Queen – rock u operi

Grupa Queen i 2018. živa je i zdrava – dakako, ono što je od nje ostalo nakon što je 1991. izgubila ključnog člana. Šest godina poslije Mercuryjeve smrti ostali su i bez izvornog basista Johna Deacona, koji se povukao jer mu je očito postalo neugodno unedogled reciklirati staru priču. Kritičar utjecajnoga portala Pitchfork u osvrtu na soundtrack iz nove filmske biografije Bohemian Rhapsody podsjeća da Queen postoji dulje bez Mercuryja nego s njime u postavi. Više od četvrt stoljeća gitarist Brian May i bubnjar Roger Taylor, uz pomoć unajmljenih vanjskih suradnika, na životu održavaju brend, a ne bend, skupo naplaćujući ostavštinu iz zlatnoga Freddiejeva razdoblja 70-ih.

Izd. Rockmark, Zagreb, 2018.

Kako vidimo, taj je proces itekako uspješan, što je novi argument u prilog tvrdnji kako je ostavština – klevetnicima usprkos – izdržala test vremena. Osim toga grupa je protokom desetljeća bitno popravila, redefinirala i učvrstila poziciju kod kritike. Iako to danas zvuči nezamislivo, Queen su u doba svojih najvećih dosega u očima najutjecajnijih kritičara i opinionmakera (od Nicka Kenta iz NME-a do Davea Marsha i Davida Frickea iz Rolling Stonea) nerijetko bili skupina inferiornih prevaranata kojoj se posrećilo iz nepoznatih razloga. Najdalje je u netrpeljivosti otišao Marsh, inače Springsteenov biograf, koji ih je 1979. u često citiranu osvrtu na album Jazz nazvao „prvim uistinu fašističkim rock-bendom“ (!), lišenim mašte ne samo za sviranje jazza (kojeg na spomenutom albumu nema ni u tragovima), nego i rock and rolla.

Danas je Queen priznata institucija britanske pop-kulture, što potvrđuje medijska prašina koju podiže osrednje ocijenjen film Bryana Singera Bohemian Rhapsody. Njihov utjecaj na suvremenu glazbenu scenu proteže se od Lady Gage, koja je svoj pseudonim izvukla iz naslova njihova hita, preko art-rocka grupa Muse i Radiohead, mainstream popa i rocka Robbieja Williamsa i Killersa, do niza metalnih bendova izniklih 1980-ih – Metallica, Helloween, Dream Theater, Def Lepard i Iron Maiden tek su neki.

Stvaranju potpunije slike o karijeri grupe s naglaskom na Mercuryjevu životu pridonijet će i novoprevedena knjiga Freddie Mercury – život, smrt i nasljeđe (2018, Rockmark, u prijevodu Rebeke Vujasinović). Autori Matt Richards i Mark Langthorne manje analiziraju glazbu, a mnogo više osobni život dinamičnoga pjevača, potvrđujući ono što se od početka naslućivalo: da se ispod bombastičnoga scenskog nastupa, izvanscenskog hedonizma i samouvjerenosti mitskih proporcija skrivala nesigurnost čovjeka uhvaćena u procijepu između potrebe za slavom i žudnje za privatnom, intimnom toplinom. Dakako, njegova transformacija od slike heteroseksualnoga muškarca sa stalnom partnericom (Mary Austin) do pomno skrivenih, a potom svjetski razglašenih, homoseksualnih eskapada nužno dospijeva u središte priče koja je istovremeno spektakularna i tragična.

No to je samo jedna dimenzija njihove karijere. Što je s glazbom, u čemu se ogleda njezina dugovječnost? Od sama početka širok raspon utjecaja nužno se reflektirao na jednako eklektičan zvuk grupe, što je rezultiralo opusom podložnim različitom „tumačenju“ te u konačnici raznolikim, masovnim i fanatično posvećenim slušateljstvom. To je bilo posve jasno još od osnutka skupine oformljene početkom sedamdesetih na ruševinama psihodelične postave Smile, kojoj se pridružio tada malo poznat pjevač Farrokh Bulsara (rođen 1946. u Zanzibaru, ondašnjem britanskom protektoratu). Kad je Bulsara postao Freddie Mercury i kad je kvartet proradio u punoj snazi – zahvaljujući pirotehničkim sposobnostima gitarista Briana Maya, kompleksnim vokalnim harmonijama i činjenici da je svaki član bio kadar skladati neodoljivo privlačnu pjesmu – počela je jedna od fascinantnijih karijera u povijesti britanskoga rocka.

Možda su prvijenac Queen i njegov nasljednik Queen II uistinu bili poligon za pronalaženje vlastita identiteta, ali na površinu je odmah izronila bizarna estetika teatralnosti i žanrovske uključivosti. U svoj zvuk ugradili su buku ranih Zeppelina, humor glam rocka, ozbiljnost prog rocka, iskustva vodvilja, music halla i – najvažnije – studijsku tehnologiju koja im je omogućila da sve to upakiraju u gusto složen, ambiciozan, natrpan, harmonijski perfektan, raspjevan i produkcijski raskošan kolaž „veći od života“. Queen su savršeno oživotvorenje teze da su „autentičnost“, „ozbiljnost“ „iskrenost“ i „istinitost“ glavni neprijatelji dobre rock zabave. Svaka njihova pjesma bila je slavlje artificijelnosti i pompe.

Sheer Heart Attack (1974) sadržavao je dva pola istog stroja – ljupki glam-pop Killer Queen i brutalan komad metala Stone Cold Crazy, no ulaznicu u rock-panteon iduće im je godine osigurao A Night At The Opera, njihov magnum opus naslovljen (poput nasljednika A Day At The Races), po filmu braće Marx. Bio je to dotad najskuplji LP u povijesti. Singl Bohemian Rhapsody dominirao je top-ljestvicama u tjednima oko Božića 1975, a sadržavao je bezbrojne promjene u tempu, ugođaju i aranžmanskoj konstrukciji, od lirske baladičnosti do mahnitoga hard rocka, smjelih opernih aluzija i natrag. Bila je to kulminacija karijere, premda su hitovi i poslije toga stizali kao na tekućoj vrpci: Somebody To Love, We Are The Champions, We Will Rock You, i dalje, tijekom osamdesetih: pulsirajuća Deaconova Another One Bites The Dust, tandem s Bowiejem Under Pressure, Kind of Magic ili pak neukusna šala Radio Ga Ga. Potonja skladba bubnjara Rogera Taylora s albuma The Works potvrdila ih je kao zasebnu industriju na pola puta između stadionskog rocka i minuciozno skrojene pop/dance sintetike.

U bilo kojoj iole ozbiljnijoj analizi onog ključnog, ranijeg opusa grupe Queen valja još jednom ukazati na međuodnos kiča i campa. Dok kič naprosto podrazumijeva surogat umjetnosti i jeftinu dopadljivost koja je rezultat podilazeće strategije, camp je svjesno korištenje kiča za vlastite potrebe, ili, jednostavnije, inteligentno izvedena subverzija. Bez obzira na nedostatke, kreativne prazne hodove i druge slabosti njihova snimljenog nasljeđa, Queen su, zajedno sa svojim stvaralaštvom, upravo školski primjer camp-estetike koja je u najkreativnijim etapama „disala“ uvijek u istom ili sličnom ključu: više, jače, raskalašenije, ekstravagantnije.

Što se Queena 2018 tiče, možda je napokon, unatoč uglazbljenoj krilatici The Show Must Go On, stiglo vrijeme za trajno spuštanje zastora. Najbolje bi bilo pustiti njihov opus da živi vlastitim životom, jer su se May i Taylor bez Mercuryja – a s mladim Adamom Lambertom ili iskusnim Paulom Rodgersom, svejedno – ionako odavno pretvorili u skupi putujući cirkus što ubire plodove darovite, tragične osobnosti koja se odavno pretvorila u popkulturni mit.