvenik Živić, ali smatra da u Vukovaru ima i dobrih primjera u svakodnevnom životu, da se pokrenuo određenim projektima, uređenjem grada, što ukazuje da grad nije i ne smije biti zatvoren u memorijalni muzej 1991.

„Ostali smo u ratnoj atmosferi zato što drugi koji su se trebali brinuti o Vukovaru ili Vukovarcima ili cijeloj politici nisu obavili svoj posao. Ali se sami Vukovarci pokušavaju iz toga istrgnuti. Pokušavaju pronaći smisao i u lijepim stvarima, ne samo u onome što se u ratu dogodilo. Ne smijemo dopustiti da ne riješimo pitanja iz prošlosti. To što ćemo mi, ne mi u Vukovaru, ni cijelo društvo, nego pojedine elite hrvatskoga društva koje misle da okretanje glave od tih problema i od tih neriješenih stvari iz 1991. Mora se u toj 1991. i ostalim godinama okupacije razbistriti i ukloniti sve ono što priječi pravi pogled na sve što se događalo prije da bismo mogli kvalitetnije živjeti sutra. Međutim, to ne znači da mi od života danas odustajemo. Moramo graditi vukovarsko društvo i hrvatsko društvo, pronalaziti ono što vrijedi, i elemente nacionalnoga identiteta i kršćanskoga identiteta, i onih dobrih stvari, na koji su se način i hrvatski branitelji postavili u obrani domovine“, dodao je Živić, a načela na kojima se branio Vukovar i Hrvatska moraju biti načela na kojima se gradi današnja i sutrašnja Hrvatska.

Ne smije se manipulirati Vukovarom

„Svako odustajanje od toga neće nas odvesti u pravom pravcu, a tih odustajanja bilo je nažalost previše. Čini se da su neki jedva čekali da se stvar malo smiri da mogu okrenuti cijelu priču. Zato smo tu gdje jesmo. Ali da mi moramo, želimo i trebamo drukčije, to je naprosto istina i tu Vukovar može biti i primjer za Hrvatsku, kao što i Vukovar može iz drugih primjera Hrvatske izvući dobre pouke i dobru politiku, dobar rad. Samo se s Vukovarom i Vukovarcima ne smije manipulirati i ne smije ih se stalno traumatizirati iz dnevnopolitičkih pobuda. Time se neće izaći iz ratne atmosfere, nego ćemo se svako malo u nju vraćati“, smatra voditelj vukovarskoga centra Instituta društvenih znanosti Ivo Pilar, smještena u rodnoj kući nobelovca Lavoslava Ružičke – upravo je na tom mjestu ugledao svijet 13. rujna 1887.

Glasoviti kemičar jedan je od brojnih vukovarskih ponosa, čime se posebno diče i u Turističkoj zajednici Grada Vukovara. Viša stručna suradnica Jasna Babić navodi da je zajedno s povratkom u Vukovar rasla želja i volja da se Vukovar učini pogodnim mjestom za život, ali i poželjnim turističkim odredištem.

„Do prije 27 godina Vukovarci su vrijeme dijelili na ono prije gimnazije i ono poslije gimnazije, a od tada vrijeme dijele na ono prije rata i ono poslije rata. Prije rata, Vukovar je bio poznat kao grad na dvije rijeke, u zagrljaju Slavonije i Srijema, zbog svoga geostrateškog položaja bio je važna prometna poveznica Istoka i Zapada i grad po mjeri čovjeka sa svim potrebnim sadržajima i institucijama. Onda je došla 1991. i od tada ništa više nije isto.

Po povratku, dočekao nas je razrušen grad bez ijedne čitave zgrade, ali to je bio motiv i poticaj da se ono što se dogodilo prikaže na pravi, istinit način i tako otme zaboravu“, kazala je viša stručna suradnica Jasna Babić. Mnogo je napravljeno, a i dalje se radi na osmišljavanju novih sadržaja koji daju dodanu vrijednost cijeloj turističkoj ponudi.

 „U početku su to bili samo jednodnevni posjeti Vukovaru, jer nije bilo smještajnih kapaciteta, da bismo tijekom svih ovih godina danas došli do trideset smještajnih objekata, od toga jedan hotel s 4 zvjezdice, četiri hostela, a ostalih 25 objekata su sobe i apartmani u privatnom smještaju. Smještaj je bio preduvjet za razvoj turizma u Vukovaru. Kako se obnavljao grad, tako su se obnavljale i kulturne institucije i muzeji, osmišljavale manifestacije, radile brošure i promotivni filmovi. Ovdje također ključnu ulogu imaju privatni poduzetnici ili poduzetni privatnici, jer bez njihovih inicijativa i angažmana sve bi išlo mnogo sporije“, napomenula je Babićeva, koja se zajedno s direktoricom Marinom Sekulić i referenticom Marinom Penavić trudi informirati posjetitelje iz Hrvatske i inozemstva da je Vukovar, osim Domovinskoga rata i događaja iz 1991, vjekovni hrvatski grad na Dunavu s bogatom poviješću, kulturom i tradicijom. „Logično je da je glavni motiv dolaska memorijalni Vukovar, ali doći u Vukovar, a ne obići sve ono što on nudi, bilo bi naprosto neoprostivo. Tu su dva europska muzeja, a radi se i muzej u samostanu zahvaljujući projektu Integracija kulturne i povijesne baštine franjevačkog samostana u turističku ponudu Vukovara“, ponosna je naša sugovornica na nagradu Europskoga odredišta izvrsnosti (EDEN), koju je u ožujku ove godine osvojio projekt Vukovar – Vučedol – Ilok. Prije dvije godine nagradu Silletto osvojio je Gradski muzej Vukovar, smješten u obnovljenom dvorcu Eltz, ističe susretljiva Jasna Babić i zajedno s njom lako je zaključiti da je Vukovar metafora života te da ništa nije pravocrtno, već se izmjenjuju tuga i radost, suze i smijeh, usponi i padovi. Ima Vukovar i svoj Vukovarski nokturno, i Dunav i Vuku, Vučedol i Adicu, osobe i građevine po kojima je poznat, Vučedolsku golubicu (ili je ipak jarebica?), kao sinonim mira i kontinuiteta života.

Koračajući obnovljenim Vukovarom, na kojemu je svaki korak priča, i nečija sudbina, čovjek je svjestan da je uvijek (pre)malo ispričano, štošta nedorečeno, a rastanak s Vukovarom uvijek bolan. Kao da se u njemu susreću svi povijesni rastanci, no zahvaljujući Vukovarcima i svaki razgovor uglavnom je ugodan – i s nadom. Jer nada je Vukovaru najpotrebnija. I u studenom. Nada znači otkriti grobove nestalih, kazniti počinjene zločine, osmisliti bolji život, s naglaskom na mladim stanovnicima, jer bez njih uzalud i fasade, i infrastruktura, i popusti u trgovinama. Na čovjeku se gradi i lomi – vukovarska budućnost.