Rat u podmornici

Zanimljiv je podatak da je redatelj američkoga vojnoga akcijskoga trilera Hunter Killer južnoafrički filmski autor Donovan Marsh. Naime, taj se filmaš u Južnoafričkoj Republici profilirao u posljednjih desetak godina ne samo kao redatelj nego i scenarist, a povremeno i montažer. Filmove Spud (2010) i Spud 2: Ludilo se nastavlja (2013) smještamo u okvire filmova o odrastanju s tematikom ukidanja aparthejda i oslobađanja Nelsona Mandele, a Number Number (2013, prikazivan i pod naslovom Avenged) kriminalistički je triler. Uspjeh je tih filmova Marsha usmjerio i prema američkoj kinematografiji, a Hunter Killer usprkos nizu mlakih kritičarskih osvrta svjedoči da je posrijedi redatelj jasna stava prema filmskoj građi i scenarističkom predlošku. Predlošku koji su prema književnom izvorniku Firing Point Don Keitha i Georgea Wallacea potpisali Arne Schmidt i Jamie Moss. Na prvi pogled, Hunter Killer ne nudi ništa novo. Zaplet se oslanja o nasljeđe hladnoratovskih sukoba SAD-a i Sovjetskoga Saveza, dakako uz nužnu izmjenu – Sovjete su zamijenili Rusi.

Gerard Butler uvjerljiv kao Joe Glass, zapovjednik podmornice

Temeljno je riječ o podmorničkome filmu, odnosno filmu čijom je središnjom temom život posade podmornice, a radnja se većinom odvija na morima. U okvirima podmorničkoga vojnoga akcijskoga trilera s temom opasnosti od izbijanja Trećega svjetskoga rata nužno je prisjetiti se izvrsnoga filma Lov na Crveni oktobar (John McTiernan, 1990), nastala prema istoimenome romanu (1984) Toma Clancyja, ili odličnoga Grimizna plima (Tony Scott, 1995). Gledateljevo iskustvo svakako podrazumijeva ta dva važna filma, a podrazumijevaju ih i autori Hunter Killera i čak i ne pokušavaju izmaknuti njihovu utjecaju. No zaplet u kojem posada podmornice Arkansas predvođena zapovjednikom Joeom Glassom (Gerard Butler) traga za izgubljenom američkom podmornicom, a nalazi i potonulu rusku s koje spašava nekoliko preživjelih uključujući i kapetana Andropova (Michael Nyqvist), širi se i prema državnom udaru u Rusiji. Ministar obrane Durov (Mikhail Gorevoy) zatoči predsjednika Zakariana (Alexander Diachenko), gomila naoružanje i kreće u vojne operacije pa američki vojni stožer s admiralima (Gary Oldman, Common) i predstavnicom NSA (Linda Cardinelli) priprema obranu, ali i operaciju oslobađanja ruskog predsjednika. Koordinacija četvorice specijalaca – najvažniji su predvodnik Beaman (Toby Beaman) i novak Martinelli (Zane Holz) – i podmornice Arkansas dovodi do intenzivne završnice.

Arhetipska je to struktura koja se uz tek neke izmjene može doimati vrlo prepoznatljivom. Tako opažamo i uslojavanje mreže likova. Zapovjednici američke i ruske podmornice razvijaju uzajamno poštovanje i suradnju, časnik Cob (David Gyasi) odan je kapetanu, dok mu se izvršni časnik (Carter MacIntyre) isprva suprotstavlja. Opreke su snažne i u američkome stožeru, a nešto manje izražene među ruskim likovima. Uz intenzivnu Marshovu režiju i u konteksta u kojem profesionalna etika nadvladava i nacionalne suprotnosti jer je temeljena na humanim zasadama i snažne je moralne dimenzije postiže se dojmljivo filmsko ostvarenje. Rasplet, počevši od sekvencije Arkansasova podmorskoga uplovljavanja u rusku vojnu luku Poliarni, dinamičan je i ne trpi ni od kakve zalihosti, a završni obrat doista je iznenađenje.

Za pohvalu je svakako činjenica da je uporaba računalne grafike sasvim prilagođena zahtjevima priče, a u završnici sjajno pridonosi spektakularnosti. Vrsna je i montaža Michaela J. Duthieja u spretnu uklapanju različitih narativnih tokova, a i snimatelj Tom Marais dosljedan je u oslikavanju raznih prostora i ugođaja. Kritika spominje Butlerovu glumu kao neemocionalnu, a sjajan je, nažalost nedavno preminuo, Nyqvist. Bez ekstravagancija i snažno kontrolirane unutarnje energije, Nyqvist donosi novu kvalitetu filmu. Bitan je doseg ovoga filma i redateljski rukopis Donovana Marsha. Naizgled starinskoga pristupa, nasljedujući akcijske redatelje 1980-ih i 1990-ih poput Johna McTiernana ili Andrewa Davisa, Marsh je oblikovao cjelinu zavidna izbora planova, rakursa i stanja kamere, kombinirajući kaotičnost sukoba i mirnoću dubina i površine mora, što Hunter Killer čini boljim no što tvrdi kritika.