Sirovi politički aktivizam

Novi dokumentarac Michaela Moorea Fahrenheit 11/9 i naslovom i velikim dijelom tematikom kojom se bavi varijacija je njegova Zlatnom palmom i nagradom FIPRESCI-a u Cannesu te Nagradom publike u Sarajevu ovjenčana djela Fahrenheit 9/11 iz 2004. Dok je u spomenutom dokumentarcu elaborirao tezu o nesposobnosti predsjednika Georgea W. Busha i njegove administracije te o povezanosti obitelji Bush i Bin Laden, uz jasnu sugestiju da su tragični događaji 11. rujna 2001. bili neizbježni, Moore u recentnom ostvarenju na pik uzima Donalda J. Trumpa i njegovu administraciju, od Trumpove izborne pobjede preko posljedica koje ta pobjeda i njegovo stolovanje u Bijeloj kući imaju na bitne segmente američkog društva i to društvo u cjelini (dakako, i na čitav svijet, no to Moorea barem u ovom filmu manje zanima), do izmišljanja, laganja, seksizma, rasizma, mizoginije i svega ostalog što 45. američki predsjednik demonstrira na dnevnoj bazi. Osim toga, aktualni dokumentarac u naslovu se dodatno poigrava jasnim referencijama, ne samo na znameniti distopijski roman Fahrenheit 451 Raya Bradburyja te na datum terorističkog napada na Ameriku u rujnu 2001, na što se referirao i naslov prvoga filma, nego i na datum 9. studenog 2016. godine, kada je Trump proglasio i za njega i za čitavu javnost neočekivanu pobjedu. Moore u novom dokumentarcu u cjelini objedinjuje teme iz praktički svih svojih ranijih djela, od turobnog i gotovo apokaliptičnog stanja u njegovu rodnom gradu Flintu u Michiganu, čime se bavio u debitantskom filmu Roger i ja, preko opsjednutosti Amerikanaca oružjem (Oscarom ovjenčan Ludi za oružjem) i loše organizirane zdravstvene zaštite u američkom društvu (za Oscar nominiran Bolesno), do katastrofalnog i doslovce kriminalna stanja u američkoj visokoj politici, personificiranoj u likovima predsjednika, među kojima ne štedi ni demokrate Clintona i Obamu.

U novom dokumentarcu Michael Moore uzima na pik Donalda Trumpa i njegovu administraciju

Reklo bi se da su republikanski predsjednici najvažnija i omiljena meta Mooreova dokumentarizma, zapravo Mooreova dokumentarističkoga političkog aktivizma, jer on je ipak ponajprije ljevičarski politički aktivist koji s tom misijom i snima dokumentarce, kojima je pak najveća boljka upravo autorov odveć doslovan i plakatni te nimalo suptilan aktivizam. Teško je jednoznačno odgovoriti na pitanje je li Moore uvjereni ljevičar koji se donkihotski bori protiv negativnih strana neoliberalnoga kapitalizma, ili je oportunist vješt u samoreklami, manipulator koji vlastite opsesije i fiksacije često temeljene na ne baš uvjerljivim argumentima diže na višu razinu te ih čini društveno i umjetnički važnima. Pritom se služi senzacionalizmom i nerijetko djetinjom, možda i glumljenom naivnošću te se često producira pred kamerama, no sve to čini spretno i neosporno intrigantno, s određenim šarmom i duhom, zbog čega i jest autor najzaslužniji za kinorenesansu dokumentarnog filma. Fahrenheit 11/9 dramaturški i narativno rastresit je i neuredan, a Moore često i slabo povezano skače s teme na temu, od trovanja građana Flinta vodom punom olova iz rijeke, samo da bi gradonačelnik republikanac dobro zaradio, preko dosta žestoka kritiziranja Baracka Obame, koji je posjetom Flintu te licemjernim pretvaranjem da pije zagađenu vodu, no zapravo samo vlaženjem usana, pokušao opravdati takve nemoralne i kriminalne radnje, do organiziranoga prosvjednog djelovanja radnika i učenika, mitskih američkih rednecksa i mladeži koja je preživjela krvavi pohod vatrenim oružjem u jednoj školi.

Prema Mooreu, najsvrhovitije je upravo takvo samoorganizirano djelovanje žrtava krupnoga kapitala i američke „ludosti za oružjem”, a on moguću bolju budućnost vidi i u aktivizmu žena iz američke niže i srednje klase kakva je mlada Hispanoamerikanka Alexandria Ocasio-Cortez. Moore ne štiti ni Clintona ni Obamu, jer je Clinton još 90-ih izdao načela Demokratske stranke i slizao se s krupnim kapitalom, a isto je unatoč nekim formalnim potezima nastavio i Obama, koji je od investicijske banke Goldman Sachs primio više donacija nego od svih ostalih donatora zajedno. Najproblematičnija je autorova doslovnost, koja s odmicanjem filma sve više raste, sve do toga da Trumpa, kojega otvoreno prezire i ne podnosi, u završnici eksplicitno uspoređuje s Hitlerom. Nema tu nimalo suptilnosti, Moore siječe kao sjekirom, a u Trumpovu slučaju u svemu vidi paralele s Hitlerom, od demokratskog dolaska na vlast i brzog ukidanja demokracije, preko paljenja Reichstaga i stvaranja lažnog izvanrednog stanja u zemlji, do korištenja određenih medija i ratovanja s drugima, njemu nenaklonjenima, koje je Hitler učinkovito uništavao. Politički aktivizam Michaela Moorea sirov je, nimalo intelektualan, izravan i ponekad gotovo vulgaran, no s druge strane je jasan, konkretan, sa srcem i bez fige u džepu. Pa tko voli...