Sijač radosti

 „Sijao sam na raznim brazdama kao svećenik, teolog, učenjak, književnik, sveučilišni profesor, odgojitelj, pjesnik… Nešto je izniklo, ali i usahlo. Nešto je raslo, ali ne doraslo. Nešto je urodilo. A nešto će uroditi kad-tad. Sjetih se Isusove prispodobe o sijaču riječi. […] Sijač i žetelac ne moraju biti ista osoba. To što nisam siguran da li ću i žeti, ne priječi me da sijem“, napisao je akademik Ivan Golub u autobiografskoj knjizi Običan čovjek, gdje se s posebnim poštovanjem osvrnuo na izdavača poetske svoje zbirke Sijač radosti istaknuvši da je objavljena „u Matici hrvatskoj, u slavnoj i drevnoj ustanovi“.

Ivan Golub, svećenik, znanstvenik, književnik, povjesničar kulture i vrhunski intelektualac  / Snimio Mirko Cvjetko

Neobavljena žetva bit će dovršena u onostranosti, kao što reče apostol Pavao u Poslanici Galaćanima: „Što tko sije, to će i žeti! Doista, tko sije u tijelo svoje, iz tijela će žeti raspadljivost, a tko sije u duh, iz duha će žeti život vječni“ (Gal 6,7-8).

Na izmaku listopada napustio nas je akademik Golub. Priopćenje Tiskovnoga ureda Zagrebačke nadbiskupije prenijelo je u prvoj rečenici tužnu vijest: „Profesor emeritus Ivan Golub, svećenik Zagrebačke nadbiskupije, znanstvenik, književnik, povjesničar kulture i vrhunski hrvatski intelektualac preminuo je u četvrtak 25. listopada 2018. godine u KB Sestre Milosrdnice u Zagrebu, u 89. godini života i 62. godini svećeništva.“

Sin Podravine i Hrvatske

U povodu smrti Ivana Goluba oglasila se i Hrvatska akademija znanosti i umjetnosti. „Ivan Golub bio je jedan od najuglednijih članova HAZU, jedinstvena osoba u hrvatskoj crkvenoj i kulturnoj povijesti, pravi erudit, polihistor i poliglot, intelektualac međunarodnog ugleda. Uspio je uz svoju vrhunsku naobrazbu i intelektualnu znatiželju zadržati ljudsku toplinu, vedrinu i jednostavnost, što se na jednak način ogleda i u njegovim znanstvenim radovima i u njegovim pjesmama“, rekao je uz ostalo predsjednik HAZU akademik Zvonko Kusić.

Ivan Golub rodio se 21. lipnja 1930. u Kalinovcu u Podravini, kao petnaesto i najmlađe dijete u obitelji Luke Goluba i Bare Golub rođene Kovač. Diplomirao je teologiju 1958. u Zagrebu, a na Sveučilištu Gregoriana u Rimu 1963. doktorirao je disertacijom o ekleziologiji Jurja Križanića. Ivan Golub bio je profesorom na Katoličkome bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, Papinskome orijentalnom institutu, k tome je bio članom Međunarodne teološke komisije u Rimu te gostujućim predavačem na brojnim sveučilištima u Europi (Rim, Genova, Milano, Beč...) te u Sjedinjenim Američkim Državama (New York, New Haven, Harvard, Fredericksburg). Osnovao je 1986. Institut za ekumensku teologiju i dijalog te je bio njegovim predstojnikom.

K tome je Ivan Golub bio član Mariološkoga instituta u Zagrebu, Društva hrvatskih književnika, Međunarodnog društva književnika P.E.N.-a, Hrvatskoga književnog društva sv. Jeronima, Društva hrvatskih književnih prevodilaca te Društva povjesničara umjetnosti. Uz dopisno članstvo u Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, bio je Ivan Golub dopisni član i Austrijske akademije znanosti, zatim član stranac Talijanske književne akademije Arkadije s arkadijskim imenom Arione Geresteo, k tome i pridruženi član Papinske akademije Tiberine u Rimu. Prije tri godine izabran je i za člana Akademije ruske književnosti.

U svemu pjesnik

U knjizi Običan čovjek ističe Ivan Golub pjesništvo kao svoju konstitutivnu bît, sveprožimajuće određenje: „Zajednički nazivnik mojega raznolikog djelovanja je poiesis. Poiesis dolazi od poieo što znači ‘činiti, raditi’. Poezija nije tek stihotvorstvo, poiesis je način postojanja. U svemu sam pjesnik. I kao svećenik i kao profesor i kao učenjak i kao književnik…“

U njemu se kao u malo kojemu hrvatskom pjesniku sljubljuju zavičajno i domovinsko s kozmopolitskim i kozmičkim, kozmičko sa sudbinskim, sudbinsko sa zaigranim, ljudsko s božanskim, prolazno s vječnim, vedro s ozbiljnim, svjetovno sa svetim. Golubov autentičan odnos s Bogom prenesen je neodoljivom pjesničkom lakoćom i kadšto dječjom neposrednošću, gdje se susreću i međusobno oplemenjuju uvidi učenoga teologa i običajno-folkloristička pobožnost „obična čovjeka“ iz hrvatske Podravine: „F Knigi piše da je Bog / čoveka od zemle napravil. / Je, ali od one zemle / na kojoj se čovek rodi.“ Zatim: „Bog je razmjestio zvijezde / a suze je prepustio udesu.“ Pjesnik Golub kaže i ovo: „Ne može biti / da bi nas Bog izigrao: / dao nam biti, / a onda nam / oduzeo postojanje, / zapalio svjetlo postojanja / a onda ga ugasio. / Ne može biti.“

Prva i zadnja pitanja

U zapisu o pjesništvu Ivana Goluba naslovljenom Učenik i hodočasnik: pjesnik, pogovoru izabranim pjesmama Pohod milosti, akademik Tonko Maroević izvrsno uviđa da Golubovi stihovi „ne zapadaju u kompleksnu argumentaciju ili racionalnu konstrukciju nego slijede emotivne amplitude pisca suočenoga s prvim i zadnjim pitanjima, ali ne preplašenoga zapletenošću mogućih odgovora već emfatički i s povjerenjem predanoga vječnom tijeku zbivanja, ishodištu i utočištu života i smrti. Golubov nasmijani Bog i zaigrani čovjek, s licem na sliku Božju, doista imaju razloga da se skladno dopunjuju i nađu u vječnosti. Geometrijski kazano: da im se usporedno vođene crte spoje u beskraju.“

Sliku o značajniku i zaslužniku Ivanu Golubu upotpunjuju i uručena mu priznanja: predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman odlikovao ga je Redom Danice Hrvatske s likom Marka Marulića za književnost, a predsjednik Stjepan Mesić Redom Danice Hrvatske s likom Ruđera Boškovića za znanost. Akademik Golub dobitnik je i brojnih drugih hrvatskih i inozemnih priznanja iz područja književnosti. Dana 2. prosinca 2007. kao zlatomisnik ustoličen je u katedrali u Varaždinu za začasnoga kanonika Varaždinsko-čazmanskoga zbornoga Kaptola Duha Svetoga za zasluge u Crkvi i kulturi, a 2010. papa Benedikt XVI. imenovao ga je počasnim ukućaninom Njegove Svetosti, s naslovom monsinjora.

Uza sve titule, ukazane časti i dodijeljena priznanja ostade akademik Golub vazda dragi don Ivan, čovjek ugodan u ophođenju, „običan čovjek“, kako za sebe više puta reče u istoimenoj knjizi. Ljudima s kojima se dopisivao obraćao se poimeničenim pridjevom plemeniti. Cijenio je svakog čovjeka, posebice seljaka i njegov rad na zemlji, o čemu je napisao:

„Jednako vrijedan je posao seljaka i posao učenjaka. Prvi je u skrovitosti, drugi je, ako je, na bubnjevima poznatosti. I ja sam mogao ostati na selu. I netko drugi koji je ostao na selu – kao moj darovit brat Franjo, moja nadarena sestra Tereza – mogao je postati umjetnik ili/i učenjak. Napisao sam nedavno: // Kao što moja majka uređuje u vrtu gredicu / tako ja u sobi ispisujem stranicu. / Moj posao je kao njezin / i njezin posao je kao moj. / Kao što moj otac ide na polje i v gorice / tako ja idem u arhiv i u knjižnice. / Moj posao je kao i njegov / i njegov posao je kao i moj.“

Završavamo stihovima pjesnika i teologa Goluba, pjesmom iz koje homo ludens i homo orans progovara zaigranom jezičnom dosjetkom nošenom na krilima smjerne molitve: „Kad stanem na vrata neba / reći ću kako se zovem / (Ivan Golub). // Reći ću: / Sjeti se da u predvorju hrama / nisi prevrnuo krletke / niti otjerao golubove. / Ne otjeraj Goluba / s praga nebeskog Hrama. // Spomeni se da se / nad Tvojom glavom na Jordanu / spustio Duh u liku goluba / kad Te je Ivan krstio. / Blag budi Golubu (Ivanu)!“