Populizam lijevi i desni

Europa posljednjih godina bilježi trajan rast populizma, koji valja sagledavati kao simptom same krize legitimiteta predstavničke demokracije te narušavanja odnosâ između naroda i političkih elita koje se odmiču i udobno smještaju u udaljene strukture političke i gospodarske moći. Populistički se politički fenomen redukcionistički i paušalno svrstava na krajnju desnicu, unatoč tomu što izvorišta i oblike populističke misli pronalazimo i kod ljevice.

S obzirom na to da je populizam u politici postao generička hibridna kategorija, koja se iskazuje višeslojnom i dvosmislenom, može se reći da je taj politički fenomen pravi „neidentificirani leteći objekt“ na političkoj sceni. Riječ je o svojevrsnu politološkom „mutantu“ koji se nalazi u stalnoj metamorfozi. S pravom politolog Jan-Werner Müller u knjizi Što je populizam? postavlja pitanje jesu li Donald Trump, Silvio Berlusconi, Nigel Farage, Marine Le Pen, Hugo Chávez i drugi doista populisti te konstatira da je više riječ o strategiji osvajanja izbornoga tijela negoli o ideologiji. Slično tumače Álvaro Oleart i Juan Domingo Sánchez Estop kada ističu da je populizam više forma nego sadržaj i ne veže se strogo za jedan politički diskurs odnosno ideološki obrazac. Riječ je o optimalnoj metodi zamjene korumpiranih elita establišmenta koje su se odvojile od naroda.

Rast suvremenog populizma proizlazi iz gubitka povjerenja u parlamentarnu stranačku demokraciju

Treba podsjetiti da politički populizam postoji već u 19. stoljeću u SAD-u, kada se američki farmeri i poljoprivredni radnici udružuju u populističke stranke. Za vrijeme carske Rusije, pripadnici pokreta Narodniki zagovarali su uspostavu agrarnoga socijalističkog gospodarstva. Rast suvremenog populizma proizlazi iz deficita i gubitka povjerenja u klasične instrumente parlamentarne stranačke demokracije. Naime, širenje populizma na političkoj sceni događa se na vertikalnoj razini između vrha vladajućeg sistema i establišmenta te sama naroda kao baze. Između njih vlada nerazumijevanje i nepovjerenje. Ono više nije na horizontalnoj razini civilnog društva, klasičnih parlamentarnih stranaka i slično. Današnje političke tehnokratske elite ne prepoznaju i ne zastupaju realne interese naroda u svim sastavnicama: kao demos (skup građana državljana), kao etnos (narod kao jedinstvena cjelina, zajednica zasnovana na zajedničkoj kulturi i povijesti) i narod kao puk – plebs. Navedene sastavnice naroda zapravo su temelji demokracije, i na njima se zasniva demokratska opća narodna volja.

Geneza višeslojnog fenomena

Premda riječ populizam danas ima negativnu konotaciju i smješta se na desnu stranu političkoga spektra, populističke politike mogu biti i desne i lijeve. Philippe Roger ističe kako riječ populizam obuhvaća skup složenih ideja, iskustava i praksa koji ne ulaze ni u jednu tipologiju. Populističke vođe često predlažu „zdravorazumska“ rješenja i stigmatiziraju manjinske skupine (političke, financijske, a gdjekad i etničke) koje monopoliziraju vlast. Populizam kombinira tematike nacionalizma, ksenofobije, zalaže se za zaštitu ugroženih slojeva naroda i često potiče reflekse koji trebaju donijeti sigurnost nacije i države.

Michel Winock ističe kako „populizam nije specifični fenomen krajnje desnice“. Riječ „populizam“ ponajprije znači „povjerenje u narod“, koncept koji pronalazimo kod Robespierrea i Micheleta. U Južnoj Americi populizam je označavao neke političke režime poput peronizma u Argentini, zatim režima Getúlija Vargasa u Brazilu i Lázara Cárdenasa u Meksiku.

Ono što mediji površno nazivaju desnim ili ksenofobnim populizmom zapravo pripada obitelji „nacionalpopulizma“. Naime, taj se pojam često pojavljuje u novinarskom žargonu, a uveo ga je 70-ih godina 20. stoljeća argentinski sociolog Gino Germani, koji tako označava nacionalističke i populističke režime Južne Amerike između 1930. i 1950. Pojam je poslije preuzeo francuski politolog i povjesničar Pierre-André Taguieff, koji njime naziva jedan oblik populizma Nacionalne fronte u Francuskoj. Prema Taguieffovu mišljenju populizam je ponajprije – prije nego što se definira kao lijevi ili desni – politički diskurs koji se artikulira oko središnjeg pojma „pozivanje na narod“. Populizam je sklon stigmatiziranju dominantnoga establišmenta i korumpiranih elita, pri čemu se uzdiže iznad tradicionalne dihotomije lijevo – desno. Taguieff međutim ističe kako su se poneke krajnje desne političke stranke pomalo pretvorile u nacionalpopulističke pokrete koji kombiniraju stare desne tematike s novim populističkim temama kao što su: sigurnost, socijalna zaštita, imigracija i islamofobija…

Financijska kriza 2008. prouzročila je rast frustracijâ s obzirom na nerješavanje socijalnih problema, što je stvorilo plodno tlo za rekonfiguraciju političke scene. Novi izvansistemski pokreti kritiziraju sterilnu politiku gospodarskih reformi, nastaju poput grčkog pokreta Aganaktismenoi, španjolskog Movimiento 15-M ili francuskoga Nuit debout. S druge strane, tradicionalne linije podjele i političkog antagonizma desno – lijevo postaju sve slabijima u susretu s novim političkim konfiguracijama, gdje nastaje suprotstavljanje između „radikalnog centra“, koji nastoji obraniti neoliberalnu agendu putem pragmatičnog reformizma, i „populizama“ s ideološki različitim inspiracijama kojima je zajednička crta u tome što u određenom smislu dualiziraju društveni prostor na pripadnike naroda i elite-oligarhije.

Primjerice u Grčkoj je popularnost socijaldemokratskoga PASOK-a znatno smanjena u korist lijeve populističke stranke Syriza, a u Španjolskoj izumiranje socijaldemokratske PSOE otvorilo je put novoj konfiguraciji s novom trokutnom raspodjelom moći između desnog centra, lijevog populizma Podemos i PSOE. U Italiji je također na djelu trokutna shema između fragmentirane desnice, lijevoga centra i populističke stranke Pokret pet zvijezda, koji je s ideološkog aspekta nejasno definiran, ali s jasnim antimigracijskim raspoloženjem. U Francuskoj Macronov pokret nastoji ujediniti lijevi i desni centar protiv populističke Nacionalne fronte Marine Le Pen. Danas je uz kritiku dominantnih korumpiranih elita, migracijska kriza također postala snažna poluga kulturno-identitetskog diskursa nacionalpopulizma, ali i, na mala vrata, lijevoga populizma.

Ideolozi lijevog populizma

Velik su doprinos dali Chantal Mouffe knjigom Za lijevi populizam (Pour un populisme de gauche) te Ernesto Laclau, koji je ideološki i politički artikulirao lijevi populizam. Naime, nekad rezervirane za inicirane sveučilišne krugove društvenih znanosti, njihove teorije kritičkoga populizma i radikalne demokracije pronašle su mjesta u javnom i političkom životu, također u mainstream medijima. Njihova teorija, koja je pod znatnim utjecajem Antonija Gramscija, definira se kao postmarkisitička jer su se distancirali od ekonomskog determinizma i klasnog esencijalizma svojstvenih Marxovoj misli. Artikulirajući tri ključna koncepta (diskurs, antagonizam i hegemonija), La­clau i Chantal Mouffe iznose teoriju društvene emancipacije, koja lišava radničku klasu povlaštena povijesnog statusa koji je imala u klasičnoj marksističkoj teoriji, posebice unutar infrastruktura i proizvodnih odnosa. Drugim riječima, suvremeni konflikti i političke borbe nisu više proizvod infrastruktura i proizvodnih odnosa, nego su plod kontingentne artikulacije heterogenih htijenja u društvu. Na takvim teorijskim postulatima temelji se njihovo poimanje radikalne demokracije i populizma.

Unutar takve perspektive radikalne demokracije važno je prihvatiti neizbježnost sukoba u demokratskoj areni. Radikalna demokracija više je praksa nego režim ili institucionalni dispozitiv, a ona pretpostavlja „neprestani proces konstrukcije/dekonstrukcije/rekonstrukcije“. U tom smjeru populizam nije ništa drugo nego sama logika svojstvena fenomenu političkoga konflikta. Na području političkih ideja nalaze se, uz Mouffeovu i Laclaua, i teoretičari heterodoksnoga postmarksizma koji nastoje utjecati na ideološko profiliranje lijevoga populizma, poput Roberta Kurza, Moishea Postonea, Anselma Jappea, Corneliusa Castoriadisa i Enza Traversa. Oni suprotstavljaju „egzoteričnoga Marxa“ (klasični marksizmi, teorije industrijske modernizacije, teorije usredotočene na rad i površnu analizu tržišta) „ezoteričnom Marxu“ (koji je manje poznat u obliku kritike vrijednosti i robe).

Dakle, populizam pojednostavnjuje i razbistrava društveni konfliktni prostor do krajnosti tako što sumira skup razlika i opozicija te ga reducira na sukob između nas, naroda, i njih, oligarhije-establišmenta. Na tragu takve dinamične koncepcije populizma bugarski politolog Ivan Krastev ističe kako je populizam više forma nego sadržaj te da populizam nikada nije izraz specifičnoga statičnog ideološkog predefiniranog sadržaja, nego praksa koja evoluira artikulirajući partikularne i često fragmentirane zahtjeve u društvu. U tom pogledu suvremeni populistički pokreti mogu poprimiti različite ideološke boje i diskurse: mogu utjeloviti ksenofobne i reakcionarne poruke (francuska Narodna fronta), emancipatorske i progresističke poruke (Podemos) ili često proturječne političke projekte (Pokret pet zvijezda).

Njemačka antiimigracijska ljevica

Na njemačkom lijevom političkom spektru stvari se također mijenjaju. Sahra Wagenknecht, potpredsjednica stranke Die Linke, kao nasljednika bivšega SED-a Istočne Njemačke, pokrenula je novi lijevo-radikalni pokret Aufstehen (u značenju „na noge“), koji zagovara strogu kontrolu imigracije, a 100.000 novih i bivših članova stranke Die Linke prešli su u taj novi pokret. Sahra Wagenknecht izjavila je da se „pitanje siromaštva u svijetu ne može riješiti bezgraničnom imigracijom, kojoj je jedini učinak da omogućuje jeftinu radnu snagu patronatu“. Teško je sada reći je li taj pokret izmišljen kao protusnaga širenju Alternative za Njemačku (AfD), kako bi kanalizirao i usmjerio antimigracijski diskurs prema ljevici.

No tu treba iščitati pomicanje novih političkih podjela i nužnost reinterpretiranja zastarjelih binarnih politoloških paradigmi i tipologija. Pojava lijevoga populizma zapravo održava deficit i poraz sistemske ljevice odnosno socijaldemokracije koja je iznevjerila prvobitne ciljeve obrane radnika i borbe protiv kapitala. Prigrlivši pravila tržišne igre i ideologiju „individualne želje“ građanska se ljevica odvojila od naroda i ne dijeli njegove istinske težnje i potrebe. Pojava lijevoga populizma mogla bi biti znak ponovnog rađanja socijalizma koji bi bio vjeran svojim izvornim načelima. Također ne treba smetnuti s uma da je već Karl Marx osuđivao nelojalnu konkurenciju te je uvidio koliko je imigracija bila opasna za opstanak „autohtonog proletarijata“; imigracija je prema njegovu mišljenju „rezervna vojska kapitala“.

Zaključno valja reći da je lijevi populizam moguć jedino distanciranjem od dogmatskoga Marxova povijesnog determinizma, ali i od apstraktnog internacionalizma i globalizma kao legitimacijskoga diskursa ideologije neoliberalnog tržišta. U tom pogledu lijevi kritičar Jean-Claude Michéa ističe kako „globalizacija nije ništa drugo nego planetarna ekstenzija deteritorijaliziranog i spekulativnog kapitalizma koji najviše košta i ugrožava narode“.