Voljela je dvije domovine

Jadwiga Stadnikiewicz-Kerep pripada dugom nizu istaknutih stranaca koji su Hrvatsku prihvatili kao domovinu i ostali joj vjerni do kraja. Rođena je u Krakovu, gdje je maturirala i na Filološkom fakultetu slavnoga Jagiellońskoga sveučilišta završila studij slavistike (1952–1957). Zatim je zahvaljujući stipendiji 1959/60. i 1961/62. akademske godine u Zagrebu pripremala disertaciju o lirici Vladimira Nazora. Po povratku u Krakov kratko je radila na visokoj medicinskoj školi (1962) i u Pedagoškoj knjižnici (1963), a od listopada 1963. do siječnja 1968. kao asistentica za hrvatsku književnost na Jagiellońskom sveučilištu. Na slavistici u Krakovu doktorirala je u travnju 1968. Iste se godine preselila u Zagreb, gdje se udala za Stjepana Kerepa, rodila svoga Zorana i do 1970. radila kao bibliotekarka u Leksikografskom zavodu. Akad. godine 1970/71. počela je raditi kao lektorica, a od burne 1971. do 1976. kao asistentica za poljski jezik na tadašnjem Odsjeku za slavenske jezike i književnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu.

Jadwiga Stadnikiewicz-Kerep

Taj svoj posao radila je savjesno i suvereno, ali na način koji je, uz osebujan pedagoški dar, otkrivao da njezini interesi prelaze granice jezika. Njezina je ljubav bila književnost, zanimala ju je hrvatska književna baština i hrvatska kulturna povijest. Akademski građani koji imaju širok raspon interesa često se ne drže utvrđenoga sustava pa je i naša profesorica Jadwiga iskakala iz paradigmi, a na ispitima je bila tako demokratična da smo „komisijski“ davali prolazne ocjene i onima koji su nasjedali na sve poljsko-hrvatske lažne prijatelje. Zbog pristojna predznanja mene je brzo svrstala među „napredne“, koji na studiju polonistike nisu slučajno; davala mi je različite poslove pa sam uz ostalo ekscerpirala poljske stilističke termine iz Gołąba za veliki, nažalost nedovršen, Simeonov rječnik. Sjedeći u njezinu podrumskom „kabinetu“ u Petrovoj, često nisam znala trebam li joj zbog hrvatskoga ili zbog običnih razgovora.

Moja sjećanja na Jadwigu Stadnikiewicz-Kerep ne govore mnogo o njezinim znanstvenim putovima jer mi u svojoj skromnosti i samozatajnosti nije dala i tu povlasticu. Poznato je da je 1969. objavila knjigu Liryka Vladimira Nazora. Przemiany warsztatu poetickiego (Wrocław – Warszawa – Kraków, Ossolineum, PAN). Prije toga se u recentnom časopisu Pamiętnik Słowiański (15/1965) uz niz članaka posvećenih Ivanu Mažuraniću pojavio i njezin prilog Studium o artyzmie Ivana Mažuranicia. Na osnovi Frangešove rasprave Mažuranićeva umjetnost (Forum, 1964) analizira hrvatsku kulturnu situaciju Mažuranićeva vremena, a posebno umjetnički jezik njegova poznatoga spjeva. Profesor Frangeš pripadao je širokom krugu njezinih bliskih suradnika i prijatelja u hrvatskoj akademskoj sredini.

Njezin interes za teoriju prevođenja s posebnim obzirom na poljske prijevode hrvatskih pisaca i hrvatske prijevode poljskih urodio je nizom znanstvenih članaka, kao što su: Na marginama poljskih prijevoda Krležine proze (Croatica, 1972/3), O kłopotach tłumacza Gałczyńskiego (Ruch Literacki, 1976) Między życiem a sztuką: osobowość artystyczna Frana Galovicia (Pamiętnik Słowiański, 44/1994), O chorwackim przekładzie Chłopów Reymonta (s Elżbietom Pułkom, Pamiętnik Słowiański, 21/1981).

Kao dobar učitelj jezika naša nam je profesorica prije svoga povratka u Poljsku ostavila i jedan visokoškolski udžbenik – Język polski (Zagreb, 1976), a sa svojom bivšom studenticom i suradnicom Nedom Pintarić objavila je 1999. raspravu o suvremenom hrvatskom jeziku – Współczesny język chorwacki (Zeszyty Naukowe UJ; Prace Etnograficzne 35).

Njezin stvaralački opus nije lako obuhvatiti u cijelosti. Autorica je mnoštva leksikografskih članaka u poljskim i hrvatskim književnim leksikonima. Uz mnoge značajne poljske slaviste bila je i članica Slavističke komisije (Komisja Słowianoznawstwa) u Poljskoj akademiji znanosti (PAN) u Krakovu. Radni vijek završila je radeći u Pedagoškoj knjižnici krakovskoga sveučilišta, gdje joj je nadohvat bila literatura koja je nikad nije prestala zanimati.

U jednom poljskom nekrologu Jadwigi Stadnikiewicz-Kerep stoji da je bila „čovjek nesvakidašnje plemenitosti i dobrote. Neumorna njegovateljica starih, bolesnih i nemoćnih. Odana ljudima i Bogu. … Voljela je dvije domovine, Poljsku i Hrvatsku“. Bez tih „podataka“ spomen na nju bio bi siromašan i nepotpun. Uvijek je bila milosrdni Samarijanac, kršćanka do srži, puna vedrine, utjehe i nade. Živjela je otvorena srca, krajnje asketski i nikad se nije žalila. I bila je uvijek zahvalna na svemu i svima. Posebnim Božjim darom smatrala je svoga duhovnika i prijatelja Karola Wojtyłu. Dopisivala se s njim i kad je postao papa, u tim pismima 90-ih bila je najsrčanija zagovornica Hrvatske kod Sv. Oca. Molila je za nas i njega je molila da moli. U jednom pismu on joj odgovara da nas Bog sigurno jako voli kad nas toliko kuša. Njegovi posjeti Hrvatskoj i Bosni za nju su bili znaci s Neba, ublažavali su patnju koju je u ratnim vremenima dijelila s nama. Kao što je u duhu živjela s nama, tako je i svoje posljednje utočište našla u Zagrebu kod sina Zorana, a posljednje tjedne provela je u Domu sv. Maksimilijana Kolbea, njezina Poljaka. Jedanput sam joj u šali rekla da je ona kao sveta poljska kraljica Jadwiga, po majci Kotromanićka, unuka bosanskoga bana Stjepana II. Kotromanića. Samo što neće ležati u katedrali na Wawelu, nego na nekom običnom groblju. Kao da me shvatila ozbiljno. Dodala je da je zapravo imala sreću kao i kraljica Jadwiga – Bog joj je dao da bude mala ali čvrsta poljsko-hrvatska poveznica na zemlji, a nada se – i u Vječnosti. Mi joj toliko dugujemo da u to moramo vjerovati.