U pravo vrijeme na pravome mjestu

U Veleposlanstvu Republike Hrvatske u 3. bečkom okrugu, na adresi Rennweg 3, otvorena je pred brojnim uglednim gostima 12. listopada izložba Otto Wagner i hrvatska arhitektura. Vrijeme i mjesto nisu izabrani nimalo slučajno, a uspjeh izložbe nedvojbeno je izniman. Ove godine, naime, Austrijanci obilježavaju stogodišnjicu smrti svojih velikana kojih se odlazak poklapa s nestankom Carstva. Prije sto godina umrli su Gustav Klimt, Egon Schiele, Koloman Moser i Otto Wagner, umjetnici koji su obilježili blistavi kraj jedne epohe u kojoj su posljednji, a sigurno i jedini put, Austrija i njezina metropola odigrale veliku ulogu u svjetskoj kulturnoj povijesti. Stogodišnjica se pripremala dugo i pažljivo i nije stoga čudo da je s tim povodom tijekom ove godine otvoren niz velikih izložaba, priređen velik broj konferencija i simpozija kojima je cilj istaknuti značenje Beča u globalnim razmjerima. Dakako, Beča nekada, ali i današnjega, kao baštinika svoje blistave prošlosti. Prije više od dvije godine iznimno agilna veleposlanica Republike Hrvatske Vesna Cvjetković došla je na sjajnu ideju da i nas uključi u jubilej od kojeg se mnogo očekivalo, a očekivanja su i nadmašena. Imala je za svoju zamisao odličan razlog, jer se Veleposlanstvo nalazi u zgradi koju je na Rennwegu 3 Otto Wagner projektirao za sebe, a projekt obilježava prijelomnu točku njegove karijere. Godine 1889–1890, kada je zgrada izvedena, arhitekt nagovještava stil koji će dominirati u njegovu opusu neposredno prije pojave secesije, stila koji nitko drugi u arhitekturi nije doveo do takve virtuoznosti kao što je to nekoliko godina poslije učinio upravo Wagner.

Vjekoslav Bastl, Kuća Rado na Jelačićevu trgu br. 5 u Zagrebu

Temeljita obnova zgrade

Istina, Wagner će ubrzo napustiti tu kuću i preseliti se u drugi, mirniji, dio grada, ali će samo nekoliko godina kasnije i koji kilometar zapadno od toga dijela Beča izvesti antologijska djela bečke secesije – dvije zgrade na Linke Wienzeile 38 i 40 te točno na pola puta između njih i zgrade u kojoj je Veleposlanstvo RH dvije stanice gradske željeznice na Karlsplatzu.

Zgrada na parceli Rennweg 3 godinama je bila namijenjena veleposlanstvima, pa je prije nego što je pripala Republici Hrvatskoj tu bilo veleposlanstvo Jugoslavije, zatim Srbije, a naposljetku je pripala nama. Uselivši se u zgradu, Hrvatska je dala da se ide u temeljitu obnovu i da se na kvalitetan način vrati duh prvoga vlasnika i velikoga arhitekta Otta Wagnera. Upravo je namjera veleposlanice Vesne Cvjetković izložbom i izdavanjem kataloga i bila pokazati kako naša zemlja pridonosi revalorizaciji velikoga bečkog arhitekta. U međuvremenu je prvobitna ideja da se napravi izložba posvećena toj Wagnerovoj zgradi i izda prateći katalog izmijenjena i došlo se do mnogo boljega rješenja. Naime, Otto Wagner je u samoj Hrvatskoj ostavio mnoge vrijedne tragove, od svojih učenika do projekata koje je radio, pa je tako izložba Otto Wagner i hrvatska arhitektura postigla mnogo više u kontekstu jubileja velikoga arhitekta, pokazala da Wagner ne pripada samo Beču nego i Hrvatskoj. Izložbu je koncipirao i napisao opsežan katalog, zapravo monografiju Otto Wagner und die kroatische Arhitektur sigurno najbolji stručnjak za to područje Dragan Damjanović, profesor na Odsjeku za povijest umjetnosti Filozofskoga fakulteta u Zagrebu. U realizaciji izložbe sudjelovali su, uz autora i Vesnu Cvjetković, drugi tajnik Veleposlanstva Domagoj Marić i gospođa Biserka Rauter Plančić, ravnateljica Moderne galerije u Zagrebu, ustanove koja je vodila organizacijske i tehničke poslove oko izložbe, dok je odlično dizajnirana monografija djelo zagrebačkoga studija Bachrach & Krištofić.

Otto Wagner

Wagnerovi učenici
Bastl i Kovačić

Bio sam na otvaranju izložbe i vidio reakcije istaknutih stručnjaka, austrijskih, hrvatskih i onih iz drugih zemalja koji su u velikome broju došli na svečanost i pomno razgledali panoe na kojima su izloženi nacrti, fotografije i opširne legende o Wagnerovu utjecaju na našu kulturnu baštinu. Već je pozivnica, a tako i naslovnica monografije, za neupućene bila iznenađenje. Naime, tu je prikazan dio fasade uglovnice Gundulićeva 20 / Masarykova 19, koju je u Zagrebu 1903–04. projektirao Vjekoslav Bastl. Bastl je Wagnerov učenik, a ovo mu nije prvo djelo rađeno u duhu bečke secesije i s jakim reminiscencijama na Wagnerove najpoznatije secesijske kuće u Beču. Prije te uglovnice izveo je 1899. u Ilici 43 zgradu ljekarne K svetom Trojstvu Josipa Pečića, no Kuća Kallina, kako se zove uglovnica na raskrižju Gundulićeve i Masarykove, na maestralan je način objedinila dvije Wagnerove kuće u Linke Wienzeile 38 i 40. Preuzela je ugaoni dio s kuće na broju 38, a fasade su riješene po uzoru na sljedeću zgradu, broj 40, poznatu kao Majolikahaus. Naime, i Wagner i Bastl fasade su obložili keramičkim pločicama, što je služilo i kao reklama za vlasnika investitora, proizvođača keramičkih proizvoda Kallinu. Nakon te zgrade Bastl projektira na Jelačićevu trgu br. 5 Kuću Rado, na kojoj se secesija smiruje i neki oblik modernizma stupa na scenu, a što se očituje velikim otvorima i ukrasom u obliku rastera na prvome katu. Uglovnica Jelačićeva trga i Jurišićeve, a to je kuća Viktora Fellera poznata kao Elsa Fluid (1905), također ulazi u krug Bastlovih projekata s referencijama na njegova učitelja. Osim Bastla, svakako najveći hrvatski arhitekt ranoga 20. stoljeća, Viktor Kovačić, bio je također Wagnerov student. Dobri su primjeri na kojima se secesijski, a što znači i Wagnerovi, tragovi reduciraju, vide na Kovačićevoj dvojnoj zgradi Oršić–Divković u Masarykovoj ulici 21–23 iz 1906. Crkva svetog Blaža jedno je od najvažnijih djela Viktora Kovačića, a vagnerijanske znakove možemo prepoznati i na njoj.

Naslovnica kataloga s Bastlovom Kućom Kallina

Ali nisu samo spomenuti, svakako najvažniji, učenici Otta Wagnera u Hrvatskoj unijeli njegov duh na naše tlo. Sam je bečki arhitekt još 90-ih godina sudjelovao u natječaju za župnu crkvu osječkoga Gornjeg grada. Projekt mu nije prihvaćen, jer je bio odveć moderan za Osijek. Na Jadranu, od Brijuna, preko Opatije i Rijeke, pa sve do Dubrovnika i Lokruma, naći ćemo mnoga arhitektonska ostvarenja koja su izveli Wagnerovi učenici i sljedbenici. Dragan Damjanović sva je ta djela na sjajan način protumačio, a s njima i ulogu koju je veliki bečki arhitekt imao za našu arhitekturu, urbanizam, ali i kulturu u općenitom smislu. To se vidi u mnogim segmentima, a zanimljiv je i onaj iz Dubrovnika. Kada gradske vlasti 1910–1911. grade tramvajsku liniju koja povezuje Gruž s Gradom, na Boninovu postavljaju željeznu ogradu. Kupuju je u Beču u tvrtki Ignaza Gridla, a dizajnirao ju je 1890-ih godina Otto Wagner i ugradio uz rub kolnika na Linke Wienzeile.

Izložbom je Veleposlanstvo Republike Hrvatske u Beču na sjajan način pridonijelo Wagnerovu jubileju i istodobno bečkoj publici približilo kako se širio utjecaj velikoga arhitekta i u udaljenim zemljama Carstva. Odlična interpretacija autora izložbe Dragana Damjanovića svakako je bila pun pogodak u dobro osmišljenoj strategiji zdrave i korisne afirmacije nacionalne baštine.

* * *

ISPRAVAK: U Vijencu br. 643 od 25. listopada u tekstu Dada govori ruski autora Zvonka Makovića greškom je objavljena fotografija iz postava izložbe Obrazi ekspresionizma / Odtisi duha održane u Galeriji Božidar Jakac u slovenskoj Kostanjevici na Krki. Ispričavamo se autoru i čitateljima.