Posrnula se vraća kući

Svaki bi obilazak Venecije trebao biti upotpunjen posjetom njegovu središnjem povijesnom kazalištu, La Fenice, spomeniku talijanske opere i poprištu mnogih praizvedbi znamenitih opernih naslova. Njegovo pročelje ostaje skriveno dok prolazite glavnom venecijanskom rutom L’Accademia – San Marco – Rialto, a naziv (feniks – mitološka vatrena ptica koja se uvijek iznova rađa iz pepela) podsjeća na povijest izgaranja i uspješnog ponovnog obnavljanja te povijesne zgrade. Posljednji put kazalište je do temelja izgorjelo ne tako davno, 1996, i njegova je detaljna obnova trajala čak osam godina. Idealno je kada vas pri boravku u gradu zatekne jedna od opera pisanih baš za La Fenice, u ovom slučaju imali smo sreće jer je na repertoaru početkom sezone bila La traviata. Riječ je o jednoj od pet opera koju je Verdi skladao za to kazalište (ostale su Ernani, Atilla, Rigoletto i Simon Boccanegra), djelu čiji je duh usađen u ozračje grada na laguni, već u 19. stoljeću metafore dekadencije, propadanja i smrti.

Irina Dubrovska kao Violeta u venecijanskoj La traviati  / Snimio Michele Crosera za Fondazione Teatro La Fenice

Premda bi se priča o nesretnoj pariškoj kurtizani u redateljskom tumačenju mogla smjestiti u bilo koje doba (Verdi je u svojoj inačici ustrajavao na suvremenosti, ali cenzori njegova vremena „pomaknuli“ su tumačenje na praizvedbi u stoljeće ranije kako bi priča bila što udaljenija), čini se kako i najradikalnija redateljska rješenja ipak preferiraju vremenski odmak. Tako se kanadski redatelj Robert Carsen, poznat po drukčijim i često ciničnim iščitavanjima libreta, u svojoj režiji La traviate (čijom je premijerom otvorena obnovljena zgrada 2004) vraća u doba vlastite mladosti, u 70-e prošloga stoljeća. Vrijeme je to početka stvaranja kulta celebrityja, koji vlada i danas, u središtu je priče prostitutka-ovisnica, a svi oko nje, pa čak i Alfredo-Paparazzo, koji na leđima njezine „slave“ gradi karijeru fotografa, od nje traže samo korist. Priča je lišena bilo kakve, pa i najsitnije, ljudskosti i topline, a naslovnome liku novac daju ili uzimaju čak i otac Giorgio Germont, liječnik Grenvil i sobarica Annina. Sve i jest doslovno u boji novca (kičasti, često šljokičasti kostimi i efektna scenografija anglo-irskog dizajnera Patricka Kinmontha), najvjerojatnije američkog dolara, čije stilizirane novčanice (s likom Verdija, koje se mogu kupiti u kazališnoj knjižari-suvenirnici) izviruju posvuda ili pak padaju sa stropa. Dok je radnja evidentno smještena u Las Vegas, život za kojim žudi Violetta jest onaj sjevernoameričkih, najvjerojatnije kanadskih šumskih predjela (na što upućuju tapete u spavaćoj sobi ili gotovo nestvarni ambijent kratkotrajne sreće Violette i Alfreda), a krabuljna je predstava na Florinoj zabavi u drugoj slici drugoga čina smještena u erotski noćni klub.

Violetta u trećem činu umire na podu svoje spavaće sobe lišene bilo kakve raskoši iz prvog čina, ogoljele do krajnosti s pokvarenim televizorom na podu, nakon posljednjeg šuta koji joj je dao liječnik, dok razularena rulja s ceste ovdje ulazi u interijer i gleda može li još štogod ukrasti i razderati. Sve je provedeno vrlo dosljedno ideji i uvjerljivo u realizaciji, no ukoliko nismo pobornici moderniziranja poznatih opera, možemo reći da Verdijeva romantična glazba u ovoj predstavi ide jednim, a scensko uprizorenje drugim putem, primjerenijim filmskom platnu. U svakom slučaju, Carsenova produkcija nikoga ne ostavlja ravnodušnim i očito uspješno puni kazalište jer se La traviata u ovoj inačici kao najizvođenija predstava zadržala na repertoaru La Fenice već petnaestu sezonu. Na poslijepodnevnoj izvedbi 7. listopada sasvim u skladu sa slavom kazališta, skladatelja i naslova djela, operu su interpretirali daroviti mladi rimski maestro Sesto Quatrini i jednako mlada sjajna ruska sopranistica Irina Dubrovska u naslovnoj ulozi.

Ona pjeva upravo u skladu s najboljom ruskom školom, kako ju je i podučila njezina nekadašnja pedagoginja Galina Višnjevska, punim srčanim glasom svježe boje u svim registrima, voluminozno, ali bez pretjerana vibrata, sasvim uživljeno u lik. Dirigent je u ovom kazalištu i iz posljednjeg reda partera sasvim vidljiv publici, tako da se i vizualno moglo uživati u doživljaju Sestovih odmjerenih, a opet proživljenih i strastvenih kretnji u kreiranju sve raskoši Verdijeve glazbe. Njegova je racionalnost i spretnost u datom trenutku došla do izražaja kada je, inače dobar lirski tenor Alessandro Scotto di Luzio kao Alfredo, u trećem činu iz tko zna kojih razloga malo zakasnio na izlasku na scenu, u zagrljaj s Violettom, te zadihan i vidno uzrujan krenuo odveć brzo pjevati, dok ga je maestro Quatrini vidljivom gestom istodobno umirivao i tješio, ne gubeći iz kontrole ravnomjerni tijek zajedničke izvedbe. Čestitke odličnom zboru i orkestru ovog najzaposlenijeg kazališta u Italiji, kao i tumaču epizodne uloge Baruna Douphola (u ovoj režiji glavnog mafijaša), venecijanskom baritonu Williamu Corròu. Nažalost, predivne stranice koje je Verdi namijenio Alfredovu ocu, Giorgiu Germontu, nismo mogli doživjeti u punom izrazu zbog blijede vokalno-scenske interpretacije očito indisponirana baritona Armanda Gabbe. Na tržištu je DVD na kojemu se može vidjeti predstava, gdje tu ulogu u istoj produkciji pjeva, nažalost prerano preminuo, nenadmašni Dmitrij Hvorostovski.