U čast skladateljskom geniju

Nasmijan, čio i naočit akademik Frano Parać s punim je pravom ubirao glasni i dugotrajni pljesak kojim ga je brojna publika pozdravljala nakon izvedbi niza njegovih skladbi u Muzeju Mimara 19. listopada na koncertu njemu u čast, a u povodu sedamdesetog rođendana, koji je proslavio 11. svibnja. Okupili su se ponajbolji izvođači, Zbor HRT-a pod ravnanjem šefa dirigenta Tomislava Fačinija, Zagrebački solisti s koncertnim majstorom Sretenom Krstićem i ansambl Cantus s vokalnim solistima sopranisticom Kristinom Kolar i tenorom Sinišom Galovićem pod ravnanjem Berislava Šipuša, kako bi izveli sedam naslova iz ne odveć brojna cjelokupnog opusa skladatelja slavljenika.

Antun Tomislav Šaban, Frano Parać te vokalni solisti Kristina Kolar i Siniša Galović  / Snimio Matej Grgić

Glazbenik kojega se sjećam iz kasnih 1960-ih, kada smo u varaždinskom kinu Sutjeska oduševljeno vriskali uz Zlatne akorde, kolega sa studija na Muzičkoj akademiji Sveučilišta u Zagrebu, poslije u dva navrata i nadređeni kao dekan kada smo još, stiješnjeni u Gundulićevoj 6, samo sanjali novu zgradu, a trajno skladatelj čiju glazbu doživljavam kao blisku i dragu od prvih susreta na opatijskim Tribinama ranih 1970-ih, Frano Parać je za mene, dopustite taj osobni pristup, uglednik u hrvatskoj glazbi koji dostojanstvenim mirom ustraje u pisanju glazbenih djela čija je vitalnost neosporiva, a time i dugovječnost vrlo vjerojatna.

Za Franu Paraća moguće je reći da je genetski predodređen za glazbu jer je sin skladatelja Ive Paraća (1890–1954), ali očev izravni utjecaj nije moguće utvrditi jer mu je otac umro kada je imao tek šest godina. Ali ono što je bonus urođenoga glazbenog genija Franino je splitsko podrijetlo i mediteranska širina duha koja ga, iako je većim dijelom života i po dokumentima već desetljećima Zagrepčanin, trajno vraća očevu pjesništvu na pjevnom talijanskom jeziku i glazbenim korijenima koje ću ovdje navesti tek kao vivaldijevsko-pučinijevske odsjaje u duhu, duši i srcu.

Zbor HRT-a započeo je svečarski koncert zborskom skladbom Dona nobis pacem, blagim a cappella višeglasnim pjevom, glazbom lišenom svake izvanjske poze koja kao neko novo rođenje, dakle renesansno, asocira spokoj i smirenost i svatko je mogao osjetiti da je riječ o autoru koji, odabravši upravo zvukovlje za svoje obraćanje suvremenicima i budućnosti, ostvaruje jedinstveni osobni govor kojim se obraća glazbenicima-izvođačima i slušateljima-ljubiteljima klasične glazbe. Slušali smo i hrvatsku praizvedbu zborske skladbe Ruke, potresnu evokaciju stihova velikana pjesničke riječi, a tužno kratka života Đure Sudete, prvi i treći stavak Koncerta za violinu i gudače s bravuroznim solistom Sretenom Krstićem, odlično uravnoteženu, a tako neodoljivo dopadljivu Muziku za gudače i čembalo s Pavlom Mašićem kao solistom, Koncert za violinu, violu i gudače, ponovno sa Zagrebačkim solistima i njihovim vrsnim članovima Sretenom Krstićem i Hrvojem Philipom, Memorie za glas i komorni ansambl, tri vrlo izražajna uglazbljenja očevih stihova koje je punim angažmanom i snažnim glasom otpjevala Kristina Kolar i na kraju završnu scenu iz treće slike opere Judita: Ča misliš?

Osobno mislim da je za sedamdeseti rođendan uglednom akademiku i profesoru trebalo darovati integralnu izvedbu njegove opere Judita koja je nakon praizvedbe u Splitskoj operi 2000. požnjela sijaset nagrada, a još nikada nije bila postavljena u hrvatskoj metropoli. Doživjeti sedamdesetu ovako poletan i stvaralački moćan svakako je Božji dar, a njemu posvećen svečarski koncert ne bi smio biti tek jedno u nizu „odrađenih“ događanja za sjećanje na slavljenika.