Svi novinarovi predsjednici

Teško je Boba Woodwarda zamisliti drukčije nego kao Roberta Redforda, koji ga je 1976. glumio u filmu Alana J. Pakule Svi predsjednikovi ljudi. Kao 29-godišnji reporter The Washington Posta Woodward je 1972. – u suradnji s Carlom Bernsteinom – začeo aferu Watergate, koja je potaknula niz vladinih istraga i na koncu izazvala ostavku predsjednika Richarda Nixona. Riječ je o jednom od najvećih novinarskih podviga zbog kojeg su ta dvojica zasluženo postala najpoznatiji istraživački novinari na svijetu.

Knjiga Strah Boba Woodwarda o vladavini Donalda Trumpa uskoro izlazi u hrvatskom prijevodu
Foto pool / ABACA / PIXSELL

Woodward je ostao vjeran The Washing­ton Postu kao novinar i urednik te je otad pouzdan kroničar zbivanja u visokoj politici prijestolnice SAD-a. Do ove je godine objavio osamnaest knjiga – između ostalih o Billu Clintonu, Georgeu W. Bushu i Baracku Obami – od kojih je čak trinaest došlo na prvo mjesto ljestvice najprodavanijih knjiga The New York Timesa. Devetnaesta je objavljena 11. rujna, u SAD-u je dosad prodano više od milijun primjeraka, a hrvatsko se izdanje očekuje ovih dana: to je Strah, kronika aktualne vladavine u Bijeloj kući. NYT navodi da je knjiga utemeljena na „stotinama sati razgovora s izravnim svjedocima, bilješkama sudionika na sastancima, spisima, dokumentima i osobnim dnevnicima“. Iako Woodward ne piše nimalo senzacionalistički, njezin je sadržaj senzacionalan jer otkriva kako vlast funkcionira iznutra.

A ne funkcionira dobro. Već su prva čitanja izazvala zgražanje javnosti – poput opisa iz kojih se vidi da suradnici Trumpu skrivaju dokumente sa stola kako ih ne bi slučajno potpisao. I njihovi su razgovori skandalozni. Šef osoblja Bijele kuće John F. Kelly rekao je za Trumpa da je „idiot i izvan kontrole“, a ministar obrane James Mattis da je Trumpov intelekt na razini petoškolca. Tajnica za odnose s javnošću Bijele kuće Sarah Huckabee Sanders na knjigu je promptno reagirala izjavom da sadrži „samo izmišljene priče“. Kelly je zanijekao da je Trumpa nazvao idiotom, a Mattis je nazvao ulomak o njemu izmišljotinom i odbio svaku pomisao da bi prema predsjedniku izražavao nepoštovanje ili prezir.

Panika je počela već u kolovozu, kada je Trump nazvao Woodwarda nakon što je čuo da je knjiga završena. „Znaš da sam prema tebi otvoren“, rekao mu je, „jer si uvijek bio pošten“. Trump je izrazio zadovoljstvo njihovom prijašnjom suradnjom i požalio se da mu nitko nije rekao da Woodward želi s njim razgovarati, što je pripisao „strahu“ ili „zaposlenosti“ suradnika. Poslije je priznao da mu je republikanski senator Lindsey Graham „usput spomenuo“ da bi ga Woodward želio intervjuirati. Woodward je Trumpu rekao otvoreno da je knjiga „oštar pogled“ na njega i njegovu vladu, ali da će biti točna i utemeljena na činjenicama. Trumpov komentar na Strah bio je posve u njegovu stilu: to je „još jedna loša knjiga“ jer je puna netočnosti, a „točno je to da nitko nije bolje radio nego što radim ja kao predsjednik“. Woodwarda je, nadalje, optužio da izmišlja te da je produžena ruka Demokratske stranke.

Robert Redford kao Bob Woodward u kultnom filmu Svi predsjednikovi ljudi

Vulgarnosti kojima Trump časti suradnike i oni njega živopisne su. John M. Dowd, svojedobno osobni Trumpov odvjetnik, nazvao ga je „jebenim lažljivcem“, dok je Predsjednik Jeffa Sessionsa, glavnog državnog odvjetnika, nazvao „mentalno retardiranim“ i „glupim Južnjakom“. CNN-ov urednik izvukao je porazan zaključak nakon čitanja Straha, rekavši da je Trumpova administracija „kaotična, nefunkcionalna i loša“ te da je Trump „beznadno nedorastao zahtjevima svojeg položaja, a ujedno potpuno nesposoban shvatiti koliko je beznadno nedorastao“. Problem je, međutim, da to uviđaju samo Trumpovi oponenti, dok njegovi glasači mogu sadržaj knjige, prema predsjednikovu receptu, glatko otpisati kao potpunu laž.

Trump: Moć proizlazi iz straha

Sam naslov knjige potječe upravo od Trumpa, koji je 2016. Woodwardu u intervjuu rekao da prava moć proizlazi iz straha. No podrobni opisi uredskih intriga pokazuju da se nijedan od svih predsjednikovih ljudi uopće ne trese pred šefom – umjesto straha, kako je to rekao Guardianov komentator Peter Conrad, ,,oni osjećaju prezir ili žaljenje zbog Trumpova neznanja i pubertetskog cendranja“. Kada mu kažu da je populist, to mu se sviđa, ali izraz ponavlja pogrešno: „Da, ja sam popularist!“

Može se zaključiti da je Trump žrtva određenog „administrativnog državnog udara“ jer mu suradnici kradu spise sa stola i ignoriraju njegove ukaze, čime su ga efektivno izolirali. Njihov neobuzdani šef za to vrijeme može gledati televiziju, i to ne previše pouzdan Fox News, haračiti po Twitteru, jesti hot dog i piti dijetnu kolu. Uz to je i degutantan. Za nuklearni sporazum s Iranom kaže da je shitty. Uopće, probleme i argumente može ocijeniti jedino kao bullshit, horseshit ili ripshit; kompjutorom se ne služi, to mu je cyber shit; države dijeli na shithole countries i one druge. Kada je Obamu nazvao weak dick (recimo, mlohavi), H. R. McMaster htio je Trumpu polaskati pa ga je titulirao s prick (recimo, drčan). Steve Bannon mu se pohvalio da je Reinceu Priebusu „popušio“, a znamenito je i Trumpovo hvaljenje kako ima „veći nuklearni gumb“ od Kim Jong-una; Muellerovim istražiteljima poručio je da se „jebu“, no zato se požalio da su u trgovini s Kinom „sjebani“.

Ni u paklu se ne psuje koliko u Bijeloj kući, a Woodward je sve pomno pribilježio. Metodičan je: sve je razgovore snimio, a prepisala ih je njegova suradnica Evelyn Duffy. Tolika iscrpnost doista može iscrpsti čitatelja – jer Woodward piše opširno i detaljno, bez dramatičnosti i patetike, ne nudeći zaključke; time zadobiva povjerenje čitatelja, iako često izaziva zamor. Woodward je na Yaleu studirao povijest i englesku književnost, a potom pet godina služio u mornarici postigavši čin poručnika.

Otac mu je bio sudac pa je nakon vojske i on upisao pravo na Harvardu, ali privuklo ga je novinarstvo. Nakon godinu dana urednik Ben Bradlee poslao je njega i kolegu Carla Bernsteina na zadatak, da istraže provalu u središnjicu Demokratske stranke u Washingtonu, smještenu u zgradi Watergate. Ostatak je povijest. Uz pomoć tajnog izvora, nazvanog Duboko Grlo prema tada popularnom erotskom filmu, malo-pomalo raskrinkali su niz političkih prljavština Nixonova izbornog stožera. O tome su napisali i knjigu Svi predsjednikovi ljudi, koja je postala bestseler, a istoimeni film osvojio je četiri Oscara i pretvorio ih je u zvijezde istraživačkog novinarstva. Nikad nisu odali izvor. Tek je 2005. obitelj tada već preminula W. Marka Felta, jednog od čelnih ljudi FBI-a, otkrila u časopisu Vanity Fair da je on bio informant, što je Woodward potvrdio i ubrzo objavio knjigu o njemu, Tajni čovjek. No sumnja je ostala: nisu svi čitatelji uvjereni da je samo Felt bio informator.

Woodwardovi kiksovi

Woodward je posebno često intervjuirao Georgea W. Busha, u šest navrata, razgovarajući s njim čak jedanaest sati i objavivši o njemu četiri knjige. Pa ipak, posve mu je vjerovao kada je izjavio da Irak posjeduje oružje za masovno uništenje, što je bio izgovor za pokretanje rata. Kada se pokazalo da je to bila fabrikacija, Woodward je priznao: „Tu sam kiksnuo. Trebao sam ga jače pritisnuti.“ Kiksnuo je i 1980, kada je kao urednik objavio reportažu Janet Cooke Jimmyjev svijet o osmogodišnjem ovisniku o heroinu. Iako su neki urednici sumnjali u autentičnost priče, Woodward ju je branio i kandidirao za Pulitzerovu nagradu, koju je Cooke i dobila. No na kraju je ipak ispalo da je sve laž pa su nagradu vratili – to je ujedno i jedini slučaj da je Pulitzerova nagrada vraćena. Woodward je potom dao neobičnu izjavu u kojoj je ustvrdio da je to svejedno bila odlična priča, makar bila i izmišljena.

Iako osobno nije nikad osvojio Pulitzer, zaslužan je za čak dva. The Washington Post je 1973. dobio Pulitzerovu nagradu za doprinos informiranju javnosti, što je očito bilo honoriranje za Watergate. Također, 2002. njegove su novine dobile Pulitzer za izvješćivanje o napadu na New York prethodne godine, a Woodward je bio jedan od glavnih reportera na tom zadatku. No dobio je sva najvažnija američka novinarska priznanja: nagradu Heywood Broun (1972), nagradu Worth Bingham za istraživačko novinarstvo (1972. i 1986), nagradu Sigma Delta Chi (1973), nagradu George Polk (1972), medalju Williama Allena Whitea (2000) te nagradu Geralda R. Forda za izvješćivanje o predsjedniku SAD-a (2002). Sveučilište Colby dodijelilo mu je 2012. počasni doktorat i nagradu Elijah Parish Lovejoy za hrabrost u izvještavanju.

Woodward će zauvijek biti zapamćen kao novinar koji je srušio predsjednika Amerike. Iz njegove karijere vidi se da to nije lako postići – vrhunsko novinarstvo zahtijeva obrazovanje, znanje, snalažljivost, prodornost, trud i hrabrost. Također, to je kolektivni pothvat jer nijedan novinar ne može nešto veliko postići sam, bez suradnika, kolega i urednika. Woodward s godinama nije izgubio ni dar ni ubitačnost i njegova je posljednja knjiga razorna i porazna kao i prva. No svijet se promijenio i novine više ne mogu srušiti predsjednika, ma kako grozan on bio.